Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-333/13 (S. F.)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Krivično djelo
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-333/13

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 333/13, rješavajući apelaciju Sauda Filipovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sauda Filipovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 12 Kž 9 od 23. oktobra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 11 0 K 005177 11 K od 15. decembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Saud Filipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Nenad Balaban, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 005177 12 Kž 9 od 23. oktobra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 005177 11 K od 15. decembra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka – Posebnog tužilaštva za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) zatraženo je 28. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Specijalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 3, 9. i 12. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 005177 11 K od 15. decembra 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda, apelanta proglasio krivim za počinjeno krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 3 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 44 stav 1 KZRS apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. oktobra 2010. godine do 15. decembra 2011. godine.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je Specijalno tužilaštvo protiv apelanta i još pet lica podiglo optužnicu broj KT ST 23/10 od 2. februara 2011. godine, koja je potvrđena 3. februara 2011. godine, da su izvedeni dokazi optužbe i dokazi odbrane, te uz saglasnost stranaka i njihovih branilaca sprovedeni su dokazi suda. Na osnovu svih izvedenih dokaza, između ostalog i dokaza odbrane: saslušanjem tri svjedoka i apelanta u svojstvu svjedoka, uvida u listing telefonskih poziva za period od 24. septembra do 1. oktobra 2010. godine i od 1. do 20. oktobra iste godine, akt CJB Banja Luka - MUP RS od 19. aprila 2011. godine i zapisnik o saslušanju svjedoka koji je sačinjen u Specijalnom tužilaštvu, koji su ocijenjeni pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, Okružni sud je zaključio da su apelant i ostala lica (u daljnjem tekstu: suokrivljeni) počinili krivična djela koja su im optužnicom stavljena na teret. Apelantu je konkretno stavljeno na teret da je kao službeno lice, s namjerom da drugom pribavi imovinsku korist, iskoristio svoj službeni položaj i ovlašćenje, te da je počinio krivično djelo iz člana 347 stav 3 KZRS u vrijeme, u mjestu i na način kako je navedeno u izreci presude.

7. U pogledu neosnovanosti prigovora na zakonitost pribavljanja dokaza - listinga obavljenog telefonskog saobraćaja oštećenog, apelanta i ostalih suokrivljenih za relevantni period (od 24. septembra do 31. oktobra 2010. godine), Okružni sud je ocijenio da su mobilni telefonski aparati (sa brojevima koji su navedeni u presudi) sa pripadajućim SIM karticama privremeno oduzeti, ili su dobrovoljno predati ovlašćenim službenim licima, a sam pretres mobilnih aparata je izvršen po naredbi sudije za prethodni postupak. Tek potom su operateri telefonskog saobraćaja po naredbi sudije za prethodni postupak dostavili listinge obavljenog telefonskog saobraćaja za označene brojeve u traženom periodu, što je u skladu sa odredbama člana 136a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).

8. Što se tiče neosnovanosti prigovora koji su se odnosili na sprovedena vještačenja, Okružni sud je naveo da su sva vještačenja (tjelesnih povreda oštećenog S.K., grafološkog vještačenja, pretresanja SIM kartica i mobilnih aparata, bioloških tragova sa lica mjesta) izvršena prema naredbama sudije za prethodni postupak ili Specijalnog tužilaštva iz čega proizilazi da navedeni dokazi nisu pribavljeni na nezakonit način. Takođe je povodom prigovora da su zapisnici o uviđaju pribavljeni na nezakonit način, jer apelantov branilac, kao i branioci ostalih suokrivljenih u postupku nisu prisustvovali uviđaju, Okružni sud je naveo da je uviđaj istražna radnja koju mogu izvršiti tužilac ili ovlašćeno službeno lice, da se može izvršiti na svakom mjestu gdje tužilac ili ovlašćeno službeno lice mogu neposrednim opažanjem utvrditi neke važne činjenice koje se utvrđuju u postupku. Uviđaj, kao istražna radnja, kako je dalje navedeno, nije ograničena samo na mjesto događaja gdje je učinjeno krivično djelo, te stoga tužilac ili ovlašćena službena lica nemaju obavezu da na uviđaj pozovu osumnjičenog ili njegovog branioca. Stoga su, po ocjeni suda, uviđaji u toku istrage izvršeni u skladu sa odredbama čl. 156 i 158 ZKPRS, imajući u vidu da navedeni zakon nije propisao obavezu pozivanja osumnjičenog ili njegovog branioca. U tom smislu je neosnovanim ocijenjen i prigovor usmjeren na nezakonitost sprovedenih radnji pretresa objekata i vozila, jer je sudija za prethodni postupak u naredbama naveo da pretres može biti izvršen bez prisustva osumnjičenih, stoga i apelanta, što je u skladu sa odredbom člana 124 st. 3 i 4 ZKPRS.

9. Nakon što je sud dao ocjenu izjavljenih prigovora odbrane ocijenjeno je da su predmeti i tragovi na koje je prigovorima ukazano izuzeti na pravilan način, na osnovu procedure propisane u ZKPRS.

10. Na temelju analize i ocjene svih sprovedenih dokaza, između ostalog listinga telefonskih poziva za relevantne brojeve telefona, Okružni sud je utvrdio da su apelant, suokrivljeni i oštećeni S.K. međusobno komunicirali, da je apelantu u izvršenju krivičnog djela pomogao suokrivljeni I.Š., koji je pripremio dokumentaciju neophodnu za sačinjavanje ugovora od apelanta u svojstvu notara, da iz iskaza oštećenog S.K. saslušanog u svojstvu svjedoka, kao i materijalnih dokaza (ugovora o zajmu i zasnivanju hipoteke, o vansudskom poravnanju, o ustupanju osnivačkog uloga i opšteg poslovnog upisnika-sve sačinjeno 6. oktobra 2010. godine) proizilazi da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 3 KZRS. Osim toga, kako je dalje navedeno, ni sam apelant u svom iskazu nije osporio da je preduzeo radnje opisane u izreci presude, potvrđujući da je postupio suprotno blanketnim odredbama Zakona o notarima, konkretno suprotno odredbama čl. 43 stav 1, 48 stav 1 i 75 stav 2 tog zakona. Takođe je na temelju grafološkog vještačenja koje odbrana nije osporila nesporno utvrđeno da su potpisi označeni u sva četiri primjerka predmetnih ugovora autentični potpisima ugovornih strana, da su u pitanju pravni poslovi sačinjeni u zakonom propisanoj formi za zasnivanje hipoteke, da bi navedeni ugovori koje je sačinio apelant u svojstvu notara bili valjani da se nije otkrilo pod kojim okolnostima su sačinjeni, potpisani i ovjereni.

11. U odnosu na postojanje svijesti i volje apelanta za krivično djelo koje je počinio, Okružni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza i apelantovog iskaza proizilazi da je bio svjestan da kao notar ima mogućnost da sačini ugovore i ponese ih van kancelarije s ciljem da ih ugovorne strane potpišu, pri čemu je bio svjestan da je takav način potpisivanja ugovora primjenjiv samo u situacijama kada stranka nije sposobna da sama dođe u notarsku kancelariju. Iz apelantovog iskaza je, takođe, utvrđeno da je on posredstvom suokrivljenog I.Š. kao pomagača na papiru imao lične podatke druge ugovorne strane, konkretno oštećenog S.K., iz kojih je vidljiva njegova životna dob i prebivalište. Na temelju tih podataka apelant je sa sigurnošću mogao da utvrdi gdje je prebivalište oštećenog i da, u slučaju potpisivanja ugovora van notarske kancelarije, na samom ugovoru mora navesti razloge zbog kojih ugovor nije sačinjen u kancelariji. Međutim, i pored svih navedenih obaveza kojih je bio svjestan, apelant je sporne ugovore sačinio na računaru u svojoj notarskoj kancelariji, zatim ih iznio i dao na potpis ugovornim stranama, bez sačinjavanja zapisnika na samim ugovorima koji se tiču razloga zbog kojih su ugovori potpisani izvan kancelarije, prikrivajući na taj način uslove, mjesto, vrijeme i način na koji su predmetni ugovori potpisani. Ovakav zaključak proizilazi i iz izdatih računa za troškove notarske obrade ugovora u kojima nije navedena stavka koja bi se odnosila na troškove vankancelarijskog rada notara.

12. Što se tiče apelantovog navoda da je postupao u krajnjoj nuždi iz straha za sopstveni život, Okružni sud je istakao da takav navod nije mogao da prihvati kao uvjerljiv i tačan, jer iz apelantovog iskaza proizilazi da je dokumentaciju (predmetne ugovore) pripremio dobrovoljno, da je zatim vidio oštećenog S.K. s povredama na licu, lisicama na rukama i povredama na rukama od lisica, te mu i pored toga pokazao mjesta na ugovorima i u notarskoj knjizi koja treba potpisati. Osim toga, apelant je u svom iskazu naveo da više godina poznaje, takođe suokrivljenog, I.Š. i da je s njim dobrovoljno krenuo u mjesto gdje su ugovori potpisani, te u svom iskazu opisujući radnje koje je poduzimao od momenta potpisivanja ugovora i notarske obrade nije naveo, niti pokazao da je trpio prisilu ili strah od suokrivljenog I.Š. Neprijavljivanje događaja zbog toga što, kako je tvrdio, nije imao povjerenje u policijske službenike u Prijedoru ni u kom slučaju, po ocjeni suda, ne opravdava njegovo postupanje.

13. Ocjenjujući apelantove preduzete radnje, Okružni sud je zaključio da su se stekla obilježja krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 3 KZRS i da je apelant u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio potpuno uračunljiv. Tokom postupka sud nije našao niti jednu činjenicu i okolnost koje bi dovele u sumnju mogućnost apelanta i ostalih suokrivljenih da shvate značaj svog djela i da upravljaju svojim postupcima. Apelant je, kako je zaključeno, bio svjestan krivičnog djela i htio je njegovo izvršenje, jer je bio svjestan da poduzimanjem opisanih radnji iskorišćava službeni položaj i da postupa suprotno odredbama Zakona o notarima, te da preduzetim radnjama pribavlja drugom imovinsku korist, a da je pribavljanjem ove koristi htio da nastupe posljedice proizašle iz preduzetih radnji.

14. Prilikom odmjeravanja krivične sankcije sud je imao u vidu da krivično djelo koje je apelant počinio spada u grupu krivičnih djela protiv službene dužnosti, te je, ocjenjujući ovu činjenicu uz postojanje olakšavajućih okolnosti, izrekao kaznu za koju smatra da je srazmjerna težini počinjenog krivičnog djela.

15. Vrhovni sud je, odlučujući o žalbama Specijalnog tužilaštva, apelanta i ostalih suokrivljenih, donio Presudu broj 11 0 K 005177 12 Kž 9 od 23. oktobra 2012. godine kojom su žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Apelant je u žalbi protiv prvostepene presude ukazao na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje s prijedlogom da se žalba uvaži.

16. Vrhovni sud je, ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe člana 320 ZKPRS, ocijenio da u postupku nije počinjena bitna povreda postupka iz člana 303 stav 1 tačka j) ZKPRS, odnosno člana 311 stav 1 tačka k) u obliku nerazumljivosti presude i razlozima o odlučnim činjenicama. Naime, suprotno stanovištu iz žalbe, analizom pobijane presude Vrhovni sud je ocijenio da obrazloženje presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnog/ih djela i krivične odgovornosti apelanta i ostalih suokrivljenih, te činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava zbog čega su neprihvatljivi žalbeni navodi zasnovani na tvrdnji da je obrazloženje presude zahvaćeno bitnom povredom odredaba krivičnog postupka u obliku nerazumljivosti, protivrječnosti i nedostatka razloga o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud je dalje obrazložio da je pobijana presuda dala razloge o svim odlučnim činjenicama i pravilno ocijenila iskaze u postupku saslušanih svjedoka, upravo na način kako to propisuje odredba čl. 295 i 304 stav 7 ZKPRS. Prvostepena presuda je, po mišljenju Vrhovnog suda, dala pravilnu ocjenu tih iskaza zbog čega se suprotne tvrdnje iz žalbe ne mogu prihvatiti. U presudi su, naime, iskazi svjedoka ocijenjeni i dovedeni u vezu sa svim ostalim sprovedenim dokazima, nakon čega je izveden pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, te je jasno obrazložen način preduzimanja radnji u odnosu na apelanta i ostale suokrivljene. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da ne postoje nedostaci u dijelu činjenične osnove pobijane presude od čega zavisi primjena materijalnog prava.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi, apelant ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje a stoga i na pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog nekritičkog zaključivanja oba suda o njegovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Smatra da je njegov iskren iskaz koji je u postupku dao sud pogrešno protumačio i da je u konkretnom slučaju, zbog prevarnog postupanja suokrivljenog I.Š., postupao u krajnjoj nuždi, bojeći se za sopstvenu bezbjednost i život. Po njegovom mišljenju, iz sprovedenih dokaza jasno je proizilazilo kakvo je bilo stanje ugroženosti njegovog i života oštećenog S.K., a neprihvatanjem da je u konkretnom slučaju postupao u stanju krajnje nužde, što bi ga oslobodilo bilo kakve krivične odgovornosti, po njegovom mišljenju, tipičan je slučaj povrede krivičnog zakona. Takođe, smatra da je iskaz oštećenog, kao i ostalih saslušanih svjedoka pogrešno ocijenjen i da su stoga, u odnosu na njega kao jednog od navodnih počinilaca krivičnog djela, izvedeni potpuno pogrešni zaključci.

18. Dalje, apelant je istakao da je u žalbi protiv prvostepene presude ukazao na ove propuste, ali da obrazloženje drugostepene presude, kao ni prvostepene, ne zadovoljava osnovne standarde u zaštiti ljudskih prava. Posebno je ukazao da drugostepena presuda nije dovoljno obrazložena u pogledu žalbenog prigovora koji se tiče postupanja u stanju krajnje nužde, odnosno subjektivnih elemenata bića krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Zbog toga, po apelantovom mišljenju, obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju obavezu poštivanja principa in dubio pro reo, niti zadovoljavaju zahtjeve pravičnog suđenja, već upravo suprotno, ostavljaju utisak proizvoljnosti u zaključivanju suda. Nepostojanje objektivnog, logičnog i uvjerljivog obrazloženja za zaključak u pogledu apelantove krivice za djelo koje mu je stavljano na teret, izostanak analize subjektivnih elemenata predmetnog djela i apelantovo ponašanje ukazuju, prema navodima iz apelacije, na proizvoljno i nedovoljno obrazloženje u pogledu zaključka o apelantovoj krivici, čime je na grub način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se apelantovi prigovori u pretežnom dijelu odnose na činjenično stanje čije ispitivanje nije u nadležnosti tog suda, a ostali navodi nemaju osnova u stanju spisa, niti su učinjeni propusti prilikom odlučivanja o žalbi. Vrhovni sud je, kako je dalje navedeno, savjesno i onako kako mu to nalažu odredbe ZKPRS ocijenio navode žalbe i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore, kao i o svim odlučnim činjenicama. Stoga, smatra da nije povrijeđeno nijedno apelantovo pravo na koje je apelacijom ukazano i da je apelacija neosnovana pa je kao takvu treba odbiti.

20. Okružni sud je istakao da apelacija nije osnovana, jer su u postupku koji se vodio protiv apelanta i ostalih suokrivljenih svi izvedeni dokazi ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, nakon čega je data analiza dokaza posebno i detaljno, te u vezi s drugim izvedenim dokazima. Na osnovu takve analize je izveden zaključak o dokazanosti činjenica i dato jasno obrazloženje u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti, a tokom trajanja glavnog pretresa nije povrijeđena nijedna odredba procesnog zakona.

21. Specijalno tužilaštvo je navelo da se apelacijom analiziraju izvedeni dokazi i izvode zaključci drugačiji od zaključaka do kojih je došao sud na temelju sveobuhvatno sprovedenog dokaznog postupka, pri čemu je analizom i ocjenom svih dokaza posebno i u međusobnoj vezi, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, u odgovoru je navedena sadržina odredbe prava na pravično suđenje, te je u vezi s tim napomenuto da je apelantu, kako proizilazi iz osporenih presuda, omogućeno da se pred nadležnim sudom izjasni o optužbama koje su navedene protiv njega, ispoštovano njegovo pravo na profesionalnu odbranu i omogućeno da se izjasni o svim izvedenim dokazima. Stoga su, po mišljenju Specijalnog tužilaštva, navodi apelacije u vezi s postupkom koji se protiv apelanta vodio potpuno neosnovani, te je predloženo da se apelacija kao takva odbije.

V. Relevantni propisi

22. U Krivičnom zakonu RS („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) relevantne odredbe glase:

Zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja Član 347.

[...] (3) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

[...]

23. U Zakonu o krivičnom postupku RS - prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 100/09), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja presuda, relevantne odredbe glase: Član 129.

Naredba za oduzimanje predmeta (1)Predmeti koji se po krivičnom zakonu imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.

(2)Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sudija na prijedlog tužioca ili ovlašćenog službenog lica koje je dobilo odobrenje od tužioca.

(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaku predmeta za oduzimanje, ime lica od kojeg se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok za oduzimanje predmeta.

(4) Na osnovu izdate naredbe ovlašćeno službeno lice vrši oduzimanje predmeta.

[...] Član 295.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 304.

Sadržaj presude [...] (7) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (8) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(9) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći mjeru bezbjednosti ili oduzimanje imovinske koristi.

[...] Član 320.

Granice ispitivanja presude Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom.

24. U Zakonu o notarima RS („Službeni glasnik RS“ br. 86/04, 2/05, 74/05 i 37/07) relevantne odredbe glase:

Član 43. stav 1.

Notar može svoju djelatnost u vezi sa izdavanjem isprava obavljati samo unutar svog službenog područja, ukoliko u izuzetnim slučajevima opravdani interesi tražioca prava ne nalažu djelovanje izvan službenog područja.

Član 48. stav 1.

Notar je obavezan odbiti preduzimanje službene radnje ukoliko se ova radnja odnosi na pitanje koje po zakonu ne spada u nadležnost notara, a naročito ukoliko se učestvovanje notara zahtijeva radi postizanja očigledno nedozvoljenog ili nečasnog cilja.

Član 75. stav 2.

Notar mora ispitati pravu volju stranaka, objasniti situaciju, stranke poučiti o pravnim posljedicama posla i njihove izjave jasno i nedvosmisleno pismeno sastaviti u obliku notarskog originala. Pri tome notar mora paziti da se isključe zabune i sumnje, kao i da neiskusne i nevješte stranke ne budu oštećene.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 12 Kž 9 od 23. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. decembra 2012. godine a apelacija je podnesena 24. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Okružnog suda ukazujući da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

32. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

33. Apelant, u suštini, ukazuje da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije povrijeđeno zbog pogrešne ocjene dokaza, nedostatka obrazloženja, izostavljanja subjektivnih elemenata koji se tiču krajnje nužde prilikom izvršenja djela koje mu je stavljeno na teret, te, u vezi s tim, nedostatka razloga o odlučnim činjenicama i, konačno, nedosljednosti u primjeni načela in dubio pro reo. Smatra da se njegovo ponašanje moglo kvalifikovati kao krivično djelo počinjeno u krajnjoj nuždi, što bi isključilo krivičnu odgovornost i da stoga osporene presude nisu utemeljene na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

34. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. U okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ljudskih prava, pa će, s obzirom na pitanja koja su apelacijom problematizovana, u konkretnom slučaju ispitati da li su bili ispoštovani standardi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

35. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču nedostatka obrazloženja o odlučnim činjenicama koje dovodi u vezu sa ocjenom dokaza, Ustavni sud naglašava da član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, presuda Doorson protiv Holandije od 6. marta 1996. godine).

36. Ustavni sud, u vezi s ovim apelantovim navodima, primjećuje da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu krivičnopravne odgovornosti apelanta za krivično djelo za koje je osuđen. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je tokom pretresa pred prvostepenim sudom sproveden obiman dokazni postupak, da je apelant u tom postupku bio obuhvaćen sa još pet suoptuženih, kasnije suokrivljenih za različita krivična djela proistekla iz istog krivičnopravnog događaja, da je izvršena analiza i sadržajna ocjena dokaza optužbe i odbrane, između ostalog i saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka. Okružni sud je, zatim, pojedinačnom, međusobnom i ukupnom ocjenom dokaza izveo nedvosmislen zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti za krivično djelo zloupotreba službenog položaja. Povodom apelantovog prigovora da je djelo počinjeno u krajnjoj nuždi, Okružni sud je, takođe, obrazlažući neosnovanost ovog prigovora naveo da iz svih izvedenih dokaza a naročito apelantovog iskaza proizilazi da u vrijeme počinjenja djela, dakle preduzimanja radnji pri sačinjavanju predmetnih ugovora, notarske obrade i potpisivanja ugovora, apelant nije naveo, niti pokazao da je trpio prisilu ili strah od suokrivljenog I.Š. i da neprijavljivanje događaja ne opravdava njegovo postupanje, čime je, po ocjeni tog suda, isključeno postupanje u krajnjoj nuždi.

37. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, drugostepeni sud je, obrazlažući neosnovanost apelantove žalbe kojom je ukazao na bitne povrede odredaba krivičnog postupka u vidu nerazumljivosti presude i nedostatka razloga o odlučnim činjenicama, jasno naveo da je analizom presude ustanovljeno da presuda, suprotno apelantovim žalbenim navodima, sadrži razloge o odlučnim činjenicama kako u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta, tako i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i, u vezi s tim, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nedostatku obrazloženja o odlučnim činjenicama nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.

39. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da je apelacijom na kršenje ovog principa ukazano zbog njegove nedosljedne primjene, konkretnije da su se dokazi, a naročito apelantov iskaz, trebali ocijeniti u apelantovu korist, a ne na njegovu štetu. U vezi s tim je ukazano na pogrešne zaključke redovnih sudova prema kojima u konkretnom slučaju nije postojala krajnja nužda koja bi isključila apelantovu krivičnu odgovornost. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantovan članom 6 stav 2 Evropske konvencije. U tom pogledu, ukoliko postoji sumnja da je određeno lice (optuženi) izvršilo krivično djelo, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo ne može biti doveden u pitanje ukoliko je sprovedena cjelovita analiza svih izvedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U kontekstu izlaganja prethodnih tačaka ove odluke (ocjene dokaza), Ustavni sud smatra da analiza i ocjena svih sprovedenih dokaza, naročito apelantovog iskaza koji je doveden u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti u pogledu zaključka suda o apelantovoj krivici, dajući jasne i logične razloge, uz obrazloženja koja ni po čemu ne izgledaju proizvoljno i koja zadovoljavaju standarde Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o krivičnopravnoj odgovornosti apelanta, kao i da nije povrijeđen princip in dubio pro reo.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-333/13 (S. F.) | Sudska praksa | Aktio