Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2719/13 (S. Đ.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Propisano zakonom
- Zastara
- Pasivna legitimacija
- Društveno vlasništvo
- Naknada
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 103
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2719/13
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu AP 2719/13, rješavajući apelaciju Smajla Đuga, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Smajla Đuga podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 016617 12 Rev od 4. aprila 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Smajl Đug (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 21. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 016617 12 Rev od 4. aprila 2013. godine. Apelant je 7. jula 2014. godine urgirao da se ubrza rad na apelaciji.
2. Apelant je također 31. marta 2015. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se prekida izvršni postupak koji se vodi pred Općinskim sudom u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) po prijedlogu tražioca izvršenja UPD „Drina“ d.o.o Bijeljina protiv apelanta pod brojem 33 0 I 053927 13 I odnosno kojim se prekida izvršni postupak koji se vodi pred Općinskim sudom po prijedlogu tražioca izvršenja UPD „Drina“ d.o.o Bijeljina protiv apelanta pod brojem 80 0 I 041830 13 I 2“ do donošenja drugačije odluke Ustavnog suda. Također, apelant je tražio da se privrednom društvu UPD „Drina“ d.o.o Bijeljina zabrani svako raspolaganje imovinom društva kao što su prodaja, poklon, opterećenje ili na bilo koji drugi način raspolaganja kojim se imovina smanjuje do donošenja drugačije odluke Ustavnog suda. Apelant je 6. maja 2015. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i AD „Drina“ - Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. juna 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. juna 2015. godine, Okružni sud 22. juna 2015. godine, Vrhovni sud 18. juna 2015. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je u tužbi naveo da je od tuženog, koji je tada imao naziv DD u mješovitom vlasništvu „Balkan“ Bijeljina, 1991. godine kupio i isplatio parcele označene kao 305/1 i 305/, koje su upisane u z. k. ul. br. 249. k. o. Brijesnica-Hase. Apelant dalje navodi da je na pomenutom zemljištu, koje je u naravi imalo karakter livade, na kojem nije bilo zasada ni objekata, započeo izgradnju poslovnog objekta na kojem su završeni građevinski radovi do pokrivanja, sve dok u maju 1992. godine nije protjeran iz Bijeljine. Apelant tvrdi da je tuženi iskoristio navedenu situaciju, te je predmetno zemljište uknjižio na sebe i da njim i danas raspolaže. Apelant napominje da se po povratku iz Njemačke nastanio u Živinicima jer ni tada nije mogao živjeti u Bijeljini, te da se obratio CRPC-u za povrat predmetnih nekretnina i nakon toga i dobio odluku te komisije da mu se te nekretnine imaju vratiti u posjed i raspolaganje, te da je nakon toga dobio i rješenje Ministarstva za izbjegle i raseljene osobe, Odsjek u Bijeljini, kojim mu se vraćaju u posjed navedene nekretnine. Apelant dalje navodi da su sporne nekretnine upisane na tuženog, tako da on nije mogao izdejstvovati upis prava na tim nekretninama, niti ući u njihov posjed.
7. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 016617 11 P od 12. aprila 2014. godine odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je on vlasnik nekretnina koje su opisane u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), te da je tuženi dužan apelantu predati u posjed naprijed navedene nekretnine s pravom vlasništva 1/1 dijela, zajedno s poslovnim objektom u kojem je izgrađen autoservis. Istom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se na osnovu ove presude ima izvršiti uknjižba apelanta u zemljišnoj knjizi i katastru na naprijed navedenim nekretninama, a brisati tuženi kao vlasnik i posjednik u katastru i zemljišnoj knjizi na naprijed navedenim nekretninama. Također, istom presudom je obavezan tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u ovoj pravnoj stvari, a sve to u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude pod prijetnjom izvršenja.
8. Navedenom presudom je također odbijen kao neosnovan i tužbeni zahtjev kojim se tuženi obavezuje da apelantu na ime naknade za kupljeno zemljište isplati iznos od 49.526,20 KM i naknade za izgrađeni objekat autoservis isplati iznos od 415.227,55 KM, a što sve ukupno iznosi 464.753,75 KM sa zakonskom kamatom počev od 1. aprila 1992. godine pa do konačne isplate, kao i da apelantu nadoknadi troškove prinudnog izvršenja. I konačno, istom presudom je obavezan apelant da nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 7.860,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom mjera izvršenja.
9. Provodeći postupak po apelantovoj tužbi, Osnovni sud je utvrdio da su predmet ove parnice navedene sporne nekretnine, a koje u naravi čini zemljište na kojem se nalazi nedovršen poslovni objekat, u kom smislu je i provedeno vještačenje po vještaku geometru koji je utvrdio da je u momentu izrade nalaza vještaka tuženi bio vlasnik spornih nekretnina. Nadalje, uvidom u kupoprodajni ugovor zaključen 28. oktobra 1991. godine između Ugostiteljskog društvenog preduzeća „Balkan“ Bijeljina (raniji naziv tuženog) kao prodavca i apelanta kao kupca, Osnovni sud je utvrdio da je prodavac prodao kupcu nekretnine koje su predmet ovog spora za kupoprodajnu cijenu od 485.360,00 dinara. Taj ugovor ovjeren je pečatom prodavca, a na mjestu ostavljenom za potpis kupca nalazi se pečat PP „Đug-auto“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: umješač) s potpisom direktora preduzeća-apelanta. U istom ugovoru o kupoprodaji navedeno je da je taj ugovor sačinjen na osnovu Odluke Radničkog savjeta tuženog broj 04-991/91 ,,RS“ od 25.10.1991. godine. Uvidom u Odluku tuženog broj 04-991/91 ,,RS“ od 25. oktobra 1991. godine sud je utvrdio da je tuženi tom odlukom odobrio prodaju predmetnog zemljišta umješaču. U aneksu navedenog kupoprodajnog ugovora apelant je kao fizička osoba naveden kao kupac tih nekretnina, a kupoprodajnu cijenu po navedenom ugovoru platio je umješač, što proizlazi iz uplatnice na iznos od 486.360,00.dinara. Imajući u vidu provedene dokaze, kao i navode stranaka, proizlazi da je u ovom slučaju sporno da li je apelant kao fizička osoba kupio zemljište koje je predmet ovog spora ili je to isto zemljište kupilo PP „Đug-auto“ Bijeljina. Po ocjeni Osnovnog suda za odluku o glavnom tužbenom zahtjevu nije ni bitna činjenica da li je apelant navedenim kupoprodajnim ugovorom kupio sporno zemljište ili je to isto zemljište kupio umješač.
10. Iz gore provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je navedeni postupak prodaje nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu obavljen bez javnog nadmetanja, pa je isti ništav shodno odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO), a što je propisano i stavom 2. člana 19. Zakona o prometu nekretnina („Službeni list SR BiH“ broj 38/78,4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/94). Pri tome Osnovni sud nalazi da na ništavost spornog ugovora o kupoprodaji ne utječe ni to što je apelant, nakon zaključenja tog ugovora i aneksa ugovora, u zemljišnim knjigama bio uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina. Naime, članom 109. stav 1. ZOO propisano je da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozvati svaka zainteresirana osoba, a članom 110. ZOO je propisano da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Prema tome, a imajući u vidu gore pomenute zakonske propise, kako zaključuje Osnovni sud, apelant nije ni mogao steći vlasništvo na spornom zemljištu na osnovu već pomenutog kupoprodajnog ugovora i aneksa ugovora jer ništav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo.
11. U pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime naknade za kupljeno zemljište i izgrađeni objekat autoservis isplati 555.901,15 KM, Osnovni sud je utvrdio da je tuženi tokom postupka istakao prigovor zastare apelantovog potraživanja, a iz provedenih dokaza sud zaključuje da je prigovor zastare osnovan. Prije svega, iz pomenute uplatnice od 9. decembra 1991. godine na iznos od 486.360,00 dinara proizlazi da je tuženi tog dana primio kupoprodajnu cijenu. U ovom slučaju nije određen neki drugi rok zastarjelosti, te se primjenjuje navedeni opći rok zastarjelosti iz člana 371. ZOO koji iznosi pet godina. Računajući od 19. juna 1996. godine pa do 10. oktobra 2009. godine, kada je apelant podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari, Osnovni sud navodi da je protekao opći rok zastarjelosti u kojem je apelant mogao da traži vraćanje kupoprodajne cijene i nadoknadu uloženih sredstava. Osnovni sud se pozvao na obligaciono-pravne odredbe po kojima sud ne pazi po službenoj dužnosti na zastarjelost, ali kako je tuženi istakao ovaj prigovor to je sud dužan da o tom prigovoru odluči. Pošto iz svega gore iznijetog proizlazi da je zastarilo apelantovo pravo da traži vraćanje novčane vrijednosti koju je isplatio tuženom za sporno zemljište, te naknadu novčanih sredstava uloženih u gradnju započetog poslovnog objekta, to je sud na osnovu već pomenutih propisa odbio kao neosnovan i tužbeni zahtjev koji se odnosio na vraćanje novčane naknade za izgrađeni objekat autoservis.
12. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 016617 12 Gž od 31. jula 2012. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, a žalba tuženog odbijena i djelimično preinačena Presuda Osnovnog suda broj 80 0 P 016617 11 P od 12. aprila 2014. godine u dijelu koji se odnosi na odluku o apelantovom eventualnom zahtjevu i odluku o troškovima postupka (st. 5, 6. i 7. izreke presude), tako što se djelimično usvaja apelantov eventualni zahtjev, te tuženi obavezuje apelantu isplatiti na ime naknade (cijene) za kupljeno zemljište iznos od 37.412,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos od 1. aprila 1992. godine pa do konačne isplate, te na ime naknade za izgrađeni objekat iznos od 415.227,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. oktobra 2010. godine pa do konačne isplate, kao i troškove ovog sudskog postupka u visini od 35.819,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
13. Okružni sud navodi da je apelant kupac spornih nekretnina u svojstvu fizičke osobe koji u tom svojstvu nije učestvovao u ranijem postupku i kojeg ne vezuje ranija pravomoćna Odluka Osnovnog suda broj P-269/92 od 20. marta 1992. godine o apsolutnoj ništavosti predmetnog ugovora, pa je sud raspravio upravo o ovoj pravnoj stvari (kao o prethodnom pitanju) u postupku između za to legitimiranih stranaka. Kako je u ovom postupku (u kojem je apelant prvi put učestvovao kao fizička osoba i nužni suparničar) rješavano o valjanosti predmetnog ugovora i utvrđeno da je apsolutno ništav, tek u ovom postupku se, po mišljenju Okružnog suda, moglo prvi put raspravljati o restituciji — posljedicama ništavosti iz takvog ugovora u smislu člana 104. ZOO, pa ne može biti govora o zastarjelosti potraživanja.
14. S druge strane, kako navodi Okružni sud, ako bi se prihvatio stav Osnovnog suda da je predmetni ugovor zaključen između apelantovog privatnog preduzeća i tuženog i da pravomoćna presuda Osnovnog suda u Bijeljini P-269/92 vezuje apelanta lično (jer su na njega prenesena sva potraživanja 1998. godine), apelantov zahtjev na ispunjenje potraživanja opet nije zastario. Okružni sud smatra da je u ovom pravcu sud propustio ocijeniti, na što se žalbom pravilno ukazuje, sve materijalne dokaze pojedinačno i u njihovoj povezanosti, a koji jasno upućuju na prekide zastarnog roka u skladu sa zakonom. Naime, u skladu s članom 388. ZOO zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Stoga Okružni sud smatra da je pravilan stav Osnovnog suda da zastarni rok (zbog ratnih dejstava i općeprihvaćenog stava Vrhovnog suda RS) nije tekao do 19. juna 1996. godine, kada je donesena Odluka o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Po mišljenju Okružnog suda, sud međutim dalje potpuno zanemaruje rješenje Ministarstva za izbjegle i raseljene osobe RS od 21. augusta 2003. godine iz kojeg se vidi da je apelant podnio zahtjev za povrat ove imovine 19. septembra 2001. godine (rješenje o povratu je doneseno 21. augusta 2003. godine i apelant tada uveden u posjed nekretnina). Također se obratio tada nadležnoj CRPC komisiji za utvrđenje prava na ovoj imovini (ne zna se tačan datum podnošenja zahtjeva), ali je ova komisija odluku donijela 21. februara 2002. godine, što je slijedilo nakon zahtjeva stranke. Uvođenjem u posjed apelant je faktički realizirao svoje pravo na predmetnu imovinu, čime je postupak oko nje pred nadležnim organom u skladu sa zakonom okončan. Od tada, u vezi s članom 392. ZOO st. 1, 3, 6. su iznova počeli teći rokovi vezani za bilo kakve nove zahtjeve u vezi s predmetnom imovinom pa je, po mišljenju Okružnog suda, ovim radnjama jasno prekinut tok zastarog roka u skladu s pomenutim propisom. Tužba je podnesena 10. oktobra 2009. godine, a apelantov eventualni zahtjev postavljen 24. maja 2010. godine, tako da nije protekao zastarni rok od deset godina na koji se poziva Osnovni sud. Dakle, kako zaključuje Okružni sud, i kod prihvatanja kao pravilnih svih utvrđenja prvostepenog suda apelant ima jasno pravo na zahtjev za vraćanje datog-uloženog, pa je njegov eventualni zahtjev osnovan u skladu s gore navedenim obrazloženjem Okružnog suda.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 016617 12 Rev od 4. aprila 2013. godine revizija tuženog je usvojena i Presuda Okružnog suda broj 80 0 P016617 12 Gž 2 od 31. jula 2012. godine preinačena u dijelu kojim je odlučeno o eventualnom tužbenom zahtjevu i troškovima parničnog postupka. Nadalje, istom presudom apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen eventualni tužbeni zahtjev, a žalba tuženog djelimično usvojena i navedena prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što se apelant obavezuje da tuženom, umjesto iznosa od 7.860,00 KM, nadoknadi troškove spora u iznosu od 26.170,00 KM, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova tuženi odbijen. Također, istom presudom je odbijena apelantova revizija.
16. Po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na spornim nekretninama, za uknjižbu apelanta kao vlasnika i posjednika tih nekretnina i za predaju ovih nekretnina u posjed apelantu. Nadalje, kako navodi Vrhovni sud, u parnici vođenoj povodom zahtjeva za utvrđenje ništavosti navedenog ugovora i njegovog aneksa je bilo nesporno da prije njihovog zaključenja nije bilo javnog nadmetanja, čime je povrijeđena odredba člana 19. stav 1. Zakona o prometu nekretnina s obzirom da je predmet ugovora bilo zemljište u društvenom vlasništvu.
17. Vrhovni sud navodi da ni apelant ni umješač nisu mogli na osnovu ništavog ugovora steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, a u smislu člana 24. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOVPO). To stoga jer se pravo vlasništva, kako navodi Vrhovni sud, građenjem stječe samo ukoliko se gradi na zemljištu u privatnom vlasništvu (po tom osnovu se vlasništvo ne može steći građenjem na zemljištu u društvenom vlasništvu), pa je neosnovan i zahtjev za uknjižbu apelanta i zahtjev za predaju u posjed koji se zasniva na odredbi člana 37. navedenog zakona, pri čemu treba imati u vidu da tuženi u odnosu na taj zahtjev nije pasivno legitimiran jer on nije držalac predmetnih nekretnina. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da su kupoprodajni ugovor iz 1991. godine i njegov aneks zaključeni između pravnog prednika tuženog kao prodavca i umješača kao kupca. Nadalje, apelant, kako zaključuje Vrhovni sud, u ovom ugovoru nije ugovorna strana, pa u ovom materijalno-pravnom odnosu nije ovlašten da ističe tužbeni zahtjev (kako stvarno-pravnog tako i obligaciono-pravnog karaktera), odnosno nije aktivno legitimiran za isticanje kako glavnog tako i eventualnog tužbenog zahtjeva. U obrazloženju osporene presude se navodi da je stranka stvarno legitimirana ako je učesnik materijalno-pravnog odnosa iz kog je nastala parnica. Nadalje, kako dalje obrazlaže Vrhovni sud, apelant je aktivno legitimiran ako on u tom odnosu ima položaj ovlaštene strane, a tuženom pripada pasivna legitimacija ako se za njega vezuje odgovarajuća dužnost. U konkretnom materijalno-pravnom odnosu su umješač i pravni prednik tuženog, pa bi samo umješač bio aktivno legitimiran da ističe tužbeni zahtjev prema tuženom, na šta revizija tuženog opravdano ukazuje. Dakle, kako zaključuje Vrhovni sud, iz svih materijalnih dokaza proizlazi da je kupac predmetnog zemljišta bio umješač, a ne apelant.
18. U vezi sa zastarjelošću potraživanja, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno našao da je od dospjelosti novčanog potraživanja apelanta do postavljanja obligacionog (eventualnog) zahtjeva u ovom sporu 25. maja 2010. godine istekao rok od deset godina propisan odredbom člana 371. ZOO, računajući taj rok zastarjelosti od 19. juna 1996. godine kao dana kada je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Zbog toga je u smislu odredbe člana 360. stav 1. ZOO prestalo apelantovo pravo da tužbenim zahtjevom traži vraćanje isplaćene kupoprodajne cijene i naknadu troškova ulaganja u izgradnju poslovnog objekta. Presuda na osnovu priznanja broj P-269/92 od 20. marta 1992. godine, kojom je utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora iz 1991. godine i njegovog aneksa, uručena je apelantu kao zakonskom zastupniku umješača 28. marta 1992. godine. Tada je dospjelo potraživanje na ime povrata kupoprodajne cijene u smislu člana 104. stav 1. ZOO, kao i potraživanje na ime naknade troškova izgradnje poslovnog objekta. Dakle, kako zaključuje Vrhovni sud, nesumnjivo je da je od tada do postavljanja eventualnog tužbenog zahtjeva nastupila zastarjelost navedenih potraživanja. I konačno, Vrhovni sud je utvrdio da nema mjesta ni zaključku Okružnog suda da je podnošenjem zahtjeva za vraćanje nekretnina Ministarstvu za izbjeglice i raseljene osobe 19. septembra 2001. godine došlo do prekida zastarjelosti. To stoga jer je zahtjev za vraćanje nekretnina stvarno-pravni zahtjev koji ne zastarjeva saglasno odredbi člana 37. stav 3. ZOVPO, dok zahtjev za povrat kupoprodajne cijene i isplatu naknade za izgradnju objekta je obligacioni zahtjev koji zastarjeva u općem zastarnom roku. U pogledu tužbenog zahtjeva za povrat kupoprodane cijene, Vrhovni sud navodi da je nesporno da je kupoprodajnu cijenu za predmetnu parcelu umješač platio pravnom predniku tuženog, a to proizlazi i iz priloženog virmanskog naloga. Stoga, i u odnosu na zahtjev za povrat iznosa datog na ime kupoprodajne cijene apelant, po mišljenju Vrhovnog suda, nema aktivnu legitimaciju. Isto tako, iz priloženog ugovora o građenju i njegovih aneksa je vidljivo da je sporni poslovni objekat započeo graditi umješač i samo on može tražiti naknadu za objekat, pa to pravo ne pripada apelantu. Dakle, kako zaključuje Vrhovni sud, ni glavni ni eventualni tužbeni zahtjev nije osnovan iz razloga nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Apelant smatra da je sud na nesporne činjenice proizvoljno primijenio materijalno pravo koje se ogleda u tome što se sud poziva na član 99. ZOO, tvrdeći da tumači ugovor odnosno volju ugovornih strana, a tu nije u pitanju volja ugovornih strana, nego ko su ugovorne strane koje su jasno naznačene u osnovnom ugovoru i aneksu ugovora. Taj ugovor i aneks ugovora, po apelantu, valja tumačiti onako kako piše u njima ko su ugovorne strane i kako je provedeno u zemljišnim knjigama, a sam tuženi nikada nije sporio niti tvrdio da apelant nije trebao biti upisan. Isto je tumačenje navedenih sudova i kada je u pitanju presuda iz 1992. godine, tužena je firma i u postupku nije učestvovao apelant kao fizička osoba, a na osnovu te presude on je brisan krajem 1992. godine iz zemljišne knjige iako je bio upisan kao vlasnik tih nekretnina još 1991. godine.
21. Apelant smatra da je osporenom presudom proizvoljno protumačeno materijalno pravo i zanemarene objektivne činjenice koje je sud utvrdio kao nesporne. Ističe da su i ugovor i njegov aneks jasno definirali ko su ugovorne strane, a to je apelant kao tužilac i tuženo preduzeće kao pravna osoba; da se apelant kao fizička osoba uknjižio kao vlasnik nekretnina koje su predmet osnovnog ugovora i njegovog aneksa; da su Odlukom CRPC komisije utvrđena apelantova prava i da mu je nadležno Ministarstvo za izbjeglice i raseljene osobe vratilo te iste nekretnine. Međutim, kako navodi apelant, za sudove je mnogo važnije „što pored potpisa apelanta na ugovoru stoji i pečat njegove firme, da je cijena isplaćena virmanom njegove firme, i da je građevinska dozvola glasila na ime njegove firme“. On navodi da je za sudove potpuno svejedno da sve ovo ne predstavlja bitne elemente kupoprodajnog ugovora, da cijenu može isplatiti bilo ko u ime kupca, da građenje nije nikad završeno i da u postupku nikad nije utvrđeno zašto je to apelant učinio. Sve ovo ukazuje na proizvoljnost suda u odlučivanju i povredi apelantovih ustavnih prava.
22. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, te da ukine navedenu osporenu presudu i usvoji apelantovu reviziju, a odbije reviziju tuženog ili da eventualno odbije reviziju tuženog i potvrdi drugostepenu presudu u dijelu u kojem je usvojena apelantova žalba i da obaveže tuženog da apelantu vrati predmetne nekretnine u posjed i vlasništvo i da obaveže tuženog da tužiocu-apelantu nadoknadi troškove apelacije u iznosu od 10.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda se navodi da su apelantovi navodi neosnovani jer su parnične stranke učinile nespornim da je predmetni ugovor o kupovini sada spornih nekretnina zaključen između UP „Balkan“ i privatnog preduzeća „Đug auto“ Bijeljina, a da prethodno nije proveden po zakonu obavezan postupak nadmetanja. Kako je navedeni ugovor o kupoprodaji zaključen bez javnog nadmetanja, to proizlazi da je taj ugovor ništav, a apelant nije mogao da stekne vlasništvo na predmetnim nekretninama na osnovu ništavog ugovora. Kako dalje navodi Osnovni sud, iz uplatnice također proizlazi da je kupoprodajnu cijenu iz navedenog ugovora o kupoprodaji platilo privatno preduzeće „Đug auto“, a ne apelant kao fizička osoba. Osnovni sud je zaključio da je iz razloga koji su navedeni u presudi utvrđeno da je prigovor zastarjelosti koji je istakao tuženi osnovan.
24. Okružni sud navodi da nema razloga za posebno izjašnjenje, osim što ostaje pri svim svojim razlozima i zaključcima koje i dalje smatra pravilnim i u skladu sa zakonom.
25. U odgovoru Vrhovnog suda se navodi da svi materijalni dokazi u spisu govore da je ugovor zaključilo preduzeće apelanta kao fizička osoba. U toku vođenja parnice navedeno preduzeće je sačinilo izjavu kojom je sva prava iz navedenog ugovora prenijelo na apelanta, što navodi na zaključak da je preduzeće zaključilo ugovor, a ne apelant jer u protivnom ne bi došlo do prenošenja prava iz ugovora. Međutim, taj prenos nije pravno relevantan, o čemu je Vrhovni sud dao detaljnije razloge na strani 8. svoje presude. Nadalje, Odlukom CRPC komisije je samo potvrđeno ko je bio u posjedu spornih nekretnina na dan 1. aprila 1992. godine i naloženo vraćanje istih prijeratnom korisniku, ali ta odluka ne može poslužiti kao dokaz da je apelant kupoprodajni ugovor zaključio s tuženim jer se u njoj taj ugovor ni ne spominje. Vrhovni sud zaključuje da je advokat koji je zastupao apelanta u konkretnom sporu promašio aktivnu legitimaciju i taj propust je pokušao prevazići tako što je naknadno kao umješača na strani apelanta prijavio preduzeće čiji je on vlasnik. Međutim umješač nije stranka, pa samo u slučaju da je navedeno preduzeće stupilo u parnicu kao tužilac postojala bi aktivna legitimacija i u tom slučaju bi se moglo raspravljati o osnovanosti i visini postavljenog eventualnog zahtjeva.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99. stav 2.
[...] (2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.
Posljedice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuću naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.
Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Podizanje tužbe Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
27. U Zakonu o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 24. stav 1.
Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
Zaštita prava svojine Član 37. st. 1. i 2.
Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tužene.
28. U Zakonu o prometu nekretnina („Službeni list SRBiH“, br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/94) relevantne odredbe glase:
Član 19. st. 1. i 2.
Prodaja nepokretnosti iz društvene svojine vrši se javnim nadmetanjem, odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja, odnosno putem stavljanja pismenih ponuda, ostalo bezuspješno. Ugovor o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine, zaključen protivno odredbi iz prethodnog stava, ništav je.
VI.Dopustivost
29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 016617 12 Rev od 4. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tužbom u parničnom postupku od tuženog tražio da se utvrdi njegovo pravo vlasništva na spornim nekretninama, kao i njihova predaja u posjed kao glavnog tužbenog zahtjeva, kao i isplatu novčanog iznosa kao eventualnog zahtjeva. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
36. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Apelant smatra da je sud na nesporne činjenice proizvoljno primijenio materijalno pravo koje se ogleda u tome što se sud poziva na član 99. ZOO, tvrdeći da tumači ugovor odnosno volju ugovornih strana, a tu nije u pitanju volja ugovornih strana, nego ko su ugovorne strane koje su jasno naznačene u osnovnom i aneksu ugovora. Ističe da su i ugovor i njegov aneks jasno definirali ko su ugovorne strane, a to je apelant kao tužilac i tuženo preduzeće kao pravna osoba, da se apelant kao fizička osoba uknjižio kao vlasnik nekretnina koje su predmet osnovnog ugovora i njegovog aneksa, da su Odlukom CRPC komisije utvrđena apelantova prava i da mu je nadležno Ministarstvo za izbjeglice i raseljene osobe vratilo te iste nekretnine. U suštini, apelant osporava presudu Vrhovnog suda zbog proizvoljne primjene materijalno-pravnih odredbi ZOO, ZOVPO i Zakona o prometu nekretnina.
38. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na spornim nekretninama, za uknjižbu apelanta kao vlasnika i posjednika tih nekretnina i za predaju ovih nekretnina u posjed apelantu. Kao razlog za takvu odluku, Vrhovni sud je naveo da je u parnici vođenoj povodom zahtjeva za utvrđenje ništavosti navedenog ugovora i njegovog aneksa bilo nesporno da prije njihovog zaključenja nije bilo javnog nadmetanja, čime je povrijeđena odredba člana 19. stav 1. Zakona o prometu nekretnina s obzirom da je predmet ugovora bilo zemljište u društvenom vlasništvu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud stoga zaključio da ni apelant ni umješač nisu mogli na osnovu ništavog ugovora steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, a u smislu člana 24. stav 1. ZOVPO. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da su kupoprodajni ugovor iz 1991. godine i njegov aneks zaključeni između pravnog prednika tuženog kao prodavca i umješača kao kupca. Ustavni sud nadalje zapaža da je Vrhovni sud iz navedenih razloga zaključio da u ovom ugovoru apelant nije ugovorna strana, pa stoga u ovom materijalno-pravnom odnosu nije ovlašten da ističe tužbeni zahtjev kako stvarno-pravnog tako i obligaciono-pravnog karaktera, odnosno nije aktivno legitimiran za isticanje kako glavnog tako i eventualnog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao, između ostalog, na osnovnom načelu parničnog postupka da je stranka stvarno legitimirana samo ako je učesnik materijalno-pravnog odnosa iz koga je nastala parnica. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je apelant aktivno legitimiran ako on u tom odnosu ima položaj ovlaštene strane, a tuženom pripada pasivna legitimacija ako se za njega vezuje odgovarajuća dužnost. U konkretnom materijalno-pravnom odnosu Vrhovni sud je utvrdio da su sporni ugovor o kupoprodaji nekretnina zapravo zaključili umješač i pravni prednik tuženog, pa bi samo umješač bio aktivno legitimiran da ističe tužbeni zahtjev prema tuženom, na šta je revizijom tuženog ukazano. Dakle, kako zaključuje Vrhovni sud, iz svih materijalnih dokaza proizlazi da je kupac predmetnog zemljišta bio umješač, a ne apelant. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da nema proizvoljne primjene prava u konkretnom zaključku Vrhovnog suda da apelant nije pasivno legitimiran u predmetnom sporu, o čemu je u činjeničnom dijelu osporenih presuda dato dovoljno razloga.
39. U pogledu zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da je od dospjelosti novčanog potraživanja apelanta do postavljanja obligacionog (eventualnog) zahtjeva u ovom sporu 25. maja 2010. godine istekao rok propisan odredbom člana 371. ZOO, računajući taj rok zastarjelosti od 19. juna 1996. godine kao dana kada je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Zbog toga je u smislu odredbe člana 360. stav 1. ZOO prestalo apelantovo pravo da tužbenim zahtjevom traži vraćanje isplaćene kupoprodajne cijene i naknadu troškova ulaganja u izgradnju poslovnog objekta.
40. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud zaključio da nema mjesta zaključku drugostepenog suda da je podnošenjem zahtjeva za vraćanje nekretnina Ministarstvu za izbjeglice i raseljene osobe 19. septembra 2001. godine došlo do prekida zastarjelosti. Naime, kako navodi Vrhovni sud, zahtjev za vraćanje nekretnina i zahtjev za isplatu novčanog potraživanja po osnovu povrata onoga što je dato u cilju izvršenja ništavog ugovora i po osnovu onoga što je uloženo u izgradnju objekta su dva potpuno različita zahtjeva, koja nisu ni u kakvoj međusobnoj vezi, već, naprotiv, isključuju jedan drugog. Zahtjev za vraćanje nekretnina je stvarno-pravni zahtjev koji ne zastarijeva saglasno odredbi člana 37. stav 3. ZOVPO, dok zahtjev za povrat kupoprodajne cijene i isplatu naknade za izgradnju objekta je obligacioni zahtjev koji zastarijeva u općem zastarnom roku. Stoga, podnošenje zahtjeva za vraćanje nekretnina koji ne zastarijeva ne može dovesti do prekida zastarjelosti nekog drugog (novčanog) potraživanja. Osim toga, odredbom člana 388. ZOO je definirano da se zastarijevanje prekida samo onim procesnim radnjama preduzetim pred sudom ili drugim nadležnim organom s tačno određenim ciljem - ostvarenjem potraživanja. Ministarstvo za izbjeglice i raseljene osobe nije organ nadležan da odlučuje o novčanim potraživanjima, već je u njegovoj nadležnosti samo da provodi postupak vraćanja napuštene imovine prijeratnim korisnicima. Međutim, Ustavni sud zapaža (i) da je Vrhovni sud utvrdio da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva za povrat kupoprodajne cijene i isplatu naknade za izgradnju objekta jer nije on platio kupoprodajnu cijenu niti izvođaču radova plaćao troškove izgradnje objekta, već je to učinio umješač koji je kao kupac prodavcu isplatio kupoprodajnu cijenu i nakon toga s izvođačem radova zaključio ugovor o građenju poslovnog objekta, te s tim u vezi ulagao svoja sredstva u izgradnju. Iz dokumentacije spisa kao i osporene odluke nesporno proizlazi da umješač nije podnosio nikakve zahtjeve prema tuženom (ni stvarno-pravne ni obligacione). Ustavni sud, stoga, zapaža da je Vrhovni sud zaključio da iz navedenih razloga, podnošenjem zahtjeva od strane apelanta, ne može doći do prekida zastarjelosti potraživanja umješača jer su apelant i umješač dva potpuno različita pravna subjekta, koji se ne mogu poistovjetiti, niti njihov procesno-pravni položaj može biti isti. Ustavni sud naglašava da je stav Vrhovnog suda da odluka CRPC kao i odluka Ministarstva ne prekidaju zastarjelost suprotan praksi Ustavnog suda (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 2450/12 od 22. decembra 2012. godine, tačka 49). Međutim, ovaj stav Vrhovnog suda nema utjecaja na odlučenje Ustavnog suda jer se osporena odluka Vrhovnog suda prvenstveno zasniva na tome da apelant nije aktivno legitimiran u predmetnoj parnici.
41. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno ispitao apelantove navode koje je on isticao tokom parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
42. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na imovinu
43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primijeni materijalnog prava, pri čemu je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke za svoje stavove dao jasne i logične zaključke.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman