Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5583/14 (S. D. i drugi)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5583/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-5583/14, rješavajući apelacije Slobodana Đakovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Slobodan Đaković protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051084 14 Rev od 26. septembra 2014. godine;
"Drvoprerada Đurić" d.o.o. Derventa protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 066865 15 Gž 3 od 25. maja 2015. godine;
Sulejman Kapidžić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 041077 14 Rev od 7. aprila 2015.
godine;
Sabira Đuderija protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 140309 11 Gž od 14. maja 2015. godine;
Pero Stojanović protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 056734 15 Gž od 17. jula 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5583/14 Slobodan Đaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ljubiša Dragičević advokat iz Banjaluke, podnio je 22. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051084 14 Rev od 26. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja (D.Đ., M.Đ., V.Đ. i Đ.Đ.) kojim su tražili da se utvrdi ništavost kupoprodajnog ugovora od 13. aprila 1972. godine koji je zaključio pravni prednik tužilaca (S:Đ.) i Stambeno preduzeće Banjaluka (prodate nekretnine pobliže označene u dispozitivu presude), te da se tuženi (Grad Banjaluka i Zavod za izgradnju a.d. Banjaluka) obavežu da priznaju i trpe da se izvrši uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja tako da se kao suvlasnik od ½ dijela na predmetnim nekretninama upiše prednik tužitelja. Istom odlukom odbijen je protivtužbeni zahtjev prvotuženog kojim je tražio da se obavežu tužitelji da mu na ime isplaćene kupoprodajne cijene, uređenja gradskog građevinskog zemljišta, jednokratne rente i vrijednosti zemljišta isplate novčane iznose navedene u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je između prednika tužitelja i prednika prvotuženog zaključen pravno valjan ugovor o prodaji nekretnina u smislu člana 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, te da je predmetni ugovor izvršen u pretežnom dijelu, tako što su nekretnine koje su predmet spornog ugovora upisane kao društvena svojina s pravom korištenja Stambenog preduzeća Banjaluka od ½ dijela. Dalje je utvrđeno da je prednik prvotuženog ovlastio prednika tužitelja, da može izvršiti rušenje stana i materijal koji će tako nastati zadržati za sebe, imajući u vidu motiv prednika prvotuženog za zaključenje ugovora naveden u tački II spornog ugovora (privođenje građevinskog zemljišta krajnjoj svrsi radi uređenja lokacije za grdsku dvoranu), te da je logičan zaključak nižestepenih sudova da su se stranke sporazumjele o rušenju stana od strane prodavca samo kao jednoj pogodnosti za prodavca, kako bi imao korist od pribavljenog građevinskog materijala. Nižestepeni sudovi su, pozivom na odredbe člana 47. Zakona o obligacionim odnosima, pravilno zaključili da tužitelji nisu dokazali da je predmet obaveze iz spornog ugovora nemoguć, odnosno da je ugovor ništav iz razloga što je nemoguće da se sruši pola objekta bez oštećenja druge polovine. Naime, predmet obaveze prednika tužitelja iz spornog ugovora je bilo prenošenje prava svojine na prodatim nekretninama, koja obaveza je i ispunjena s obzirom da je odgovarajuće pravo kupca uknjiženo u javnim evidencijama nekretnina. Međutim, kako dalje navode sudovi, tužitelji pogrešno smatraju da je obaveza njihovog prednika bila rušenje dijela objekta i da takva činidba nije moguća. Kada bi se i prihvatila ova tvrdnja tužitelja da je obaveza njihovog prednika bila rušenje dijela objekta, tužitelji nisu izveli dokaz na osnovu kojeg bi sud mogao utvrditi da je ovakav predmet obaveze nemoguć u tehničkom smislu, o čemu je mogao da se izjasni vještak građevinske struke, koji dokaz tužitelji nisu izveli.
2. AP-3677/15 "Drvoprerada Đurić" d.o.o. Derventa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branislav Kosić i Sanjin Kosić advokati iz Banjaluke, podnio je 20. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 066865 15 Gž 3 od 25. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena (N.J.) obaveže da mu vrati u posjed poslovne prostorije (predmetni stan) pobliže označene u dispozitivu presude, dok je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene i utvrđeno da je tužena stekla pravo trajnog i nesmetanog korištenja trosobnog stana, pobliže označenog u dispozitivu presude, sa pravom zaključivanja ugovora o zakupu, uz obavezu apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da tužitelj izvedenim dokazima nije dokazao da se u konkretnom slučaju ne radi o stanu u smislu odredbe člana 3. Zakona o stambenim odnosima, dok je tužena bespravni korisnik predmetnog stana s obzirom da nema dodijeljen stan na način kako to propisuje Zakon o stambenim odnosima, te da predmetni stan koristi od 1. marta 1978. godine nesmetano do podnošenja tužbe (21. juli 2009. godine). Okružni sud je istakao da tužena nije stekla stanarsko pravo na način propisan odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima, ali ima pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana zasnovano na odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima, a samim tim i pravo zakupa predmetnog stana po odredbi člana 38. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Dalje se navodi da apelant ne može raspolagati bez ograničenja sa predmetnim stanom ni kao vlasnik, s obzirom da je 1978. godine u vrijeme useljenja predmetni stan bio državna svojima, pa s obzirom da je korištenje državnih stanova regulisano Zakonom o stambenim odnosima koji ima karakter zakona lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, to apelant ne može zahtijevati njegovu predaju u posjed od tužene jer je to pravo izgubio temeljem člana 30. Zakona o stambenim odnosima.
3. AP-3863/15 Sulejman Kapidžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nusret Kolašinac advokat iz Sarajeva, podnio je 7. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 041077 14 Rev od 7. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev Šipad Export-Import d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) i naloženo je apelantu da odmah oslobodi od lica i stvari predmetni stan, dovede ga u stanje prije čina protupravnog useljenja i preda ga u posjed vlasniku, uz naknadu troškova postupka, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su se stekli uslovi za zaključivanje ugovora o prodaji predmetnog stana koji mu je rješenjem od 5. marta 2002. godine dodijeljen na trajno korištenje. U postupku je utvrđeno da apelant svoje pravo na kupovinu (otkup) predmetnog stana na kojem je tužitelj bio nosioc prava raspolaganja zasniva na rješenju o dodjeli stana kojeg je dobio od tužitelja 2002. godine i u čijem je posjedu od 4. septembra 2006. godine, jer je sve do 28. avgusta 2006. godine stan bio na upravljanju organa uprave kao napušten stan, nakon kojeg vremena je vraćen tužitelju. Nižestepeni sudovi su zaključili da je predmetno rješenje o dodjeli stana ništavo jer je doneseno u vrijeme kada nije bilo dopušteno raspolaganje napuštenim stanovima po Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, prema članu 11. Zakona o stambenim odnosima stanarsko pravo se stiče danom zakonitog useljenja u stan, koje se smatra kada je izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenim tim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Vrhovni sud je istakao da apelant nije bio nosilac stanarskog prava, jer nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana zbog čega nije ni zakonito uselio u stan, zbog čega mu i ne pripada pravo na kupovinu stana po naprijed navedenim propisima. Činjenica da je apelant od tužitelja dobio rješenje o dodjeli stana na korištenje 2002. godine u vrijeme kada je stan bio na raspolaganju organu uprave kao napušten stan, nije mogla uticati na drugačiju odluku, jer rješenje o dodjeli stana nije dovoljno za sticanje stanarskog prava po naprijed navedenoj odredbi.
4. AP-3869/15 Sabira Đuderija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Vahdet Ibranović advokat iz Ilidže, podnijela je 7. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 140309 11 Gž od 14. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je po osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima prije 6. decembra 2000. godine stekla sva prava i obaveze nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu koja joj pripadaju po Zakonu o stambenim odnosima i Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da je tuženi (Federalni zavod PIO) dužan to priznati i trpiti. U postupku je utvrđeno da je tuženi vršio kontrolu korištenja predmetnog stana u više navrata i o tome sačinio zapisnike prema kojima je apelantica kao korisnik evidentirana tek u julu 1996. godine, te da apelantica ničim nije dokazala netačnost sačinjenih zapisnika kao ni ostalih materijalnih dokaza kojima je tuženi dokazao da apelantica nije koristila predmetni stan od 1991. godine nego tek od 1996. godine. Također, presudom Kantonalnog suda od 30. aprila 2010. godine potvrđeno je da apelantica koristi predmetni stan bez pravnog osnova, te da je naloženo njeno iseljenje iz istog u cilju vraćanja stana davaocu stana na korištenje prema odredbi člana 13. stav 1. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima i Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nema pravni osnov za utvrđenje da je prije 6. oktobra 2000. godine stekla prava i obaveze nosioca stanarskog prava prema Zakonu o stambenim odnosima i Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
5. AP-4669/15 Pero Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Petar Bibić advokat iz Bijeljine, podnio je 16. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 056734 15 Gž od 17. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (D.S.) da iseli iz stambenog objekta pobliže označenog u dispozitivu presude i isti preda u posjed apelantu slobodan od lica pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U postupku je utvrđeno da tuženi ni na koji način nije lišio imovine apelanta niti ga ometa u uživanju imovine koja nije samo imovina apelanta nego se radi o zajedničkoj imovini apelanta i njegove supruge koja je ujedno i majka tuženog, a koja se protivi iseljenju tuženog iz navedene imovine. Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant ne može bez saglasnosti drugog zajedničara osnovano tražiti iseljenje tuženog iz zajedničke imovine, jer je to protivno odredbama čl. 46. i 31. stav 1. Zakona o stvarnim pravima kojima je regulisano upravljanje i raspolaganje zajedničkom imovinom.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5583/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman