Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4548/15 (M. J.)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Izuzeće
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini · čl. 335
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4548/15
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4548/15, rješavajući apelaciju Marijana Jukića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. veljače 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Marijana Jukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 076499 15 Kž od 10. lipnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 076499 15 Kž od 12. siječnja 2015.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marijan Jukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojega zastupa Nikica Gržić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 8. listopada 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 076499 15 Kž od 10. lipnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 K 076499 15 Kž od 12. siječnja 2015. godine. Apelant je 18. studenog 2015. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću BiH da prekine disciplinski postupak koji se vodi protiv njega pod brojem 04-07-3-2553/2015 do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Kantonalnog tužiteljstva u Travniku (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 8. prosinca 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužiteljstvo dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 16. do 22. prosinca 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Kolegija sudaca Općinskog suda broj 051 0 Su-14000-1126 od 21. kolovoza 2014. godine, donesenim u kaznenom postupku vođenom protiv optuženog apelanta, odbijen je kao neutemeljen zahtjev apelantovog branitelja za izuzeće suca Amela Alibegovića u predmetu toga suda broj 51 0 K 076499 13 K koji je vođen protiv apelanta zbog kaznenog djela teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 336. stavak 4. u svezi s člankom 332. stavak 3. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). U obrazloženju rješenja navedeno je da je apelantov branitelj kao razlog za izuzeće suca Amela Alibegovića naveo da je navedeni sudac u telefonskom razgovoru naložio vještaku prometno-tehničke struke F. K. da sudu vrati predmetni spis bez dostavljanja nalaza i mišljenja jer, kako se u zahtjevu za izuzeće navodi, sudac nije znao hoće li prihvatiti taj dokaz, a da je u razgovoru s oštećenim A. M. izjavio da neće ocijeniti nalaz vještaka obrane. Također je navedeno da je u zahtjevu navedeno da je sudac Amel Alibegović zakazao glavni pretres 16. srpnja 2014. godine na koji nije pristupio apelantov branitelj, jer greškom suda nije pozvan na glavni pretres. Navedeno je da apelantov branitelj smatra da su se sučevim navedenim postupanjem stekli uvjeti za njegovo izuzeće propisani člankom 39. točka f) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). U rješenju je, također, navedeno da je sudac Amel Alibegović, postupajući u smislu odredbe članka 42. stavak 2. ZKPFBiH, dostavio predsjedniku suda izjašnjenje u odnosu na podneseni zahtjev za izuzeće u kojem je naveo da se na pretresu zakazanom za 16. srpnja 2014. godine nije pojavio branitelj optuženog apelanta jer mu greškom suda poziv za pretres nije ni dostavljen, pa, kako se optuženi apelant nije htio izjašnjavati bez prisustva svog branitelja, pretres je odgođen za 27. kolovoza 2014. godine. Također je istakao da je točno da je strankama rekao da pretres mora početi iznova (predmet preuzet od drugog suca) i da je nalaz vještaka uložen u spis, ali da možda neće biti prihvaćen jer se ne zna hoće li stranke ponovno predložiti vještačenje i hoće li sud prihvatiti prijedlog dokaza vještačenjem.
6. Dalje, navedeno je da je predsjednik suda, u smislu odredbe članka 42. ZKPFBiH, zakazao opću sjednicu suda na kojoj je Kolegij sudaca utvrdio da je apelantov branitelj zahtjev za izuzeće temeljio na razlozima koje propisuje članak 39. točka f) ZKPFBiH, te da je Kolegij sudaca, imajući u vidu i izjašnjenje postupajućeg suca, utvrdio da zahtjev za izuzeće suca Amela Alibegovića nije utemeljen jer ne postoji dokazana razumna sumnja u njegovu pristranost. S tim u svezi, navedeno je da činjenice da apelantovom branitelju greškom suda nije dostavljen poziv na glavni pretres, kao i da je sudac izjavio da ne zna hoće li stranke ponovno predložiti dokaz vještačenja, te hoće li taj dokaz sud prihvatiti nisu dovoljne za donošenje zaključka da sudac u svom postupanju pokazuje pristranost na štetu optuženog apelanta. S obzirom na navedeno, zaključeno je da ne postoje razlozi za izuzeće suca Amela Alibegovića u smislu članka 39. točka f) ZKPFBiH, te da je stoga navedeni zahtjev neutemeljen.
Pobijane odluke
7. Presudom Općinskog suda broj 51 0 K 076499 13 K od 12. siječnja 2015. godine apelant je proglašen krivim da je, ne pridržavajući se prometnih propisa i postupajući protivno odredbi članka 25. stavak 1. i čl. 38. i 39. st. 1. i 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOSP), na način opisan u izreci te presude, učinio kazneno djelo teško kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 336. stavak 4. u svezi s člankom 332. stavak 3. KZFBiH, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom, na temelju članka 202. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), apelant je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 870,00 KM i paušal sudu u iznosu od 150,00 KM.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u tijeku dokaznog postupka proveo dokaze optužbe i obrane (taksativno navedene na str. 2. i 3. presude), te da je sud, ocjenjujući izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, uključujući i navode obrane, nesporno utvrdio da se 12. travnja 2013. godine oko 20.35 sati u mjestu i na način kako je sve činjenično precizirano u obrazloženju presude dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo marke ford, kojim je upravljao apelant krećući se iz pravca Zenice u pravcu Maglaja i vozilo marke golf III kojim je upravljao oštećeni M. M. krećući se iz suprotnoga pravca. Općinski sud je, također, utvrdio da je u prometnoj nezgodi od posljedica zadobivenih povreda oštećeni M. M. preminuo na licu mjesta, što je utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka medicinske struke prof. dr. Z. C. koji je i na glavnom pretresu obrazložio svoj pismeni nalaz i mišljenje.
9. Općinski sud je obrazložio da su na okolnost nastanka prometne nezgode, te spornu činjenicu je li apelant kao sudionik u prometu bio prisiljen zbog opasne radnje oštećenog kao drugog učesnika u prometu prijeći na lijevu prometnu traku, te ostvariti kontakt s oštećenim u dokaznom postupku provedena dva vještačenja, i to vještačenje vještaka prometne struke S. M. (po prijedlogu Tužiteljstva), te vještačenje vještaka prometne struke M. V. i F. K. (vještaci obrane). S tim u svezi, Općinski sud je naveo da je vještak S. M. u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je do kontakta došlo na lijevoj prometnoj traci gledajući iz pravca kretanja apelantovog vozila, te da je prema nalazu vještaka „mjesto kontakta vozila na nekih 0,60 metara od ivice središnje linije“. Naime, Općinski sud je naveo da je vještak S. M. kao osnovni uzrok prometne nezgode naveo sljedeću činjenicu: „[…] što je u vožnji PMV ford kojim je upravljao optuženi [apelant] prešlo na dio saobraćajnice namijenjen za saobraćaj vozila iz suprotnog smjera, zbog čega je prednjim lijevim dijelom vozila PMV Ford ostvaren kontakt sa prednjim dijelom vozila marke golf III, koje se propisno iz suprotnog pravca kretalo svojom saobraćajnom trakom“. Općinski sud je istakao da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka S. M. kao točan jer je, prema mišljenju Općinskog suda, dan objektivno i po svim pravilima struke i stručne osobe nezainteresirane za ishod postupka, a prije svega utemeljen je na okolnostima koje su objektivno utvrđene u postupku i drugim provedenim dokazima.
10. S druge strane, Općinski sud je naveo da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka obrane F. K. i M. V. S tim u svezi, navedeno je: „U ekspertizi [su] vještaci analizirali sve parametre koji su doveli do konkretne saobraćajne nezgode, te primjenom drugih metoda došli do zaključka da je do nezgode došlo kao posljedica kretanja vozila golf III lijevom saobraćajnom trakom (gledajući iz pravca njegovog kretanja) 1 sekundu prije nastanka nezgode, a da je u tom trenutku vozač [apelant] vozila ford bio u svojoj desnoj saobraćajnoj traci pa je zbog kretanja vozača vozila golf III koji se kretao u istoj traci kao i optuženi [apelant] došlo do kontakta vozila“. Pri tome, Općinski sud je naveo da navedeni nalaz nije zasnovan na temelju objektivno utvrđenih činjenica u postupku, već da je urađen prvenstveno na temelju oštećenja koja su nastala na vozilu i tragova koji su nastali na cesti. S tim u svezi, Općinski sud je istakao da je upravo prema oštećenjima na vozilima vidljivo da su na oba vozila kotači zaokrenuti nalijevo, što, prema mišljenju suda, ukazuje na to da nije moglo doći do kontakta na način i pod uglom kako su to predstavili vještaci obrane, već samo frontalno stvaranjem kontakta prednjeg lijevog dijela vozila ford kojim je upravljao apelant s prednjim dijelom vozila golf III. Naime, Općinski sud je naveo da na to ukazuju i oštećenja koja su nastala na vozilu golf III s njegove bočne lijeve strane. Osim navedenoga, Općinski sud je istakao da je u nalazu navedeno da se vozilo ford nakon udesa okretalo suprotno od smjera kazaljke na satu, a prema crtežu lica mjesta prometne nezgode i fotodokumentacije MUP-a Zenica od 12. travnja 2013. godine, tj. fotografija na kojima su označeni početni tragovi struganja pod br. 4, 5, i 6, jasno se da zaključiti da se vozilo ford neposredno nakon kontakta rotiralo u smjeru kazaljke na satu. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da je navedeni nalaz i mišljenje prihvatio jedino u dijelu koji se odnosi na mjesto, vrijeme i okolnosti da je do kontakta vozila došlo na lijevoj prometnoj traci gledajući iz pravca kretanja apelanta.
11. Također, Općinski sud je naveo da nije prihvatio ni apelantov iskaz koji je dao u svojstvu svjedoka jer je sud ocijenio da je iskaz nelogičan i usmjeren na izbjegavanje njegove kaznene odgovornosti, s obzirom na to da već utvrđene činjenice ukazuju na drugačiji slijed događaja od onoga kakvog ga želi prikazati apelant. Osim toga, Općinski sud je ukazao na to da je apelant u svom iskazu izjavio da je na udaljenosti od 20 do 30 m primijetio da je vozilo na njegovoj strani, te je s tim u svezi zaključio da je apelant imao dovoljno vremena da pravovremenim zaustavljanjem ili izmicanjem u desnu stranu izbjegne eventualni kontakt vozila, na što ga i obvezuje odredba članka 39. st. 1. i 2. ZOSP-a. Dalje, Općinski sud je istakao da zaključak suda o apelantovoj kaznenopravnoj odgovornosti nije doveden u sumnju ni apelantovim navodima kojim ukazuje na to da je iz snimka nadzorne kamere benzinske pumpe koja se nalazi u neposrednoj blizini lica mjesta gdje se dogodila prometna nezgoda vidljivo da je oštećeni neposredno prije nezgode kršio prometne propise, te da je oštećeni vozio pod djelovanjem alkohola od 1,36%. Naime, Općinski sud je obrazložio da je sud uvidom u snimak nadzorne kamere utvrdio da je vozač golfa III neposredno prije nezgode krenuo s prostora benzinske pumpe u smjeru Maglaja, izvršio polukružno okretanje, te nastavio vožnju u smjeru Zenice svojom prometnom trakom. Također, Općinski sud je naveo da se iz snimka nadzorne kamere ne vidi da je koordinacija pokreta oštećenog izvan vozila, ni prije ni poslije sipanja goriva bila bar blago poremećena, niti se vidi da je oštećeni svojim vozilom po cesti zbog utvrđene količine alkohola u krvi mijenjao pravac svoga kretanja. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je, suprotno apelantovim navodima, utvrđen drugačiji slijed događaja od onoga kakvog apelant želi prikazati.
12. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je u tijeku dokaznoga postupka utvrđeno da neposrednih očevidaca prometne nezgode nije bilo jer su saslušani svjedoci svoje iskaze temeljili na činjenicama o prometnoj nezgodi koje su saznali iz drugih izvora ili su svjedočili o činjenicama koje, prema mišljenju suda, nemaju utjecaj na utvrđenje apelantove kaznenopravne odgovornosti.
13. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant u vrijeme, mjestu i na način kako je sve činjenično precizirano u izreci presude, postupajući s nehatom kao sudionik u prometu na putevima, ugrozio javni promet jer se nije pridržavao prometnih propisa iz članka 25. stavak 1. čl. 38. i 39 st. 1. i 2. ZOSP-a, te je uslijed toga prouzrokovao smrt jedne osobe i počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Njegovim radnjama ostvarila su se sva bitna obilježja kaznenog djela teško kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 336. stavak 4. u svezi s člankom 332. stavak 3. KZ FBiH. Naime, Općinski sud je naveo da taj oblik krivice bez ikakve sumnje proizlazi iz načina izvršenja kaznenog djela opisnog u izreci presude, te da je apelant bio svjestan da zbog kršenja navedenih prometnih propisa može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da će moći spriječiti posljedicu ili da ona neće nastupiti. Odlučujući o vrsti i visini kaznene sankcije, Općinski sud je naveo da je u obzir uzeo olakšavajuće okolnosti kod apelanta, i to da apelant nije ranije osuđivan, njegov korektan odnos tijekom trajanja postupka, kao i njegovo iskreno žaljenje što je došlo do tragičnih posljedica sa željom da stupi u kontakt s obitelji oštećenoga. Od otežavajućih okolnosti sud je uzeo u obzir stupanj apelantove kaznene odgovornosti, jer je nesumnjivo utvrđeno da je kazneno djelo počinjeno svjesnim nehatom. Taj oblik krivice, tj. njegov psihološki odnos prema izvršenom kaznenom djelu proizlazi iz načina izvršenja kaznenog djela.
14. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama Tužiteljstva i apelanta izjavljenim protiv prvostupanjske presude, donio Presudu broj 51 0 K 076499 15 Kž od 10. lipnja 2015. godine kojom je odbio žalbu Tužiteljstva kao neutemeljenu, te djelomično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni tako da je apelant za kazneno djelo za koje je tom presudom proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U ostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da se, pobijajući prvostupanjsku presudu iz osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, žalbeni navodi apelantovog branitelja odnose na tvrdnju da je počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka d) ZKPFBiH zbog toga što je glavni pretres održan pred sucem koji se morao izuzeti, a čije je izuzeće traženo tijekom postupka, ali je odbijeno Rješenjem predsjednika suda broj 051 0 Su- 14000-1126 od 21. kolovoza 2014. godine. Kantonalni sud je istakao da, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, taj sud nalazi da prvostupanjski sud nije učinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka d) ZKPFBiH kada je glavni pretres održan pred sucem Amelom Alibegović kojem je predmet dodijeljen u rad nakon što je sudac koji je ranije vodio postupak otišao na drugu dužnost. S tim u svezi, Kantonalni sud je obrazložio da je apelantov branitelj pismenim zahtjevom od 4. kolovoza 2014. godine tražio izuzeće suca Amela Alibegovića, koji je podnesen u skladu s odredbom članka 39. točka f) ZKPFBiH, a odbijen Rješenjem broj 051 0 Su-14000-1126 od 21. kolovoza 2014. godine. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da nisu točne žalbene tvrdnje da je rješenje od 21. kolovoza 2014. godine donio predsjednik prvostupanjskog suda, već da je o navedenom zahtjevu odlučivala opća sjednica sudaca tog suda, u skladu s odredbom članka 42. ZKPFBiH, koja je, prema zapisniku iz spisa, održana 21. kolovoza 2014. godine u 8.30 sati, a kojom je predsjedavao predsjednik tog suda shodno relevantnim odredbama ZKPFBiH. Također, Kantonalni sud je zaključio da su u navedenom rješenju od 21. kolovoza 2014. godine navedeni konkretni razlozi za odbijanje zahtjeva za izuzeće kao neutemeljenog, koje kao takve u cijelosti prihvaća i Kantonalni sud. Osim navedenoga, Kantonalni sud je istakao da je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom apelant imao branitelja, izvedeni su svi prijedlozi dokaza, i to kako Tužiteljstva tako i obrane, a tom prilikom su i svi svjedoci i vještaci optužbe i obrane izravno i unakrsno ispitani. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da nisu utemeljeni apelantovi žalbeni navodi kojim ukazuje na to da mu je povrijeđeno pravo na suđenje pred nepristranim sudom.
15. Također, Kantonalni sud je, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, zaključio da prvostupanjski sud nije učinio ni bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka k) ZKPFBiH jer navedena povreda postoji kada presuda uopće ne sadrži razloge ili nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, što, prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom predmetu nije slučaj, jer je izreka prvostupanjske presude jasna, razumljiva i suglasna s razlozima pobijane presude, a u obrazloženju presude navedeni su razlozi za sve odlučne činjenice konkretnoga slučaja. Također, u pogledu razloga za neprihvaćanje nalaza i mišljenja vještaka obrane, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je postupio na način kako je propisano odredbom članka 296. ZKPFBiH i po načelu slobodne ocjene dokaza iz članka 16. ZKPFBiH, koju u svemu prihvaća i taj sud.
16. U odnosu na žalbene navode apelantove obrane da je činjenično stanje iz prvostupanjske presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno, Kantonalni sud je obrazložio da odlučni zaključci u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja proizlaze iz sadržaja dokaza na koje se taj sud pozvao u obrazloženju prvostupanjske presude, tako da, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda nije dovedena u pitanje apelantovim žalbenim navodima kojim daje vlastitu ocjenu dokaza. S tim u svezi, Kantonalni sud je ukazao na to da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud jasno naveo sadržaj izvedenih dokaza koje je ocijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, te da je nakon toga izveo zaključak o tome koje dokaze prihvaća, odnosno koje nije prihvatio i zašto, navodeći pri tom određene i jasne razloge, koje kao pravilne u cijelosti prihvaća i taj sud. Također, Kantonalni sud je ukazao na to da je prvostupanjski sud i pri ocjeni apelantovog iskaza danog u svojstvu svjedoka taj iskaz ocijenio u međusobnoj vezi s ostalim provedenim dokazima precizno navedenim na 3. stranici prvostupanjske presude, koju također kao pravilnu prihvaća i taj sud. Navedeno je da je pri ocjeni apelantovog iskaza danog u svojstvu svjedoka, zatim pisanog timskog mišljenja vještaka, kao i svjedoka A. H., te iskaza vještaka prometne struke M. V. i F. K. (dakle dokaza obrane) prvostupanjski sud, kako proizlazi iz obrazloženja njegove presude, ocijenio sadržaj rezultata i ostalih izvedenih dokaza, i to prije svega nalaz vještaka prometne struke S. M., zatim iskaze drugih pet poimenično navedenih svjedoka, saslušanje vještaka sudske medicinske struke Z. C. kao i njegov pismeni nalaz, zatim zapisnik o uviđaju s lica mjesta i zapisnik o poduzimanju radnji od 15. travnja 2013. godine, zatim skicu i fotodokumentaciju lica mjesta, zapisnik o obdukciji tijela oštećenoga M. M., kao i druge dokaze navedene na str. 3. prvostupanjske presude.
17. Kantonalni sud je u odnosu na žalbene navode apelantove obrane koji se odnose na razloge zbog kojih je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje, te iskaz vještaka prometne struke S. M. naveo da je navedeni vještak na glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom izložio nalaz koji je prethodno sačinio u pismenoj formi, te da je nakon toga na glavnom pretresu izravno i unakrsno ispitan u odnosu na sporne okolnosti. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je navedeni vještak na glavnom pretresu pojašnjavajući svoj nalaz prilikom davanja odgovora pokazao uvjerljivost i sigurnost u svoje zaključke, a pritom jasno razjasnio „dinamiku“ nastanka prometne nezgode na temelju relevantnih podataka koji proizlaze iz izvedenih materijalnih dokaza, na kojima je i navedeni nalaz i mišljenje utemeljen. Također, Kantonalni sud je istakao da su navedenim nalazom i mišljenjem dani sasvim decidirani odgovori, kao i potrebna pojašnjenja u pogledu mjesta i kontakta vozila. Kantonalni sud je istakao da vještak S. M. nije pokazao nesigurnost i nepreciznost u svom nalazu i iskazu, već je, prema mišljenju tog suda, dao decidiran i uvjerljiv stav u svim danim odgovorima i pojašnjenjima i pritom bio kategoričan u svom zaključku da uzrok nastanka prometne nezgode proizlazi iz činjenice da je apelant s vozilom prešao na dio kolnika namijenjen za promet vozila iz suprotnog smjera, što je imalo za posljedicu sudar s vozilom golf, iz koje nezgode su proizišle opisane smrtne posljedice oštećenog, te da je za svoja utvrđenja imao uporišta u materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Stoga, Kantonalni sud je istakao da suprotni prigovori žalbe apelantovog branitelja u tom smislu nisu mogli biti uvaženi kao utemeljeni.
18. U svezi sa žalbenim navodima kojim apelantova obrana ukazuje na to da je prvostupanjski sud bez argumentacije odbio prihvatiti timski nalaz vještaka M. V. i F. K. (vještaci obrane), Kantonalni sud je obrazložio da iz prvostupanjske presude proizlazi da taj nalaz i mišljenje nije prihvaćen iz razloga što ne daje sasvim jasne i argumentirane odgovore na pitanje na temelju kojih objektivnih dokaza se dokazuje teza obrane i tog nalaza da se vozilo kojim je upravljao oštećeni u jednom momentu uistinu našlo na strani na kojoj je optuženi apelant vozio svojim vozilom. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da su i tvrdnje vještaka obrane koje iznose u prilogu odgovora na navedeno pitanje samo njihove pretpostavke koje nemaju uporišta u izvedenim dokazima, i to kako u objektivnim tako ni u subjektivnim dokazima. Naime, Kantonalni sud je istakao da je prema stanju spisa i sam apelant mijenjao iskaz u pogledu razjašnjenja odlučne činjenice kako je došlo do sporne prometne nezgode. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da prvostupanjski sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka prometne struke M. V. i Š. K. jer je ocijenio da sadrži određene nedosljednosti i nelogičnosti, a koje imaju uporišta i u svjedočenju samog apelanta. Kantonalni sud je istakao da taj timski nalaz pa i urađena animacija potvrđuje nespornu odlučnu činjenicu da se apelant upravljajući vozilom nije držao propisa o kretanju što bliže desnoj ivici kolnika, nego to čini uz središnju liniju, što se zaključuje i na temelju odgovora navedenih vještaka na unakrsno postavljena pitanja.
19. Ocjenjujući žalbene tvrdnje apelantove obrane da je uzrok prometne nezgode isključivo ponašanje oštećenog, s obzirom na to da je neposredno prije nezgode počinio tri prekršaja ZOSP-a jer je prvenstveno upravljao vozilom u alkoholiziranom stanju sa koncentracijom 1,36 promila alkohola u krvi, te je izlazeći neposredno prije udesa s benzinske pumpe skrenuo lijevo iako postoji prometni znak zabrane skretanja ulijevo, koji je jasno vidljiv, a nakon toga prešao je i punu liniju polukružno se okrećući, Kantonalni sud je istakao da navedene činjenice nisu u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi s prometnom nezgodom, kako, prema mišljenju tog suda, pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Naime, Kantonalni sud je zaključio da alkoholiziranost oštećenog, prema stanju izvedenih dokaza, nije rezultirala doprinosu nastanka sporne nezgode, a način uključivanja sa benzinske pumpe i polukružno okretanje se također ne može dovesti u uzročno-posljedičnu vezu zbog toga što su te radnje poduzete na znatnoj udaljenosti od mjesta nastanka sporne nezgode, zbog čega se, prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju i ne radi o odlučnim činjenicama.
20. Kantonalni sud je istakao da se nalaz i mišljenje vještaka prometne struke S. M. (vještak optužbe) i nalaz vještaka M. V. i Š. K. (vještaci obrane) znatno razlikuju, ali, prema mišljenju Kantonalnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, navedeno ne predstavlja potrebu i za suočavanjem navedenih vještaka na glavnom pretresu jer odredbama procesnog zakona nije to ni propisano. Osim toga, Kantonalni sud je odbio i prijedlog apelantove obrane koji je istaknut u žalbi, i to provođenje dokaza vještačenja vještaka strojarske struke kojim bi taj vještak uvidom u stanje spisa i obujam deformacije po osnovi fotodokumentacije iznio svoje mišljenje o pravcu djelovanja udarne sile u sudarnom procesu vozila. Naime, Kantonalni sud je istakao da su tijekom trajanja postupka pred prvostupanjskim sudom izvedeni svi predlagani dokazi optužbe i apelanta i njegovog branitelja, što opet sve upućuje na zaključak da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju postupio u skladu s člankom 296. ZKPFBiH i po načelu slobodne ocjene dokaza iz članka 16. istog zakona. Pri tom, Kantonalni sud je ukazao na to da apelantovo predlaganje novog dokaza u žalbi (izvođenjem vještačenja iz strojarske struke) nije u skladu s odredbom članka 310. stavak 4. ZKPFBiH, jer apelant u žalbi nije naveo razloge zašto navedeni prijedlog dokaza nije iznio pred prvostupanjskim sudom. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti navodi žalbe da je prvostupanjski sud odluku o apelantovoj krivici donio prije okončanja dokaznoga postupka, jer nije proveden dokaz apelantove obrane izvođenjem novog vještačenja iz strojarske struke, jer navedeno ne proizlazi iz stanja spisa. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da nisu utemeljeni navedeni apelantovi žalbeni prigovori da je u konkretnom slučaju pobijana presuda utemeljena na pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, zbog čega je žalba branitelja i po toj žalbenoj osnovi odbijena kao neutemeljena.
21. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tužitelja i apelantovog branitelja o odluci o kaznenopravnoj sankciji, Kantonalni sud je prvenstveno ukazao na to da olakšavajuće okolnosti kod apelanta nisu dovedene u pitanje tužiteljevom žalbom, zbog čega je odbio tu žalbu kao neutemeljenu. Imajući u vidu nespornu činjenicu da je apelant proglašen krivim za nehat koji je znatno lakši oblik vinosti od umišljajnog izvršenja kaznenog djela, Kantonalni sud zaključio da je apelantu prestrogo odmjerena kazna, te je žalbu apelantovog branitelja uvažio i odluku prvostupanjskog suda o kazni preinačio tako da je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koju kaznu taj sud smatra adekvatnom i primjerenom težini počinjenog kaznenog djela, njegovim štetnim posljedicama, okolnostima izvršenja kaznenog djela i stupnju krivice optuženoga. Kantonalni sud je zaključio da je odmjerena kazna zatvora dovoljna za ostvarenje svrhe iz čl. 7. i 42. KZFBiH.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama prekršeni pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje pred objektivnim i nepristranim sudom, jer je sudac Amel Alibegović kao postupajući sudac u prvostupanjskom postupku, a kojem je dodijeljen predmet u rad nakon što je sudac koji je prije njega vodio postupak otišao na drugu dužnost i u kojem je postupku prihvaćen prijedlog obrane za provođenje dokaza vještačenja vještaka prometne struke F. K., u telefonskom razgovoru obavijestio vještaka Fahrudina Kovačević da vrati sudski spis bez dostavljanja nalaza i mišljenja, jer, kako apelant navodi, sudac ne zna hoće li on prihvatiti taj dokaz. Dalje navodi da je neposredno prije početka pretresa od 16. kolovoza 2014. godine sudac Amel Alibegović u razgovoru sa oštećenim A. M. izjavio da neće ocijeniti nalaz vještaka obrane, a da je nakon odloženog glavnog pretresa od 16. kolovoza 2014. godine za 27. kolovoza 2014. godine apelant napustio sudnicu, a predstavnici oštećenih su ostali zajedno sa sucem Amelom Alibegovićem oko 10 minuta u sudnici, nakon čega su izašli i napustili zgradu suda. Također, apelant je istakao da je sudac Amel Alibegović na zakazani glavni pretres od 16. kolovoza 2014. godine pozvao oštećene koje nije trebao pozvati, dok apelantov branitelj nije pristupio jer ga sudac nije ni pozvao, što je, prema apelantovom mišljenju, zakonska pretpostavka za održavanje glavnog pretresa. Apelant je istakao da je iz navedenih razloga, sumnjajući u nepristranost suca Amela Alibegovića, 4. kolovoza 2014. godine podnio pismeni zahtjev Općinskom sudu kojim je tražio izuzeće navedenog suca u konkretnom predmetu, koji je rješenjem predsjednika suda od 21. kolovoza 2014. godine odbijen kao neutemeljen. Apelant ukazuje i na to da je u postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, zbog toga što je prethodno učinjena pogrešna ocjena izvedenih dokaza. Naime, apelant smatra da su redoviti sudovi prihvaćanjem dokaza optužbe, i to prvenstveno prihvaćanjem pismenog nalaza i mišljenja, te iskaza vještaka prometne struke S. M., na kojima su utemeljene pobijane presude, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje. Pritom, apelant je istakao da je odbijen nalaz i mišljenje vještaka obrane M. V. i Š. K., za što, prema apelantovom mišljenju, nisu navedeni jasni i uvjerljivi razlozi. Također, apelant je istakao da u tijeku postupka nisu ocijenjeni nalazi vještaka obrane i optužbe usporedbom jednog s drugim dajući razloge zbog čega se jedan nalaz prihvaća, a drugi ne, te smatra da zbog nedostatka usporedbe nalaza vještaka presuda nema razloge o odlučnim činjenicama. Apelant je istakao da nije prihvaćen ni njegov iskaz dan u svojstvu svjedoka. Također, apelant je istakao da su saslušani svjedoci i oštećeni koji nisu očevici nastanka prometne nezgode. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da u okolnostima konkretnog kaznenopravnog predmeta tužitelj nije dokazao osnovanost optužbe protiv njega zbog čega smatra da je prekršeno načelo in dubio pro reo.
23. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da je zbog činjenice da je pobijanim odlukama apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od godinu disciplinski tužitelj Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća BiH (u daljnjem tekstu: VSTV) protiv apelanta, koji je obnašao dužnost kantonalnog tužitelja, pokrenuo disciplinski postupak zbog čega je apelant tražio donošenje privremene mjere kojom će naložiti VSTV-u da prekine disciplinski postupak do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
24. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stajalištu iz svoje pobijane odluke, a u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o svim žalbenim navodima podnositelja apelacije. Kantonalni sud smatra da pobijanom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava BiH, kao i prava iz članka 6. Europske konvencije.
25. Općinski sud je naveo da pobijane presude sadrže jasna obrazloženja o svim apelantovim navodima koje je ponovio u apelaciji. Općinski sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.
26. Tužiteljstvo je navelo da je u tijeku postupka prilikom izvođenja dokaza u cijelosti postupano u skladu s važećim zakonskim propisima, te nije bilo kršenja prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o kaznenom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 39. stavak 1. točka f) Razlozi za izuzeće Sudac ne može vršiti sudačku dužnost:
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost.
Članak 40. stavak 1.
Izuzeće po zahtjevu stranke (1) Izuzeće predsjednika suda i suca može tražiti stranka ili branitelj.
Članak 42.
Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće (1) O zahtjevu za izuzeće iz članka 40. ovoga Zakona odlučuje opća sjednica odnosno kolegij.
Članak 296.
Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
28. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br.
36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi:
KAZNENA DJELA PROTIV SIGURNOSTI
JAVNOG PROMETA
Članak 332.
Ugrožavanje javnog prometa (1) Sudionik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa uslijed toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.
(3) Tko kazneno djelo iz st. 1. i 2. ovoga članka počini iz nehaja, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Članak 336. stavak 4.
Teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa (4) Ako je kaznenim djelom iz članka 332. stavka 3., članka 333. stavka 2., članka 334. stavka 2. i članka 335. stavka 3. ovoga Zakona prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
29. Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06, 44/07, 84/09 i 48/10) u relevantnom dijelu glasi.
Članak 25.
Sudionici u prometu dužni su postupati sukladno propisima o prometnim pravilima, prometnim znakovima postavljenim na cesti i znacima i naredbama koje daju ovlaštene osobe.
Članak 38.
Vozač mora za kretanje vozila koristiti isključivo cestu, odnosno kolnik ili prometni trak, odnosno stazu namijenjenu za promet one vrste vozila kojoj pripada, osim u slučaju opasnosti.
Članak 39. st. 1. i 2.
(1) Vozač je dužan kretati se vozilom desnom stranom kolnika u smjeru kretanja.
(2) Vozač je dužan držati vozilo u kretanju što bliže desnom rubu kolnika i na tolikoj udaljenosti od njega da, s obzirom na brzinu kretanja vozila, uvjete prometa i stanje i svojstva ceste, ne ugrožava druge sudionike u prometu i sebe ne izlaže opasnosti. VI.Dopustivost
30. U skladu s člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda broj 51 0 K 076499 15 Kž od 10. lipnja 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, iz dostavnica o uručenju pobijane presude proizlazi da je apelant primio pobijanu presudu 24. srpnja 2015. godine. Međutim, apelantov branitelj je presudu primio 10. rujna 2015. godine, a apelacija je podnesena 8. listopada 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije.
35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
36. Članak 6. st. 1. i 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
2) Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
37. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
38. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da su mu tijekom postupka bile uskraćene garancije u pogledu nepristranog suda, da se pobijane odluke temelje na dokazima, pri čemu je izostala njihova brižljiva i savjesna ocjena, da je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka prometne struke po prijedlogu optužbe, dok nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka po prijedlogu apelantove obrane, pri čemu nisu dani razlozi zbog čega se jedan nalaz prihvaća, a drugi ne prihvaća, što je imalo za posljedicu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava. Također smatra da je pobijanim presudama došlo do kršenja načela in dubio pro reo.
39. Apelant navodi da nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom jer je sudac Amel Alibegović u telefonskom razgovoru sa vještakom prometno-tehničke struke F. K. naložio da sudu vrati predmetni spis bez dostavljanja nalaza i mišljenja, jer, kako apelant navodi, sudac ne zna hoće li on prihvatiti taj dokaz, te da je prije početka glavnog pretresa od 16. kolovoza 2014. godine u razgovoru s oštećenim A. M. izjavio da neće ocijeniti nalaz vještaka obrane. Također navodi da je sudac Amel Alibegović na zakazani glavni pretres od 16. kolovoza 2014. godine pozvao oštećene koje nije trebao pozvati, dok apelantov branitelj nije pristupio jer ga sudac nije ni pozvao. U kontekstu navoda o povredi ovog prava, Ustavni sud prvenstveno ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudaca u određenim slučajevima relevantna činjenica koja se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Europski sud), postojanje takvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudaca ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. Shodno navedenom, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudaca može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Europski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stavak 27). Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili osobna nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u osnovnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne pobije uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se utvrđuje na temelju objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na temelju kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran.
40. U odnosu na pitanje subjektivne ili osobne nepristranosti, Ustavni sud zapaža da je apelantov branitelj tijekom postupka, shodno odredbi članka 39. točka f) ZKPFBiH, tražio izuzeće suca Općinskog suda Amela Alibegovića zbog razloga precizno navedenih u tom zahtjevu, a koje je apelant ponovio i u apelaciji. Ustavni sud zapaža da je odlučujući o zahtjevu za izuzeće na općoj sjednici održanoj u smislu članka 42. ZKPFBiH Kolegij sudaca Općinskog suda, ocjenjujući apelantov zahtjev i njegovo obrazloženje kao i izjašnjenje postupajućeg suca, zaključio da navedeni zahtjev za izuzeće nije utemeljen. Naime, Ustavni sud zapaža da iz rješenja od 21. kolovoza 2014. godine proizlazi da je Kolegij sudaca utvrdio da okolnosti zbog kojih apelant traži izuzeće postupajućeg suca Amela Alibegovića nisu dovoljne za donošenje zaključka da navedeni sudac u svom postupanju pokazuje pristranost na apelantovu štetu. S tim u svezi, da bi se dokazala subjektivna pristranost, navedeno je da je potrebno dostaviti konkretne i jasne dokaze o pristranosti, a takvo što ne proizlazi iz apelantovog zahtjeva i predočene dokumentacije, te da stoga nisu ispunjeni zahtjevi iz članka 39. točka f) ZKPFBiH. Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud u svezi s apelantovim navodima ispitao prvostupanjsku presudu i zaključio da u postupku koji je protiv apelanta vođen nisu učinjene bitne povrede postupka iz članka 312. stavak 1. točka d) ZKPFBiH, dajući jasno i argumentirano obrazloženje primjenom relevantni odredbi ZKPFBiH. U svezi s tim, imajući u vidu da je pretres zakazan za 16. srpnja 2014. godine, na kojem zbog propusta suda u dostavi poziva nije bi prisutan apelantov branitelj, odgođen za 27. kolovoza 2014. godine, Ustavni sud, suprotno apelacijskim navodima, ne nalazi ništa što bi ukazivalo na pristranost suda. Naime, nesporno je da je, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, glavni pretres odgođen, te je nakon toga održan u prisustvu apelantovog branitelja, čime su još u tijeku postupka otklonjeni procesni propusti suda vezani za dostavljanje. Vezano za vještačenje, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, imajući u vidu relevantne odredbe ZKPFBiH o nastavku glavne rasprave u slučaju izmjene sastava vijeća, ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da je sudac Amel Alibegović, koji je, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, preuzeo predmet, time što je naložio vještaku prometno-tehničke struke F. K. da sudu vrati predmetni spis bez dostavljanja nalaza i mišljenja, u toj fazi postupka (vođenje postupka pred izmijenjenim vijećem) postupao pristrano, tim prije što je iz obrazloženja pobijanih presuda evidentno da je nakon toga taj dokaz proveden, te da su sudovi u obrazloženju svojih odluka ocijenili i taj dokaz. Budući da apelant ni u apelaciji, osim navoda koje je već ranije isticao, nije ponudio uvjerljive dokaze kojima bi doveo u sumnju subjektivnu nepristranost postupajućega suca u smislu zahtjeva iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti je takvo što vidljivo u obrazloženju pobijanih presuda i predočene dokumentacije, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na subjektivnu nepristranost suca Amela Alibegovića neutemeljeni. Navedeno u potpunosti korespondira stavovima Europskog suda da je, vezano za subjektivnu pristranost, stav okrivljenog važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi Europski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. veljače 1993. godine, stavak 30), a iz prethodne analize nespornim proizlazi da se u okolnostima apelantovog slučaja taj strah ne može smatrati objektivno opravdanim.
41. U odnosu na pitanje objektivne nepristranosti, Ustavni sud je već naglasio da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja već se utvrđuje na temelju objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na temelju kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema takvih objektivnih dokaza, koji bi prema relevantnim odredbama ZKPFBiH predstavljali razlog za izuzeće, te zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na nepristran sud.
42. U pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje na to da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena izvedenih dokaza, što je u konačnici rezultiralo pogrešno i nepravilno utvrđenim činjeničnim stanjem, te pogrešnom primjenom procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije u konkretnom slučaju bili poštovani.
44. U svezi s apelantovim navodima da su redoviti sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te da nisu dali valjano obrazloženje o odlučnim činjenicama, Ustavni sud naglašava da članak 6. Europske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa onda na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana (članak 296. stavak 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članku 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obveza redovitog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u svezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
45. Dovodeći navedene stavove u svezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi dokazi obrane i optužbe (uvid u materijalne dokaze, dva vještačenja iz prometne struke, te vještačenje vještaka medicinske struke, saslušani su apelant i oštećeni, kao i drugi svjedoci) na temelju kojega je utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant u vrijeme, mjestu i na način, kako je sve činjenično precizirano u izreci presude, postupajući s nehatom kao sudionik u prometu na putevima, ugrozio javni promet, jer se nije pridržavao prometnih propisa iz čl. 25. stavak 1, 38. i 29. st. 1. i 2. ZOSP-a, uslijed čega je prouzrokovana smrt jedne osobe, pa je time utvrđena i apelantova odgovornost za kazneno djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju presude u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Ustavni sud zapaža da su tijekom postupka na sporne okolnosti u svezi s nastankom prometne nezgode provedena dva vještačenja, i to vještačenje vještaka prometne struke S. M., koje je, prema ocjeni Općinskog suda, u potpunosti rasvijetlilo sporni događaj u pogledu okolnosti nastanka prometne nezgode, kao i doprinosa svakog sudionika u nastanku prometne nezgode. Naime, Općinski sud je, u svezi s prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka prometne struke S. M., kao objektivnog dokaza urađenog u skladu s pravilima struke, dao detaljno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, suprotno apelacijskim navodima, dao dovoljno jasno obrazloženje zašto nije mogao prihvatiti vještačenje vještaka obrane M. V. i F. K. te zašto nije prihvatio kao valjan apelantov iskaz dan u svojstvu svjedoka, o čemu se, također, detaljno izjasnio u obrazloženju.
46. Ustavni sud zapaža da je o identičnim žalbenim navodima koji se tiču ocjene izvedenih dokaza, te pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja odlučivao i Kantonalni sud u postupku povodom apelantove žalbe protiv prvostupanjske presude, te da je dodatnom i detaljnom analizom provedenih dokaza u obrazloženju svoje presude, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPFBiH, dao jasne razloge i obrazloženja kojima je te apelantove žalbene navode ocijenio neutemeljenim. Imajući u vidu obrazloženje pobijanih presuda, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza u smislu relevantnih propisa ZKPFBiH, temeljem kojih je utvrđeno činjenično stanje koje ni u jednom segmentu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima pobijanih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu, zbog čega se pokazuju neutemeljenim i apelantovi navodi da u pobijanim presudama nisu dana valjana obrazloženje o odlučnim činjenicama.
47. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da su redoviti sudovi u pobijanim odlukama proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, te u svezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u svezi s tim navodima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
48. U svezi s apelantovim navodima da je u predmetnom postupku prekršeno načelo in dubio pro reo zagarantirano člankom 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud ističe da, prema praksi Europskog suda, presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na obranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužitelju, te da se treba primijeniti načelo in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u svezi s dokazom mora ići u prilog optuženom, a teret dokazivanja je na tužitelju. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 77; i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, stavak 29, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). U tom su smislu sudovi dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelokupna analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.
49. Dovodeći navedene stavove u svezu s činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud smatra da obrazloženje i analiza svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak redovitih sudova o apelantovoj krivnji. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost izvedenih dokaza, nego način na koji ih je sud ocijenio. S obzirom na to da se, dakle, apelantovi navodi temelje isključivo na njegovom nezadovoljstvu zbog načina ocjene dokaza, što je Ustavni sud već razmotrio, Ustavni sud smatra da takvi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Osim toga, apelant ne navodi, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, koje od činjenica relevantnih za utvrđivanje njegove odgovornosti nisu dokazane na način da zadovolje standard izvan razumne sumnje, a što bi dovelo u pitanje i načelo in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, te da su i ti apelantovi navodi neutemeljeni.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije neutemeljeni.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je apelantu omogućeno suđenje pred nepristranim sudom, te kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti tako i njihove međusobne povezanosti, pri čemu je i primjena materijalnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža članak 6. Europske konvencije. Također, nije povrijeđeno ni načelo in dubio pro reo, jer obrazloženje analize svih provedenih dokaza u kaznenom postupku ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivnji.
52. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman