Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2067/13 (D. Ž. i D. Ž.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 38
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2067/13
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2067/13, rješavajući apelaciju Dragane Živanović i Drage Živkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Dragane Živanović i Drage Živkovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončana Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 071943 13 Gž od 28. marta 2013.
godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Dragani Živanović i Dragi Živkoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.950,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Dragani Živanović i Dragi Živkoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragane Živanović i Drage Živkovića koja je podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 071943 13 Gž od 28. marta 2013.
godine u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragana Živanović i Drago Živković (u daljnjem tekstu: apelanti), oboje iz Bakinaca kod Laktaša, koje zastupa Vid. V. Dujaković, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 13. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 071943 13 Gž od 28. marta 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od Pravobranilaštva Republike Srpske, kao zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 29. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 3. jula do 23. novembra 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelanti su, zajedno s Dušankom Živković, Smiljom Maksić i Mirom Đukić (u daljnjem tekstu: ostali tužioci), 15. jula 1999. godine tužbom pokrenuli parnični postupak protiv tužene radi naknade štete zbog smrti njihovog bliskog srodnika u svojstvu pripadnika Vojske RS prilikom izvršavanja borbenih zadataka u februaru 1995. godine.
6. Konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 10. jula 2010. godine apelanti su tražili da se tužena obaveže da im na ime pravične naknade zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog gubitka oca isplati iznos od po 10.000,00 KM i na ime troškova sahrane iznos od 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. februara 1995. godine, te naknadu troškova postupka.
7. O tužbenom zahtjevu ostalih tužilaca Osnovni sud je odlučio rješenjem od 6. juna 2011. godine, a o tužbenom zahtjevu apelanata koji se odnosio na naknadu materijalne štete u vidu novčane rente odlučeno je rješenjem od 6. aprila 2012. godine.
8. Odlučujući o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu apelanata Osnovni sud je, nakon što je u periodu od 29. oktobra 2010. godine do 6. aprila 2012. godine održao tri pripremna ročišta i dva ročišta za glavnu raspravu, donio Presudu broj 71 0 P 071943 09 P od 26. aprila 2012. godine kojom je tužena obavezana da apelantima na ime pravične naknade za pretrpljene duševne bolove zbog gubitka oca isplati iznos od po 9.000,00 KM, te na ime troškova sahrane i pomena iznos od 2.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 7.214,27 KM, dok je preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev odbijen, sve preciznije navedeno u izreci presude.
9. Na osnovu provedenih dokaza (koji su precizirani na strani 2 obrazloženja), njihovom pojedinačnom ocjenom i u međusobnoj vezi, shodno odredbi člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je utvrdio da se smrt oca apelanata dovodi u vezu s vršenjem vojne službe te shodno tome tužena je, prema ocjeni navedenog suda, odgovorna za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti (čl. 173 i 174 Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je Osnovni sud, primjenom odredaba čl. 200 i 201 stav 2 ZOO, apelantima odmjerio naknadu za pretrpljene duševne bolove u iznosima kao u izreci presude, a naknadu materijalne štete primjenom odredbe člana 193 ZOO, imajući u vidu uobičajene vjerske i mjesne običaje kao i ustaljenu sudsku praksu.
10. Osnovni sud je naveo da je prilikom odmjeravanja visine naknade na ime nematerijalne štete imao u vidu sve relevantne okolnosti, i to lična svojstva, stepen krvnog srodstva, emotivni odnos apelanata s pokojnim ocem, činjenicu da su od rođenja živjeli u istoj porodičnoj i ekonomskoj zajednici. Prvostepeni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i prihvatio iskaze apelanata da je otac za njih predstavljao ogromnu životnu podršku, kako s emocionalnog i moralnog stanovišta, tako i s finansijskog, da apelanti nisu oskudijevali u pogledu materijalnih dobara, a ni u roditeljskoj pažnji dok je otac bio živ, zatim da je pažnja koju je apelantima pružao otac bila mnogo veća nego što je to bio slučaj s njihovom majkom. Nadalje je Osnovni sud pojasnio da je prilikom odlučenja o visini iznosa ovog vida štete uzeo u obzir dosadašnju sudsku praksu u ovoj vrsti sporova, pojasnivši da naknada nematerijalne štete za duševne bolove zbog pogibije bliskog lica predstavlja samo jedan simboličan vid satisfakcije, a ne potpuno obeštećenje. Istaknuto je još da je takav vid naknade ličnog karaktera i služi i predstavlja satisfakciju za ublažavanje neprijatnog osjećaja i boli koji se trpi zbog pogibije bliskog lica. Shodno svemu navedenom Osnovni sud je dosudio iznose kao u izreci presude, smatrajući da je time zadovoljen princip individualizacije nematerijalne štete i pravni standardi „pravične naknade“, dok je odbio zahtjev za naknadu ovog vida štete u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa.
11. Nadalje je Osnovni sud pojasnio da je prilikom odlučenja o visini naknade na ime materijalne štete koju apelanti potražuju na ime troškova sahrane imao u vidu da se na sahrani spremala različita vrsta hrane, da su se služila različita pića, da je sahrani prisustvovao veliki broj ljudi, te da je troškove sahrane snosila baka apelanata od ušteđevine pokojnog oca. Imajući u vidu sve navedeno, kao i opšteprihvaćenu praksu sudova, odlučeno je da se apelantima za ovaj vid štete dosudi iznos od 2.000,00 KM.
12. Odluku o zakonskim zateznim kamatama Osnovni sud je donio primjenom odredbe člana 277 ZOO (o čemu se prvostepeni sud iscrpnije izjasnio na strani 4 obrazloženja), dok je odluka o troškovima postupka zasnovana na odredbama člana 386 stav 2, te člana 387 u vezi s članom 396 stav 1 ZPP-a.
13. Iz stanja spisa proizlazi da su parnične stranke tokom maja 2012. godine Osnovnom sudu podnijeli žalbu protiv prvostepene presude, te navedenom sudu dostavile odgovor na žalbu.
14. Apelanti su u decembru 2012. godine i februaru 2013. godine tražili od Osnovnog suda da predmetni spis dostavi Okružnom sudu na daljnje postupanje po izjavljenim žalbama.
15. Iz odgovora Okružnog suda proizlazi da je predmetni spis zajedno sa žalbama navedenom sudu dostavljen 22. marta 2013. godine.
16. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka podnesenim protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 071943 13 Gž od 28. marta 2013. godine kojom je stavom 1 izreke po službenoj dužnosti ukinuo rješenje o troškovima postupka sadržano u izreci osporene presude, te u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Istom presudom i to stavom 2 izreke djelimično je uvažena žalba apelanata i osporena presuda preinačena u odbijajućem dijelu o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos materijalne štete na ime troškova sahrane u iznosu od 2.000,00 KM, tako što zakonska kamata na navedeni iznos umjesto od 26. aprila 2012. godine teče od 10. februara 1995. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i osporena prvostepena presuda potvrđena u preostalom odbijajućem dijelu. Stavom 3 izreke žalba tužene je odbijena i osporena presuda potvrđena u dosađujućem dijelu.
17. Okružni sud je naveo da su žalbeni prigovori uglavnom bili usmjereni na pogrešnu ocjenu dokaza i slijedom toga na pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje u kontekstu navoda da prvostepeni sud, prilikom odlučenja, nije cijenio pravičnost i individualizaciju naknade nematerijalne štete, niti je pravilno odmjerio visinu materijalne štete s obzirom da je sahrana organizovana prema mjesnim običajima, kojoj je prisustvovao veliki broj ljudi i tome sl. Osim toga, apelanti su ukazali i na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u odnosu na dosuđene zakonske zatezne kamate, prigovarajući da kamata na dosuđene iznose treba da teče od dana nastanka štete, tj. od 10. februara 1995. godine.
18. Okružni sud je u vezi s prigovorima apelanata, između ostalog, naveo da pravična novčana naknada za duševne bolove predstavlja naknadu kako za bol izazvanu samim saznanjem za smrt, tako i za sve kasnije bolove koje trpe zbog gubitka ljubavi, pažnje koja bi im bila pružena jer je u pitanju naknada za jedinstveni vid nematerijalne štete. Nadalje je pojašnjeno da je novčana naknada za psihičku bol zbog smrti bliskog srodnika vid zadovoljenja koje je odgovorno lice dužno da pruži oštećenom. Prema ocjeni drugostepenog suda prvostepeni sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, između ostalog, činjenicu da su apelanti u vrijeme očeve smrti bili maloljetni, da im je otac obezbjeđivao oslonac i podršku u životu, da je njihov otac bio brižan roditelj, da su gubitak oca teško podnijeli. Imajući u vidu činjenične okolnosti konkretnog slučaja, prema stanovištu Okružnog suda, prvostepeni sud je apelantima pravilno dosudio pravične iznose novčane naknade za duševne bolove, ocijenivši neosnovnim prigovore da je visina naknada dosuđena u suviše niskom iznosu.
19. U odnosu na dosuđeni iznos na ime naknade materijalne štete Okružni sud se prije svega pozvao na odredbu člana 193 stav 1 ZOO koja propisuje da ko prouzrokuje nečiju smrt dužan je da naknadi troškove njegove sahrane. Okružni sud je pojasnio da u ove troškove ulaze troškovi učinjeni radi pogrebnog ceremonijala u koje spadaju uobičajeni troškovi nabavke sanduka i pogrebne opreme, odjeća za pokojnika, prevoz do groblja, naknade grobarima, vijenaca i cvijeća, štampanje čitulja i objave smrti u novinama, izdaci za hranu i piće koji su neposredno vezani za sahranu, te pored navedenih troškova priznaju se uobičajeni troškovi u skladu s mjesnim običajima za vjersku službu prilikom sahrane, te nabavku odjeće žalosti za najbližu rodbinu. Okružni sud je nadalje istakao da ni tužena nije osporila činjenicu da je sahrani prisustvovao veliki broj rodbine i prijatelja, da su na dan sahrane postavljeni šatori u koje je moglo stati približno 100 ljudi, da su se za potrebe sahrane spremala razna jela i posluživala razna pića te je, i prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 193 stav 1 ZOO, u vezi s članom 127 ZPP-a, dosudivši apelantima iznos od 2.000,00 KM.
20. Nadalje, suprotno žalbenim prigovorima apelanata, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 277 stav 1 ZOO, dosudivši apelantima zakonsku zateznu kamata na iznos nematerijalne štete od dana donošenja prvostepene presude. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, odluka o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos materijalne štete na ime troškova sahrane nije pravilna. Navedeno stoga jer zakonska zatezna kamata na takav vid štete teče od dana nastanka materijalne štete, pa kako su apelanti tražili kamatu od dana nastanka materijalne štete, tj. od dana smrti njihovog oca (10. februar 1995. godine) to je drugostepeni sud u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu kao u izreci presude, udovoljivši na taj način zahtjevu apelanata.
21. U vezi s dosuđenim troškovima postupka Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u tom dijelu donio nerazumljivu odluku koja se ne može ispitati povodom žalbe stranaka jer iz odluke o troškovima nije moguće utvrditi da li se troškovi isplaćuju apelantima ili njihovom punomoćniku, pa je iz tog razloga u tom dijelu prvostepena odluka ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučenje (o čemu se drugostepeni sud detaljnije izjasnio na str. 5 i 6 obrazloženja).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da je osporenim odlukama došlo do kršenja navedenih prava zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Ukazuju da je smrt njihovog oca kod njih uzrokovala izuzetno intenzivne duševne bolove, posebno iz razloga što su u to vrijeme bili maloljetni (11, odnosno 13 godina). Navode, između ostalog, da im je otac bio i materijalni i emotivni oslonac u odrastanju. Ističu da redovni sudovi prilikom odmjeravanja visine novčane naknade na ime nematerijalne štete nisu u dovoljnoj mjeri cijenili sve bitne okolnosti konkretnog slučaja. Apelanti nisu zadovoljni ni s visinom dosuđene naknade na ime troškova sahrane jer su apelanti potraživali iznos od 2.500,00 KM koji, prema njihovoj ocjeni, odgovora iznosu uobičajenih troškova sahrane, a dosuđen im je iznos od 2.000,00 KM koji, prema njihovoj ocjeni, nije adekvatan za sve troškove koje su imali povodom sahrane. Zatim ukazuju i na kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ budući da je postupak trajao od 15. jula 1999. godine, dakle preko 13 godina što je za apelante neprihvatljivo dug period. U tom pravcu apelanti potražuju i naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 2.000,00 KM. Konačno traže i naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom u iznosu od 1.755,00 KM, shodno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Predložili su da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
23. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao da pred navedenim sudom nije bilo kršenja prava apelanata na koja su se u apelaciji pozvali, što uključuje i segment suđenja „u razumnom roku“ jer je navedeni sud o žalbi odlučio u kratkom roku od momenta dostavljanja spisa navedenom sudu (22. mart 2013. godine). Predloženo je da se apelaciju u odnosu na navedeni sud odbije kao neosnovana.
24. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju iznio pojedinosti u vezi s procesnim aktivnostima u predmetnom postupku, precizirajući datume preduzimanja procesnih radnji, naglasivši da su pojedina ročišta odgođena na zahtjev tužilačke strane (nije precizirano koja ročišta i kada). Prvostepeni sud smatra da su procesne radnje u predmetnom postupku preduzimane kontinuirano i bez nepotrebnih odlaganja, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovna.
25. Tužena je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da su svi prigovori apelanata neosnovani i neusklađeni s relevantnim zakonskim okvirom i sudskom praksom. Uz to je naglašeno da apelanti već ostvaruju porodičnu invalidninu koja predstavlja vid naknade nematerijalne štete, kao i druga prava koja propisuje odredba člana 38 Zakona o pravima vojnih invalida, boraca i porodica poginulih boraca, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 193. stav 1.
(1) Ko prouzrokuje nečiju smrt dužan je nadoknaditi uobičajene troškove njegove sahrane.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema. (2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Član 201. stav 1.
(1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.
27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
28. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
29. U Zakonu o ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992.
godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 103/05) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, sprovodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske.
Član 5.
Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
VI.Dopustivost
30. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 071943 13 Gž od 28. marta 2013. godine u dijelu koji je pravosnažno okončan (apelanti ne osporavaju stav 1 presude Vrhovnog suda, odnosno dio odlučenja redovnih sudova koji se tiče troškova postupka koji je vraćen na ponovni postupak), protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 5. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelanti pobijaju presudu Okružnog suda tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja „u razumnom roku“, kao i pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
36. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
37. Ustavni sud zapaža da se u konkrentom slučaju postupak koji su apelanti vodili pred redovnim sudovima odnosio na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
A) Primjena materijalnog prava
38. U vezi s ključnim prigovorima apelanata Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
40. Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku tražili isplatu naknade na ime nematerijalne i materijalne štete nastale pogibijom njihovog oca tokom ratnih dešavanja u BiH. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili odgovornost tužene za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti, koju su i obavezali da apelantima isplati naknadu u iznosima s kojima apelanti nisu zadovoljni na što se u suštini i svode apelacioni prigovori (na ime nematerijalne štete apelanti su potraživali iznos od po 10.000,00 KM, a dosuđen im je iznos od po 9.000,00 KM, te iznos od 2.500,00 KM na ime sahrane, a dosuđen im je iznos od 2.000,00 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od nastanka štete, kako su apelanti i tražili). Ustavni sud smatra da je Okružni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, za svoj stav dao valjano i argumentovano obrazloženja, pri čemu se primjena relevantnih odredaba ZOO, koje su primijenjene u konkretnom slučaju, ne čini proizvoljnom. Budući da apelanti, osim nezadovoljstva visinom dosuđenih naknada, Ustavnom sudu nisu pružili relevantne dokaze u prilog svojim tvrdnjama da je u predmetnom postupku zaista i došlo do uskraćivanja njihovih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da u osporenom postupku, koji je rezultovao presudom Okružnog suda, nema ništa što bi ukazalo na kršenje ustavnih prava apelanata, kao i prava zagarantovanih Evropskom konvencijom.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni prigovori u dijelu primjene materijalnog prava neosnovani i da je osporena presuda Okružnog suda donesena u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje „u razumnom roku“
42. Ustavni sud zapaža da apelanti predmetni postupak osporavaju i s aspekta njegove dužine trajanja jer je od dana podnošenja tužbe (15. jula 1999. godine), pa do donošenja presude Okružnog suda (28. marta 2013. godine) proteklo skoro 14 godina (13 godina i osam mjeseci).
a)Relevantni principi
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
44. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu da zadovolje uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetni postupak pokrenuli tužbom 15. jula 1999. godine koji je, prema raspoloživim podacima, okončan 28. marta 2013. godine presudom Okružnog suda. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba da uzme u obzir prilikom ocjene dužine trajanja predmetnog postupka je period od 13 godina i osam mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
46. Cijeneći predmetni postupak s aspekta njegove dužine trajanja, Ustavni sud iz raspoloživih i dostupnih podataka zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom trajao gotovo 13 godina (12 godina i devet mjeseci) što prima facie ukazuje na problem za koji Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantno obrazloženje kako bi eventualno opravdao svoju pasivnost u predmetnom postupku od momenta podnošenja tužbe pa do preduzimanja prve procesne radnje u predmetu. Naime, Ustavni sud iz raspoloživih podataka zapaža procesnu aktivnost Osnovnog suda tek od 29. oktobra 2010. godine do donošenja presude (april 2012. godine). Međutim, Ustavni sud ne zapaža nikakvu procesnu aktivnost Osnovnog suda u periodu od podnošenja tužbe (juli 1999. godine) pa do stupanja na snagu Zakonu o ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava), koji je na pravnu snagu stupio u toku trajanja predmetnog postupka (29. novembar 2005. godine), a koji je izričito propisao da se svi neriješeni predmeti koji se tiču naknade ratne štete prosljeđuju na nadležno postupanje Pravobranilištvu RS radi eventualnog zaključenja vansudske nagodbe. Ustavni sud iz priloženih dokaza i navoda apelacije ne može da utvrdi kada je Osnovni sud u tom pravcu proveo procesne aktivnosti shodno Zakonu o ostvarivanju prava, niti se iz predočenih dokaza može utvrditi kada je predmet vraćen Osnovnom sudu budući da vansudska nagodba očito nije zaključena, ali prihvata da je ta okolnost mogla da uspori tok predmetnog postupka pred Osnovnim sudom. Međutim, period od podnošenja tužbe (juli 1999. godine) pa do stupanja na snagu Zakona o ostvarivanju prava (novembar 2005. godine), te period od donošenja presude (april 2012. godine) pa do dostavljanja predmetnog spisa Okružnom sudu na postupanje po žalbama stranka (mart 2013. godine) je sporan, za koji Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije pružio nikakvo obrazloženje. U vezi sa spornim periodom Ustavni sud iz raspoloživih dokaza, osim stupanja na snagu novog ZPP-a (novembar 2003. godine) što je okolnost koja je donekle mogla da uspori rad na predmetu, ne uočava nikakve druge procesne smetnje koje su spriječile Osnovni sud da blagovremeno postupa u predmetnom postupku. Ustavni sud takođe posebno naglašava da je Okružni sud od momenta kad mu je Osnovni sud dostavio predmet u vrlo kratkom roku odlučio o žalbama parničnih stranaka, pa Ustavni sud ne uočava nikakav doprinos Okružnog suda ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud takođe primjećuje da su apelanti u dva navrata tokom 2012. i 2013. godine tražili od Osnovnog suda da proslijedi predmet Okružnom sudu, pri čemu Ustavni sud iz raspoloživih dokaza ne primjećuje nikakvu sličnu aktivnost apelanata u periodu od momenta podnošenja tužbe pa do prvih i iz raspoloživih dokaza vidljivih procesnih aktivnosti Osnovnog suda krajem oktobra 2010. godine.
47. Imajući u vidu sve navedeno, uz uvažavanje svih okolnosti konkretnog slučaja koje su objektivno mogle da uspore rad na predmetu (stupanje na snagu novog ZPP-a i Zakona o ostvarivanju prava) Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, koji je na dvije instance ukupno trajao 13 godina i osam mjeseci, i to navedeni period uglavnom pred Osnovnim sudom (uključujući period do dostavljanja predmeta Okružnom sudu po žalbi), ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava apelanata na suđenje „u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, za šta odgovornost u potpunosti snosi Osnovni sud.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
49. Ustavni sud podsjeća da prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom u cijelosti ili djelimično usvaja apelaciju, može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
50. U kontekstu naprijed navedenog, odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se ne radi o postupku koji je prema zakonskim odredbama hitan i da je predmetni postupak trajao 13 godina i osam mjeseci, apelantima se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.950,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi
51. U vezi s pozivanjem apelanata na kršenje prava na imovinu Ustavni sud zapaža da se to pozivanje dovodi u vezu s kršenjem prava na pravično suđenje u kontekstu primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud već detaljnije izjasnio u ovoj odluci, ocijenivši neosnovanim prigovore apelanata usmjerene u tom pravcu, pa Ustavni sud iz istih razloga smatra da je pozivanje apelanata na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe neosnovano. Troškovi postupka
52. U pogledu zahtjeva apelanata da im se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi s navedenim isključivo snose apelanti.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na suđenje „u razumnom roku“ kada je predmetni postupak ukupno trajao preko 13 godina i osam mjeseci, od toga skoro 13 godina pred prvostepeni sudom, pri čemu okolnosti koje su objektivno mogle da uspore tok postupka pred prvostepenim sudom nisu mogle uticati na drugačije odlučenje, a Osnovni sud svoju pasivnost u pojedinim fazama postupka nije ničim opravdao.
54. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporene presude Okružnog suda ne postoji ništa što bi ukazalo da je materijalno pravo pogrešno i proizvoljno primijenjeno na štetu apelanata.
55. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman