Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2855/13 (L. M. i N. K.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Odustanak od apelacije
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2855/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-2855/13, rješavajući apelaciju Lidije Mihailović i Nine Kaknje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 63. stav (1) tačka d) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lidije Mihailović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 029571 13 Gž 3 od 3. aprila 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom Nine Kaknje koja je podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 029571 13 Gž 3 od 3. aprila 2013. godine, zbog toga što je imenovani odustao od apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Lidija Mihailović i Nino Kaknjo (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant, odnosno apelanti) oboje iz Zenice, koje zastupa Vukica Marjanović-Suljić, advokat iz Zenice, podnijeli su 27. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 029571 13 Gž 3 od 3. aprila 2013. godine. Punomoćnik apelanata je podnescima od 20. maja 2014. godine i 10. avgusta 2015. godine dopunio apelaciju.

Uvodne napomene

2. Apelanti su se na osnovu Javnog oglasa za popunu upražnjenih radnih mjesta policijskih službenika u Upravi policije Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) prijavili na poziciju mlađeg inspektora. Na Javni oglas se prijavilo 400 kandidata, a nakon provedene procedure Komisija za izbor tuženog predložila je listu od 40 kandidata.

Parnični postupak

3. Nezadovoljni činjenicom da nisu primljeni u radni odnos kod tuženog apelanti su 16. decembra 2009. godine pred Općinskim sudom u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbom pokrenuli parnični postupak protiv tuženog radi poništenja Konačne liste kandidata predloženih za zapošljavanje za čin mlađi inspektor od 30. novembra 2009. godine, zatim Liste kandidata sa rezultatima postignutim na svakom testu u dijelu koji se odnosi na čin mlađi inspektor od 16. oktobra 2009. godine zaključno sa brojem 395, kao i rješenja po žalbama apelanata od 3. novembra 2009. godine (sve u daljnjem tekstu: osporeni akti), uz istovremeno obavezivanje tuženog da provede proceduru za prijem u radni odnos po Zakonu o policijskim službenicima Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) i Pravilnikom o načinu i rasporedu testiranja kandidata u procesu odabira policijskih službenika (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te da donese novu odluku o prijemu kandidata, sve uz naknadu troškova postupka.

4. Nakon toga je Kantonalni sud u dva navrata rješenjima ukidao prvostepene presude i predmet vraćao na ponovni postupak. Općinski sud je u ponovnom postupku donio presudu broj 43 0 P 029571 11 P 2 od 21. februara 2013. godine kojom je stavom 1. izreke presude poništio osporene akte, stavom 2. izreke tuženi je obavezan na naknadu troškova postupka, dok su stavom 3. izreke umješači na strani tuženog (kako proizilazi 38 osoba koje su primjene u radni odnos na osnovu spornog oglasa) odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova postupka. Zahtjev apelanata da se tuženi obaveže da provede novu proceduru ranije je pravosnažno odbijen.

5. Na temelju opširno provedenog dokaznog postupka (o čemu se prvostepeni sud iscrpno izjasnio na str. od 2. do 20. obrazloženja presude) Općinski sud je imajući u vidu okvir postavljenog tužbenog zahtjeva i činjenicu da se intervencija suda sastoji samo u tome da utvrdi da li je konkurs objavljen na zakonit način, odnosno da li je izbor kandidata izvršen po propisanom postupku zaključio da sporna procedura za prijem policijskih službenika nije provedena u skladu sa Zakonom o policijskim službenicima i Pravilnikom.

6. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da tuženi nije postupio po rješenju Policijskog odbora jer nije izvršio provjeru morfološkog stanja za kandidate sa Preliminarne liste, te je shodno tome tužena nezakonito donijela Konačnu rang listu kandidata predloženih za zapošljavanje za čin mlađi inspektor. Općinski sud je naveo da je prilikom odlučenja cijenio sve ostale provedene dokaze, kao i sve prigovore i navode iznesene od strane parničnih stranaka nalazeći da oni nisu osnovani, odnosno da neki od tih dokaza i navoda nisu od uticaja za donošenje drugačije odluke, u situaciji kada je utvrđeno da tuženi nije postupio po rješenju Policijskog odbora, te nije izvršio provjeru morfološkog stanja za kandidate sa Preliminirane liste kandidata za poziciju mlađeg inspektora.

7. Odlučujući o žalbama tuženog i umješača na strani tuženog Kantonalni sud je donio presudu broj 43 0 P 029571 13 Gž 3 od 3. aprila 2013. godine kojom je žalba tuženog u cijelosti, a žalba umješača djelimično uvažena, na način da je presuda u pobijanom dijelu (st. 1. i 2. izreke presude) preinačena i tužbeni zahtjev kojim je predloženo poništenje osporenih akata tužene i naknada troškova postupka odbijen, sve preciznije navedeno u stavu 1. izreke presude. Stavom 2. izreke presude žalba umješača na stani tuženog u preostalom dijelu je odbijena i osporena presuda u tom dijelu potvrđena.

8. Nakon što je ispitao osporenu presudu u svjetlu žalbenih prigovora (apelanti nisu saglasno odredbama člana 214. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP, dostavili odgovor na žalbe) Kantonalni sud je zaključio da je žalba tuženog u cijelosti, a žalba umješača djelimično osnovana.

9. Kantonalni sud je obrazlažući takav stav prije svega citirao relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima (čl. 49., 50., 51. i 52. i 54. navedenog Zakona) koje propisuju proceduru za prijem u radni odnos kod tuženog. Nadalje je navedeno da je na temelju navedenog Zakona donesen Pravilnik koji u odredbama od 3. do 9. utvrđuje postupak provjere kandidata, redoslijed testiranja, način bodovanja, plan i program aktivnosti u procesu testiranja s tim da se rezultati u svakom testu ocjenjuju na način da se dobije određeni broj bodova u zavisnosti od toga kako je kandidat odgovorio zadacima iz testa, pri čemu je samo morfološki status eliminatoran i ne boduje se.

10. Kantonalni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je Policijski odbor tuženog uvažio žalbu nezadovoljnih učesnika javnog oglasa, između ostalih i apelantice, koja su se odnosila na prigovore u odnosu na morfološki status predloženih kandidata za čin mlađi inspektor. Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je razlog zbog koga je navedeni sud poništio osporene akte tuženog to što tuženi nije postupio po rješenju Policijskog odbora od 3. novembra 2009. godine.

11. Prema odredbama člana 13. st. 1. i 2. Pravilnika provjeru zdravstvene radne sposobnosti vrši nadležna zdravstvena specijalizirana ustanova, koju je odabrala tužena, u skladu sa važećim propisima sa kojom zaključila ugovor o pružanju tih usluga. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije sporno da je nadležni Zavod za zdravstvenu zaštitu zaposlenika tuženog provela ljekarske preglede svih kandidata, u skladu sa Pravilnikom, pri čemu je za svakog kandidata izvršeno i ispitivanje morfološkog statusa (određena starosna dob, težina i visina koja se kreće u propisanim granicama), a svakom kandidatu koji je „prošao“ navedeni pregled u toj ustanovi izdato je ljekarsko uvjerenje, koje se prema odredbi člana 132. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) definiše kao javna isprava. Nadalje, kako je istakao Kantonalni sud, prema odredbama člana 125. stav 3. ZPP-a oboriva je pretpostavka da su podaci uneseni u javnu ispravu tačni, a zainteresovana osoba primjenom odredbi člana 123. stav 3. ZPP-a može dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. Prema ocjeni Kantonalnog suda jasno je da je Komisija traženu provjeru mogla izvršiti isključivo na temelju rezultata koje je za pregledane kandidate utvrdila nadležna zdravstvena ustanova, jer drugi način ne postoji, a kako bi odgovorila ovom zadatku Komisija se nije morala još jedanput obraćati nadležnoj zdravstvenoj ustanovi, kako bi izvršila provjeru koju je naložio Policijski odbor. Navedeno stoga, što je, prema mišljenju Kantonalnog suda, Komisija već imala podatke o morfološkom statusu kandidata, kao i potvrdu zdravstvene ustanove koja je podatke o morfološkom statusu kandidata utvrdila u skladu sa odredbama Pravilnika, kako je proizašlo iz dopisa od 28. oktobra 2009. godine. Dakle, kako je istakao Kantonalni sud, propisana procedura je ispoštovana u cijelosti, dok u rezultat te procedure sudovi ne mogu „dirati“ jer se radi o diskrecionom pravu poslodavca.

12. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev i poništio osporene akte tuženog. Uz to, Kantonalni sud je naglasio da apelanti u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nisu proveli dokaze na temelju kojih bi sud mogao utvrditi da su osporavani akti tuženog nezakoniti i da tuženi nije ispoštovao propisane procedure, a što je bila njihova obaveza. Imajući u vidu sve navedeno Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom odredaba člana 226. i člana 229. stav 4. ZPP-a.

13. Iz dopune apelacije proizlazi da je Vrhovni sud rješavajući o reviziji apelanata izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda donio rješenje broj 43 0 P 029571 13 Rev od 27. marta 2014. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštanu, zbog nepostojanja uslova iz odredaba člana 237. st. 2. i 3. ZPP-a.

14. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti u iscrpnoj apelaciji, između ostalog, ukazuju na povrede osnovnih prava apelanata od strane tuženog u proceduri nakon objavljivanja Javnog oglasa, te povrede načinjene od strane Kantonalnog suda koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku. Apelacijom se ukazuje na kršenje člana 4. Zakona o policijskim službenicima koji propisuje da strukturu policijskih službenika u policijskom organu održava nacionalni sastav stanovništva na teritoriji koju obuhvata kanton prema popisu iz 1991. godine. Apelantica smatra da je ispunjavala sve uslove da bude primljena u radni odnos po navedenom konkursu, ističući da su od 2006. godine provedene tri konkursne procedure za prijem policijskih službenika u kojima nisu ispoštovane odredbe člana 4. Zakona o policijskim službenicima. Apelanti su istovremeno ukazali i na dužinu trajanja postupku koji je trajao četiri godine, iako se radi o hitnom postupku. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje.

15. Punomoćnik apelanata je podneskom od 10. avgusta 2015. godine informisao Ustavni sud da je apelant Nino Kaknjo odustao od podnesene apelacije

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 63. stav (1) tačka d) glasi:

Ustavni sud će donijeti odluku kojom obustavlja postupak o zahtjevu/apelaciji kada je u toku postupka:

d) podnositelj zahtjeva/apelacije odustao od zahtjeva/apelacije

a) Dopustivost u odnosu na apelanticu Lidiju Mihailović

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

19. Suštinski apelantica i pred Ustavnim sudom izražava nezadovoljstvo činjenicom da nije primljena u radni odnos kod tuženog, pa je iz tog razloga i tražila poništenje akata tuženog donesenih u postupku prijema kandidata za raspisana radna mjesta. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, koji je donio konačnu odluku, nakon detaljne analize procedure koju je tuženi proveo prilikom prijema u radni odnos kandidata koji su ispunjavali uslove oglašenog radnog mjesta izveo zaključak da je tuženi u cijelosti ispoštovao proceduru propisanu Zakonom o policijskim službenicima i Pravilnikom. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom odlučenja imao u vidu da je djelovanja suda u predmetnom slučaju svedeno samo na ispitivanje procedure odnosno na utvrđivanje da li je ona provedena u skladu sa zakonskim okvirom, a da je rezultat te procedure diskreciono pravo poslodavca, odnosno u konkretnom slučaju tuženog. Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne uočava da je od strane Kantonalnog suda bilo proizvoljnosti koja bi vodila kršenju prava apelantice na pravično suđenje, niti se obrazloženje Kantonalnog suda u okolnostima konkretnog slučaja čini proizvoljnim. U vezi sa tvrdnjom apelantice o kršenju njenog prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ Ustavni sud podjeća da je predmetni postupak na dvije instance meritorno okončan za nešto duže od tri godine (tri godine i četiri mjeseca) što se u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati neopravdano dugim periodom i pored činjenice da se radilo o hitnom postupku. Ustavni sud također podsjeća da je u navedenom periodu doneseno šest odluka i da se ukidanje presuda i vraćanje na ponovni postupak nije značajnije odrazila na ukupnu dužinu trajanja postupka, budući da su nadležni sudovi svoje odluke donosili u prikladnim rokovima. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je u predmetom postupku, nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu, odlučivao i Vrhovni sud koji je o reviziji odlučio za nešto kraće od godinu dana. Međutim, apelantica i ne osporava taj period, niti je to apelantica učinila naknadno prilikom dostavljanja rješenja Vrhovnog suda, jer je apelacija podnesena prije odlučenja Vrhovnog suda. Ustavni sud također podsjeća da shodno dosadašnjoj praksi Ustavnog suda apelantica u odnosu na dužinu postupka pred Vrhovnim sudom nije ni mogla sa uspjehom isticati ovaj prigovor, budući da je revizija odbačena zbog nepostojanja uslova za nju, pa apelantica objektivno nije ni mogla očekivati da će Vrhovni sud o reviziji meritorno odlučiti (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka broj AP 3065/09 od 30. oktobra 2012. godine, tačka 9., odluka broj AP-561/10 od 13. marta 2013. godine tačka 13., te odluka broj AP 3410/11 od 7. oktobra 2014. godine, točka 32., sve dostupne na www.ustavnisud.ba).

20. Stoga imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da u konkretnom postupku nije bilo kršenja prava apelantica na pravično suđenje ni u segmentu suđenja „u razumnom roku“ ni u segmentu primjene materijalnog prava, pa shodno tome nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. U vezi sa pozivanjem apelantice i na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje Ustavni sud, s obzirom na akcesoran karakter ovoga prava, zaključuje da je i pozivanje apelantice na kršenje prava na nediskriminaciju, također, prima facie neosnovano.

b) Dopustivost u odnosu na apelanta Ninu Kaknjo

22. Punomoćnik apelanata je podneskom od 10. avgusta 2015. godine informisao Ustavni sud da je apelant Nino Kaknjo odustao od predmetne apelacije broj AP 2855/13.

23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke, u smislu odredbe člana 63. stav (1) tačka d). Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada podnositelj apelacije odustane od apelacije.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda i člana 63. stav (1) tačka d), prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je apelant odustao od apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2855/13 (L. M. i N. K.) | Sudska praksa | Aktio