Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-307/13 (Ž. M. i Z. M.)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi i izdaci
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 2
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-307/13
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 307/13, rješavajući apelaciju Željka Manojlovića i Zahide Manojlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Manojlovića i Zahide Manojlović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 018403 11 Rev od 23.
oktobra 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002221 09 Gž od 21. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj P-520/02 od 19. decembra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Manojlović i Zahida Manojlović (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Mirsad Seferagić, advokat iz Cazina, podnijeli su 23. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 018403 11 Rev od 23. oktobra 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 002221 09 Gž od 21. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-520/02 od 19. decembra 2008. godine. Apelanti su 11. novembra 2013. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud do donošenja odluke o apelaciji zabranio izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda broj P-520/02 od 19. decembra 2008. godine, koje je određeno Rješenjem Općinskog suda broj 20 0 I 018334 11 I od 31. oktobra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom Malo vijeće Ustavnog suda je Odlukom broj AP 307/13 od 24. aprila 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbilo kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog i Općinskog suda kao i od Sejada Džaferovića i Nerke Džaferović (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 28. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud i tužioci su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 1. do 9. oktobra 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj P-520/02 od 19. decembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 P 002221 09 Gž od 21. septembra 2011. godine, obavezani su apelanti kao tuženi-protivtužioci da tužiocima (protivtuženim) na jednake dijelove, na ime sticanja bez osnova, plate iznos od 24.282,89 KM sa zateznom kamatom počev od 14. oktobra 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i da im nadoknade troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu, sve u roku od 30 dana nakon dostave prepisa te presude (stav 1. izreke). Zahtjev tužioca za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan (stav 2. izreke). Istom presudom u cijelosti je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da sud obaveže tužioce da im isplate iznos od 28.000,00 KM na ime stanarine za korištenje njihove kuće sa zakonskom zateznom kamatom i da im nadoknade troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju spisa (precizno navedenu u obrazloženju), da je saslušao svjedoke D. P. i Z. M., te je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku građevinske struke A. N.
7. U provedenom dokaznom postupku Općinski sud je utvrdio da su tužilac Sejad Džaferović i „TKA“ Cazin 15. januara 1998. godine zaključili ugovor o korištenju stana koji je ranije bio dodijeljen apelantu Željku Manojloviću kao bivšem radniku „TKA“ Cazin, i to rješenjem od 4. septembra 1987. godine. Apelanti su, zajedno s članovima svoje porodice, predmetni stan koristili do kraja 1994. godine, kada su ga zbog rata napustili i otišli u SAD. Tužioce je u posjed predmetnog stana 16. januara 1998. godine uveo općinski organ na osnovu ugovora o korištenju stana. Dalje je utvrđeno da su tužioci zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, koji je potvrdio kantonalni pravobranilac. U momentu kada su tužioci stupili u posjed predmetnog stana on je bio devastiran i neuvjetan za stanovanje. Općinski sud je utvrdio da su Odlukom Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. i 5. maja 2001. godine, donesenom po apelaciji apelanta Željka Manojlovića, poništeni svi akti na osnovu kojih je apelantu Željku Manojloviću prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu u postupcima po njegovom zahtjevu za povrat stana, upućenom Općini Cazin 1999. godine i da je navedenom odlukom naloženo da se predmetni stan vrati u posjed apelantu Željku Manojloviću. Utvrđeno je da su tužioci stan napustili 20. septembra 2002. godine, a da su apelanti nakon toga ušli u posjed stana koji su i otkupili.
8. Općinski sud je, također, utvrdio da je predmetni stan prije ulaska tužilaca bio devastiran i neuvjetan za stanovanje, da su se zbog klizanja terena od 1989. godine pojavile pukotine u samom prostoru stana, da su popucali zidovi s unutrašnje i vanjske strane objekta, da je došlo do odvajanja predmetnog objekta od susjednih, zbog čega je bilo neophodno izvođenje radova kako u pogledu konstrukcije tako i ostalih građevinskih radova, te neophodno uložiti novčana sredstva kako bi se stan osposobio za stanovanje. Istaknuto je da je, prema iskazu sudskog vještaka građevinske struke D. P. koji je saslušan kao svjedok, bilo neophodno izvršiti sanaciju temelja, odnosno njihovo ojačavanje, uraditi ogradu na terasama stepeništa, te uraditi stolariju i instalacije. Također, prema iskazu tog svjedoka, iznos koji je on utvrdio u svojoj procjeni vrijednosti sanacije i adaptacije stana predstavlja neophodne troškove koje su tužioci morali preduzeti kako bi u predmetnom objektu mogli stanovati. Općinski sud je smatrao bitnom činjenicu da je navedeni svjedok D. P. bio na licu mjesta u vrijeme kada su se radovi izvodili, i to na ojačavanju konstrukcije temelja, a budući da je navedeni svjedok po struci inženjer građevine time je, po mišljenju Općinskog suda, njegov iskaz značajniji, te se ne može zanemariti ni njegova procjena vrijednosti sanacije i adaptacije stana od 22. jula 2002. godine. Tako je, kako je istakao Općinski sud, navedenom procjenom utvrđeno da je sanacija u konstruktivnom smislu bila neophodna sa sigurnosnog aspekta, a u pogledu instalacija konstatirano je da je ugrađena standardna sanitarna i elektro oprema. U pogledu tvrdnji tužioca da su za sanaciju stana koristili vlastita sredstva, Općinski sud je izveo dokaze čitanjem računa, otpremnica, paragon blokova-računa, predračuna, zaključnica i izdatnica. Dovodeći navedene pročitane isprave u vezu s iskazom saslušanog svjedoka D. P., te iskazom tužioca saslušanog kao parnične stranke, Općinski sud je zaključio da su sav utuženi iznos neophodnih troškova za adaptaciju i sanaciju uložili tužioci i da se radilo o njihovim vlastitim sredstvima.
9. U pogledu protivtužbenog zahtjeva apelanata Općinski sud je cijenio utvrđene činjenice, to jest da je tužioce u posjed stana uvela Općina Cazin na osnovu zapisnika Općine od 16. januara 1998. godine kada stan nije bio u vlasništvu apelanata, već je tužilac Sejad Džaferović imao zaključen ugovor o korištenju stana od 15. januara 1998. godine, te da su tužioci po tom osnovu otkupili predmetni stan zaključenjem ugovora o kupoprodaji stana broj OV-6229/2000. Zatim, Općinski sud je istakao da je predmetni stan vraćen apelantu Željku Manojloviću 20. septembra 2002. godine kao prijeratnom nosiocu stanarskog prava. Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantima šteta nastala bez krivice tužilaca u smislu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekst: ZOO). Imajući u vidu da apelanti svoj zahtjev zasnivaju na članu 155. ZOO koji se odnosi na izmaklu korist i da apelanti u smislu člana 121. Zakona o parničnom postupku u vezi s članom 219. ZOO nisu dokazali da su tužioci imali bilo kakve koristi od upotrebe stana, te da nema krivice tužilaca za nastalu štetu apelantima, Općinski sud je protivtužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, te je utvrdio da je Općinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a da pri tome nisu povrijeđene odredbe parničnog postupka.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 20 0 P 018403 11 Rev od 23. oktobra 2012. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanata protiv Presude Kantonalnog suda od 21. septembra 2011. godine.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili materijalno pravo i to odredbu člana 18.a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) u vezi s odredbama čl. 210. i 277. ZOO kada su obavezali apelante da tužiocima na ime neophodnih troškova u stanu isplate precizirani iznos. Navedeno je da su tužioci stanarsko pravo na predmetnom stanu stekli po tada važećem propisu (Zakon o stambenim odnosima) i oni nisu znali niti su mogli znati da će kasnijom izmjenom propisa (donošenjem Zakona o prestanku primjene) zakonitost njihovog stanarskog prava biti podvrgnuta ocjeni nadležnih organa, što je na kraju rezultiralo konačnim gubitkom predmetnog stana (odluka Ustavnog suda broj U 14/00). Stoga je Vrhovni sud zaključio da su neosnovani revizijski prigovori apelanata da su tužioci bili nesavjesni i nezakoniti posjednici predmetnog stana. Dalje je navedeno da član 18.a Zakona o prestanku primjene pravo na povrat uloženih sredstava na ime neophodnih troškova u stanu daje nosiocu stanarskog prava čije je stanarsko pravo prestalo u skladu s tim zakonom, a tužioci imaju upravo taj status. Stoga je neosnovan revizioni prigovor apelanata da tužioci nisu bili vlasnici stana, pa da im se nisu mogla priznati ulaganja kao savjesnim vlasnicima. S tim u vezi, kako je zaključio Vrhovni sud, neosnovan je i paušalan revizioni prigovor da je neopravdano odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata jer su tužioci, prema navodima revizije, stanovali u stanu koji nikada nije bio njihov.
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U prilog svojih tvrdnji apelanti su naveli da je Ustavni sud u odlukama br. AP 3617/08 od 12. oktobra 2011. godine i AP 2269/08 od 8. juna 2011. godine razmatrao gotovo identična pravna pitanja i usvojio apelacije, utvrdivši povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima, datim u odluci tog suda, da primjena prava u revizionoj odluci tog suda nije bila proizvoljna, te da nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji.
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za istu razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud je u odgovoru naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata, te je predloženo da se apelacija kao neosnovana odbije.
17. Tužioci su u odgovoru na apelaciju istakli da osporenim presudama nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, kao i da u toku postupka nisu dostavili dokaze koji bi potkrijepili njihove navode. Također su naveli da su apelanti, nakon što im je vraćen u posjed predmetni stan dali u zakup trećim osobama, te ostvaruju mjesečna primanja na osnovu zakupnine. IV.Relevantni propisi
18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 18.a stav 1.
Lice čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78 i 39/85 i “Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94). Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed.
V.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 018403 11 Rev od 23. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 7. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI.Meritum
23. Apelanti pobijaju osporene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud podsjeća da se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Osim toga, uvjet da se primijeni član 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza.
27. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje prava tužilaca da im se vrate sredstva koja su uložili u predmetni stan, kao i prava apelanata da im tužioci isplate naknadu na ime stanarine za korištenje predmetnog stana, dakle na predmete građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
28. Apelanti smatraju da im je pravo na pravičan postupak povrijeđeno jer su osporene odluke proizvoljne s obzirom na to da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
29. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri sudske instance zaključili da je osnovan tužbeni zahtjev tužioca i obavezali apelante da tužiocima na ime neophodnih troškova na sanaciji predmetnog stana isplate određeni novčani iznos. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužioce u posjed predmetnog stana uveo općinski organ 16. januara 1998. godine na osnovu ugovora o korištenju stana s davaocem stana na korištenje, da su zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je potvrdio kantonalni pravobranilac, kao i da je predmetni stan 20. septembra 2002. godine vraćen apelantima kao prijeratnim nosiocima stanarskog prava shodno Zakonu o prestanku primjene. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da su tužioci uložili vlastita sredstva u sanaciju predmetnog stana i da se radilo o neophodnim ulaganjima koja su tužioci morali preduzeti kako bi u predmetnom stanu mogli stanovati. Pri tome, redovni sudovi su u svojim odlukama detaljno naveli sve provedene dokaze, detaljno obrazložili ocjenu navedenih dokaza, kao i razloge za svoje zaključke, u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Nadalje, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi su se u svojim odlukama pozvali na relevantnu odredbu materijalnog prava, član 18.a stav 1. Zakona o prestanku primjene i dali detaljna obrazloženja zbog čega su smatrali da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu navedene odredbe, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni obrazloženje u odluci Vrhovnog suda da član 18.a stav 1. Zakona o prestanu primjene pravo na povrat uloženih sredstava na ime neophodnih troškova u stanu daje nosiocu stanarskog prava čije je stanarsko pravo prestalo u skladu s tim zakonom, a da u konkretnom slučaju tužioci imaju upravo taj status. Također, u pogledu odbijanja kao neosnovanog protivtužbenog zahtjeva apelanata Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim odlukama dali dovoljna i jasna obrazloženja, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZOO, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju.
32. U pogledu pozivanja apelanata na odluke Ustavnog suda br. AP 3617/08 i AP 2269/08 Ustavni sud ističe da je u navedenim odlukama Ustavni sud usvojio apelacije i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da Vrhovni sud nije izvršio svoju obavezu da navede razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku, odnosno da osporena presuda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U citiranim odlukama Ustavni sud je utvrdio da Vrhovni sud nije obrazložio na koji način je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za primjenu člana 18.a stav 1. Zakona o prestanku primjene, a pored toga u predmetu broj AP 3617/08 Vrhovni sud je povrijedio odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku kada je teret dokazivanja ključne činjenice da li je tužilac uložio vlastita sredstva na kojoj se zahtjev zasniva, suprotno zakonskim odredbama, prebačen na tuženog (apelanta). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zapaža da su, suprotno zaključcima Ustavnog suda u citiranim odlukama, u konkretnom predmetu koji Ustavni sud razmatra u ovoj odluci redovni sudovi u osporenim odukama dali razložna i jasna obrazloženja za svoje zaključke u kojima, po ocjeni Ustavnog suda, primjena materijalnog prava nije proizvoljna. Stoga Ustavni sud, pozivanje apelanata na citirane odluke Ustavnog suda koje, po mišljenju apelanta, pokreću identična pravna pitanja smatra neosnovanim.
33. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
34. U vezi s pozivanjem apelanata na kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu posebno obrazložili u čemu se sastoji povreda navedenih prava, ali iz navoda apelacije proizlazi da se ti navodi suštinski odnose na kršenje prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje Ustavni sud i pozivanje apelanata na kršenje prava na imovinu smatra neosnovanim.
VII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada apelanti svoje nezadovoljstvo ishodom osporenog postupka dovode u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, pri čemu Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža proizvoljnost na koju su apelanti ukazali.
36. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava zasnivaju na istim razlozima na kojima su zasnovali navode o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom dijelu.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman