Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-70/13 (A. Ć.)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Krivično djelo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-70/13
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 70/13, rješavajući apelaciju A. Ć., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka m), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. veljače 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija A. Ć. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 K 001619 12 Kžk od 17. listopada 2012. godine u dijelu u kojem je A.
Ć. oglašen krivim za kaznena djela iz članka 166. stavak 1. i članka 373. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. Ć. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 K 001619 12 Kžk od 17. listopada 2012. godine u dijelu u kojem je A.
Ć. oglašen krivim za kazneno djelo iz članka 184. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, odvjetnici iz Mostara, podnio je 7. siječnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 K 001619 12 Kžk od 17. listopada 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog tužiteljstva (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 9. studenog 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 13. studenog 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Tužiteljstvo 16. studenog 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 K 001619 11 K od 28. listopada 2011. godine apelant je oglašen krivim za kazneno djelo ubojstva iz članka 166. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i kazneno djelo krivotvorenja javne isprave iz članka 373. stavak 1. KZFBiH, za koja je, nakon što su utvrđene pojedinačne kazne za ta kaznena djela, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina i jedan mjesec. Navedenom presudom apelant je oslobođen od optužbe da je počinio kazneno djelo narušavanja nepovredivosti doma iz članka 184. stavak 1. KZFBiH.
6. Odlučujući o prizivima apelanta i Tužiteljstva protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 10 0 K 001619 12 Kž 6 od 4. travnja 2012. godine kojim je prizive uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred tim sudom.
7. Vrhovni sud je, nakon održanog pretresa pred tim sudom, donio Presudu broj 10 0 K 001619 12 Kžk od 17. listopada 2012. godine kojom je apelant oglašen krivim za kazneno djelo ubojstva iz članka 166. stavak 1. KZFBiH, kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 373. stavak 1. KZFBiH i kazneno djelo narušavanja nepovredivosti doma iz članka 184. stavak 1. KZFBiH, sve u svezi s člankom 54. KZFBiH. Apelantu je za kazneno djelo ubojstva utvrđena kazna zatvora u trajanju od 13 godina, za kazneno djelo krivotvorenja isprave kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i za kazneno djelo narušavanja nepovredivosti doma kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, nakon čega je, primjenom odredaba članka 54. stavak 1. i stavak 2. točka b) KZFBiH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina i tri mjeseca. U izreci predmetne presude je navedeno da je apelant kriv što je 16. travnja 2011. godine, oko 20,45 sati, u ugostiteljskom objektu „Tip“, koji je vlasništvo njegove supruge, koji se nalazi u neposrednoj blizini zgrade policije gdje je apelant radio kao policajac, nakon što je A. M. (u daljnjem tekstu: oštećeni) zahtijevao od konobarice da on plati piće koje je naručio za društvo u kojem je bio i apelant, te nakon kraćeg guranja preko šanka s oštećenim, kako bi oštećenog lišio života, iz službenog pištolja marke „češka zbrojevka“ s udaljenosti od oko 60 cm ispalio jedan metak pogodivši oštećenog u predjelu lijevog pazuha, nanijevši mu ustrijelnu ranu, pa je uslijed iskrvarenja u kratkom roku nastupila smrt oštećenog, nakon čega je apelant svojim neregistriranim vozilom marke fiat punto, na kojem su se nalazile krivotvorene registarske oznake, pobjegao s mjesta događaja, te se sakrio u nenastanjenu kuću koja je bila vlasništvo pokojnog M. P. u Gornjem Brišniku, općina Tomislavgrad, u koju je nasilno ušao.
8. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju bilo sporno radi li se u apelantovim kaznenopravnim radnjama o kaznenom djelu ubojstva na mah iz članka 167. KZFBiH, kako je tvrdila apelantova obrana ili se radi o kaznenom djelu ubojstva iz članka 166. stavak 1. KZFBiH za koje ga je teretilo Tužiteljstvo. U svezi s tim Vrhovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka S. S. i M. J., koje je sud prihvatio kao vjerodostojne, proizlazi da je fizički sukob s oštećenim otpočeo upravo apelant, te da je prethodno i do kraće prepirke između apelanta i oštećenog došlo upravo nakon intervencije apelanta koji je ušao u šank nakon što je čuo da oštećeni inzistira da konobarica vrati novac za piće I. B. i da naplati od njega za piće koje je poručio. Vrhovni sud je naveo da se takvo ponašanje oštećenog, koje je prethodilo apelantovom pucanju iz pištolja, ne može smatrati napadom na apelanta, niti zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem apelanta. Vrhovni sud je naveo da je pri tome imao u vidu navode svjedoka M. Č. i svjedokinje S. S. koji se odnose na određene uvredljive riječi koje je oštećeni uputio apelantu, ali da takve riječi po svom sadržaju i kontekstu u kojem su izgovorene (u svezi s plaćanjem pića koje je oštećeni poručio) nemaju karakter teškog vrijeđanja u smislu odredaba članka 167. KZFBiH. Vrhovni sud je naveo da je za pravnu kvalifikaciju apelantovih radnji irelevantno stajalište tima vještaka obrane, izraženo u njihovom nalazu i mišljenju, o kratkotrajnom afektivnom stanju kod apelanta – o osjećanju straha budući da nedostaju bitni elementi kaznenog djela ubojstva na mah – da je osoba koja je djelo učinila dovedena bez svoje krivnje u stanje jake razdraženosti ili prepasti napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane usmrćenog. Pri tome, Vrhovni sud je istaknuo da se vještak neuropsihijatar S. T. izjasnio da apelant kritične prilike nije bio u stanju jake razdraženosti ili prepasti. Vrhovni sud je također naveo da je apelant pri izvršenju kaznenog djela ubojstva postupao s direktnim umišljajem jer je, po ocjeni tog suda, bio svjestan da pucajući iz navedenog pištolja i to s udaljenosti od oko 60 cm u gornji dio tijela oštećenog, gdje se nalazi većina vitalnih organa, oštećenog može lišiti života, a tu posljedicu je upravo i htio. Vrhovni sud je ukazao da iz svega navedenog proizlazi da je apelant učinio kazneno djelo ubojstva iz članka 166. stavak 1. KZFBiH.
9. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka za balistiku i mehanoskopiju P. M. i iskaza svjedoka S. P. (uposlenika Policijske uprave u Tomislavgradu) proizlazi da su se na apelantovom vozilu, kojim je pobjegao nakon što je usmrtio oštećenog, nalazile krivotvorene registarske pločice, te da predmetno vozilo prema službenoj evidenciji nije bilo registrirano. Vrhovni sud je naveo da je apelantu kao vlasniku predmetnog vozila bilo poznato da vozilo nije registrirano, te da su na tom vozilu nalazile registarske pločice ručne izrade, iz čega proizlazi svijest i htijenje da upravlja vozilom s takvim pločicama, to jest da na taj način upotrijebi krivotvorenu ispravu. Vrhovni sud je naveo da je apelant na opisani način učinio kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 373. stavak 1. KZFBiH. Vrhovni sud je naveo da je apelant i to kazneno djelo učinio s direktnim umišljajem jer mu je nesumnjivo bilo poznato da vozilo koje nije registrirano ne može imati registarske pločice. Također, Vrhovni sud je naveo da je utvrdio da se apelant, nakon što je svojim vozilom pobjegao s mjesta događaja i nakon što je uslijed kvara vozilo morao ostaviti izvan puta, sakrio u nenastanjenu kuću u Gornjem Brišniku u koju je nasilno ušao, čime je počinio kazneno djelo narušavanja nepovredivosti doma iz članka 184. stavak 1. KZFBiH.
10. Konačno, Vrhovni sud je u pouci o pravnom lijeku naveo da je protiv predmetne presude u smislu članka 333. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) dopušten priziv trećestupanjskom Apelacijskom vijeću Vrhovnog suda i to samo u odnosu na kazneno djelo narušavanja nepovredivosti doma iz članka 184. stavak 1. KZFBiH, dok u ostalom dijelu priziv na presudu nije dopušten.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da je prvostupanjska presuda rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, kao i pogrešne primjene materijalnog prava, te stoga predlaže da sastavni dio apelacije bude i njegov priziv protiv prvostupanjske presude. Apelant navodi da u predmetnom postupku nije dokazano da je postupao s umišljajem u svezi s izvršenjem kaznenih djela koja su mu stavljena na teret, te da je presuda u tom dijelu kontradiktorna. Apelant navodi da je kritične prilike oštećeni bio u alkoholiziranom stanju, da ga je vrijeđao i ponižavao, te da ga je na kraju rukom udario u glavu. Apelant navodi da je u tom trenutku poniženosti, bezizlaznosti i straha izvukao pištolj i pucao u oštećenog. Apelant smatra da iz navedenog nesumnjivo proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o kaznenom djelu ubojstva na mah, a ne o kaznenom djelu ubojstva, kako je to utvrdio Vrhovni sud. Također, apelant navodi da je Vrhovni sud očigledno proizvoljno ocijenio izvedene dokaze. Naime, apelant navodi da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije dao razloge o odlučnim činjenicama, tj. o tome prihvaća li ili ne prihvaća nalaz i mišljenje tima vještaka, odnosno prihvaća li ili ne prihvaća nalaz vještaka neuropsihijatra S. T., u kojem dijelu i iz kojih razloga. Nadalje, apelant navodi da je za postojanje kaznenog djela krivotvorenja isprave neophodno da je to djelo izvršeno s umišljajem, a da je evidentno da se u njegovim radnjama nisu stekli elementi umišljajnog ponašanja, kao i da stavljanje registarskih pločica na neregistrirano vozilo nema elemente kaznenog djela krivotvorenja isprave jer nedostaje svijest o krivotvorini. Konačno, apelant navodi da Vrhovni sud glede kaznenog djela narušavanja nepovredivosti doma nije cijenio potvrdu vlasnika kuće u kojoj je naveo da je ključeve od kuće dao apelantu kako bi apelant koristio kuću. Pri tome, apelant navodi da nije podnio priziv protiv presude Vrhovnog suda u tom dijelu, s obzirom na pravomoćnost preostalog dijela presude, izricanje jedinstvene kazne zatvora, te efikasnosti.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da se apelantovi navodi u suštini svode na tvrdnju da dokazi u spisu nisu savjesno i brižljivo cijenjeni zbog čega je činjenično stanje glede kaznenog djela ubojstva iz članka 166. stavak 1. KZFBiH pogrešno utvrđeno i to na njegovu štetu. Vrhovni sud je naveo da, nasuprot tome, iz osporene presude tog suda protiv koje je de facto podnesena apelacija (iako je navedena i presuda prvostupanjskog suda koja je ukinuta) proizlazi da su svi dokazi u spisu cijenjeni u suglasnosti s odredbom članka 296. stavak 2. ZKPFBiH, te da su u presudi dani jasni i dovoljni razlozi glede utvrđenih činjenica, odnosno dokaza na kojima se temelji apelantova krivnja za kazneno djelo ubojstva, kao i za još dva kaznena djela, a sve u smislu članka 305. stavak 7. ZKPFBiH. S obzirom na to, Vrhovni sud smatra da su navodi iz apelacije neutemeljeni, te stoga predlaže da se apelacija odbije.
13. Tužiteljstvo je, prije svega, navelo da je glede kaznenog djela narušavanje nepovredivosti doma apelant imao mogućnost podnijeti priziv trećestupanjskom Apelacijskom vijeću Vrhovnog suda, kako je to i navedeno u pouci o pravnom lijeku u presudi Vrhovnog suda. Tužiteljstvo je navelo da su neutemeljeni apelantovi navodi da u osporenoj presudi nisu dani razlozi o (ne)prihvaćanju odlučnih činjenica, tj. nalaza i mišljenja tima vještaka, odnosno nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra S. T. budući da upravo suprotno proizlazi iz obrazloženja presude Vrhovnog suda.
V.Relevantni propisi
14. U Kaznenom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Članak 166. stavak 1.
Ubojstvo (1) Tko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
Članak 184. stavak 1.
Narušavanje nepovredivosti doma (1) Tko neovlašteno prodre u tuđi dom ili zatvorene prostorije ili se na zahtjev ovlaštenika otamo ne udalji, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Članak 373. stavak 1.
Krivotvorenje isprave (1) Tko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu s ciljem da se takva isprava uporabi kao prava, ili tko lažnu ili preinačenu ispravu uporabi kao pravu ili je nabavi radi uporabe, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
15. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:
Članak 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.
Članak 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenika, odnosno optuženika, tako i one koje im idu u korist.
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 296.
Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Članak 333. stavak 1.
Opća odredba (1) Protiv presude vijeća žalbenog odjeljenja dozvoljena je žalba u slučaju:
a) ako je vijeće žalbenog odjeljenja preinačilo prvostupanjsku presudu kojom je optuženik oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženik proglašava krivim;
b) ako je vijeće žalbenog odjeljenja povodom žalbe na oslobađajuću presudu na raspravi donijelo presudu kojom se optuženik proglašava krivim.
VI.Dopustivost
16. U skladu s člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 10 0 K 001619 12 Kžk od 17. listopada 2012. godine kojom je apelant oglašen krivim za kazneno djelo ubojstva iz članka 166. stavak 1. KZFBiH, kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 373. stavak 1. KZFBiH i kazneno djelo narušavanja nepovredivosti doma iz članka 184. stavak 1. KZFBiH. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u pouci osporene presude Vrhovnog suda navedeno da je „protiv te presude, u smislu člana 333. stav 1. ZKPFBiH, dopuštena žalba trećestepenom Apelacionom vijeću Vrhovnog suda i to samo u odnosu na kazneno djelo narušavanja nepovredivosti doma iz člana 184. stav 1. KZFBiH, dok u ostalom dijelu žalba nije dopuštena“. Ustavni sud zapaža da apelant nije podnio priziv protiv presude Vrhovnog suda u odnosu na kazneno djelo iz članka 184. stavak 1. KZFBiH, što znači da u tom dijelu nije iscrpio učinkovite pravne lijekove moguće po zakonu. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka
m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je u odnosu na presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je apelant oglašen krivim za kazneno djelo iz članka 184. stavak 1. KZFBiH odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud ukazuje da, s druge strane, protiv osporene presude Vrhovnog suda u preostalom dijelu (tj. u dijelu u kojem je apelant oglašen krivim za kaznena djela iz članka 166. stavak 1. i članka 373. stavak 1. KZFBiH) nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 15. studenog 2012. godine, a apelacija je podnesena 7. siječnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije.
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
23. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
24. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe Ustava BiH i Europske konvencije.
25. Apelant smatra da Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke nije dao valjane razloge glede ocjene izvedenih dokaza, da je pogrešno zaključio da se radi o kaznenom dijelu ubojstva, te da je pogrešno zaključio da su kaznena djela učinjena s umišljajem, što je za posljedicu imalo kršenje njegova prava na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
26. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, obrazložiti svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29.). Europski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine).
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihova dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 166. stavak 1. KZFBiH. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na dokaze na kojima je zasnovao svoju osuđujuću presudu, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost glede toga. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, cijenio nalaz i mišljenje tima vještaka (kao dokaz obrane) i nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra S. T. (kao dokaz optužbe), te u svezi s tim dao detaljno obrazloženje iz kojeg jasno proizlazi zašto nije prihvatio dokaz obrane, odnosno zašto je prihvatio dokaz optužbe, u čemu Ustavni sud također ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje glede izvođenja zaključka da su se u apelantovim kaznenopravnim radnjama stekla obilježja kaznenog djela ubojstva, a ne ubojstva na mah, kao i glede toga da je apelant pri izvršenju predmetnog kaznenog djela postupao s direktnim umišljajem koje, kao takvo, ne ostavlja bilo kakav utisak proizvoljnosti, tako da se apelantovi navodi koji su izneseni u tom pravcu pokazuju kao potpuno neutemeljeni. Također, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u postupanju Vrhovnog suda u dijelu osporene presude kojom je apelant oglašen krivim za kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 373. stavak 1. KZFBiH jer je i u tom dijelu Vrhovni sud dao potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje. Što se tiče apelantovih navoda koji se odnose na prvostupanjsku presudu, Ustavni sud ukazuje, kako proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je rješenjem Vrhovnog suda od 4. travnja 2012. godine ukinuta prvostupanjska presuda i da je određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom, te da je nakon održanog pretresa Vrhovni sud donio presudu protiv koje je apelant i podnio predmetnu apelaciju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju ne može ispitivati apelantove navode koji se odnose na prvostupanjsku presudu, niti samim tim može prihvatiti da sastavni dio apelacije bude apelantov priziv protiv prvostupanjske presude, te je stoga ispitao apelantove navode samo u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda koja presuda je, dakle, predmet apelacijskog ispitivanja u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZFBiH i ZKPFBiH, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
28. Glede apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant uopće nije obrazložio u čemu se sastoji navodna povreda ovog prava. Naime, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog pozivanja na članak 6. stavak 2. Europske konvencije, nije ponudio bilo kakve argumente, niti dokaze kojima bi potkrijepio te svoje tvrdnje, odnosno koji bi ukazali da je povreda navedenog prava moguća u predmetnom postupku. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju načela pretpostavke nevinosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.
29. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije. VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije kada sud na temelju brižljive i savjesne ocjene dokaza izvede zaključak da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret i za svoje odlučenje da detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja, te kada nema elemenata koji ukazuju na kršenje pretpostavke nevinosti.
31. Na temelju članka 18. stavak (3) točka m) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman