Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5057/13 (Đ. B.)
Odluka donesena 25. 01. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5057/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
25. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-5057/13, rješavajući zahtjev Đorđa Bajića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Đorđa Bajića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđo Bajić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 9. decembra 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 41 0 P 005615 12 Rev od 8. oktobra 2013. godine. Apelant je 5. januara 2016. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavu postupka protivizvršenja u postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 I 036475 12 I, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Apelant je sa još dvoje tužitelja, pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Općine Visoko (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete. Općinski sud je presudom od 4. oktobra 2010. godine odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete, a nakon uvažavanja žalbe od strane Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinski sud je u ponovnom postupku donio presudu broj 41 0 P 005615 11 P2 od 10. novembra 2011. godine, kojom je tužbeni zahtjev djelomično usvojen.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 005615 12 Gž 2 od 12. septembra 2012. godine žalba tužene je usvojena i prvostepena presuda preinačena samo u pogledu dosuđene visine štete i troškova postupka, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena. Također je odbijena apelantova žalba u dijelu kojim je odbijen sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 41 0 P 005615 12 Rev od 8. oktobra 2013. godine revizija tužene je uvažena i obje nižestepene presude preinačene na način da se apelantov tužbeni zahtjev odbija u cijelosti. U presudi je naglašeno da je predmet spora zahtjev apelanta za isplatu naknade za štetu koja je počinjena na njegovim nekretninama prilikom provođenja eksproprijacije i izgradnje aerodroma Visoko 1997. godine, da je prednik apelanta i ostalih tužitelja ishodio rješenje o naknadi za eksproprisane nekretnine, da je apelant sa ostalim tužiteljima zatražio i naknadu štete za eksproprisane nekretnine i da je tužena tokom postupka isticala prigovore nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja. Tužena je s tim u vezi, kako je obrazloženo u presudi, isticala da je tužba podnesena 16. juna 2006. godine za štetu koja je nastala najkasnije 1997. godine. Vrhovni sud je povodom revizije ocijenio da su istaknuti prigovori osnovani. Naime, prigovor nedostatka pasivne legitimacije je po ocjeni suda osnovan iz razloga što tužena nije posjednik nekretnina, niti upravlja predmetnim nekretninama, niti postoji odgovornost tužene za radnje javnog preduzeća („Aerodrom“) koje je prouzrokovalo štetu. Osim toga, zaključeno je da je u odnosu na primjenu materijalnog prava koja se odnosi na status predmetnih nekretnina i oštećenja koja su nastala u vrijeme kad je nekretnina bila napuštena, potraživanje zastarjelo, pa je i iz tog osnova pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi je napomenuto da je tužena rješenje o povratu nekretnina apelantu i ostalim tužiteljima donijela tokom 2001. godine a tužba je podnesena 2006. godine. Iz navedenog po ocjeni Vrhovnog suda proizlazi da je tužba u odnosu na tuženu podnesena po proteku subjektivnog i objektivnog roka iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) od tri i pet godina, pri čemu je nesporno da je šteta nastala 1997. godine, zbog čega su nižestepene presude preinačene i tužbeni zahtjev u cjelini odbijen.
5. Apelant je nakon donošenja presude Kantonalnog suda kod Općinskog suda pokrenuo postupak izvršenja pravosnažne presude na temelju koje je doneseno rješenje o izvršenju broj 41 0 I 036475 12 I i na temelju koje mu je tužena isplatila ukupan iznos od 39.510,78 KM.
6. Nakon donošenja presude Vrhovnog suda, tužena je 30. oktobra 2013. godine pokrenula postupak protivizvršenja protiv apelanta, koji je usvojen rješenjem Općinskog suda broj 41 0 I 0364785 12 I od 20. februara 2015. godine i potvrđen rješenjem Kantonalnog suda broj 41 0 I 036475 15 Gž od 23. novembra 2015. godine. U navedenim rješenjima je konstatovano da je izvršna isprava na temelju koje je apelant djelomično realizovao svoje potraživanje pravosnažno preinačena i da se izvršni sud ne može baviti visinom izvršne tražbine iz protivizvršenja jer bi se time izgubila svrha i smisao protivizvršenja. S tim u vezi je napomenuto da je svrha protivizvršenja upravo u tome da tražilac protivizvršenja, u konkretnom slučaju tužena, dobije ono što mu je tražilac izvršenja, dakle apelant, oduzeo na temelju izvršne isprave koja je pravosnažno preinačena. Stoga je apelantu naloženo da u roku od osam dana vrati ono što je izvršenjem dobio a to je iznos od 39.510,78 KM.
7. Apelant u apelaciji ukazuje da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropskeu konvenciju. Smatra da je osporena presuda nezakonita i utemeljena na potpuno pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U odnosu na zahtjev za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je po pravosnažnosti rješenja o protivizvršenju nastavljeno s izvršenjem rješenja prodajom njegove nepokretne imovine u mjestu njegovog ranijeg stanovanja, da je prognanik i trenutno živi u Americi i da mu je onemogućen povratak na predmetne nekretnine. Predložio je da se usvoji njegov zahtjev za donošenje privremene mjere i obustavi daljnji postupak protivizvršenja.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje protivizvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman