Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3046/14 (M. B. i N. B. i drugi)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3046/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3046/14, rješavajući apelacije Mire Bevandić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mira Bevandić i Nikolina Bevandić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 44 0 P 000352 13 REV od 22. aprila 2014. godine;

Samir Mirvić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003661 14 GŽ od 13. maja 2014. godine;

Stanka Radonja protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 RS 015844 14 RSŽ od 10. novembra 2014. godine;

Elma Velić i Nermin Karalić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 035986 12 Rsž od 18. juna 2015. godine;

Admir Mehurić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 P 015563 14 Gž od 13. augusta 2015. godine;

Stanka Radonja protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 Rs 015844 15 Rev od 22. septembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3046/14 Mira Bevandić i Nikolina Bevandić (u daljnjem tekstu: apelantice), iz Žepča, koje zastupa Anto Petrušić i Srđan Petrić, advokati iz Zenice, podnijele su 4. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 44 0 P 000352 13 REV od 22. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica (kao nasljednika prvobitno označenog tužitelja B.B.) podnesen protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja tužene o prestanku službe prednika apelantica, te isplata plaće). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je pravnik prednik apelantica bio u radnom odnosu kod tužene temeljem ugovora o profesionalnoj vojnoj službi od 1996. godine, te da je 2001. godine bez odobrenja ovlaštenog lica tužene otišao na godišnji odmor, nakon čega ga je njegov pretpostavljeni kontaktirao i pozvao da se odmah vrati na posao, na šta se on oglušio zbog čega mu je tužena svojim rješenjem od 29. novembra 2001. godine utvrdila prestanak službe sa 31. avgustom 2001. godine (zbog neopravdanog izostanka sa posla od pet radnih dana). S obzirom na naprijed navedeno činjenično utvrđenje, po ocjeni Vrhovnog suda a suprotno pravnom rezonovanju apelantica, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su u konkretnom slučaju zaključili da se u ovom slučaju radi o prestanku radnog odnosa po sili zakona u smislu odredbe člana 122. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, te da sporna rješenja tužene imaju samo deklaratorni karakter. Slijedom navedenog je zaključeno da se u predmetnoj pravnoj stvari ne mogu primijeniti odredbe čl. 125. i 127. navedenog Zakona, a u vezi sa odredbama čl. 65-67. Zakona o radu FBiH i čl. 37., 38. i 42. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH iz 2000. godine, na koje su se materijalno-pravne odredbe apelantice pozivale u toku postupka i koje ponavljaju u podnesenoj reviziji.

2. AP-3470/14 Samir Mirvić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Midhat H. Kočo, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 003661 14 GŽ od 13. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je preinačena prvostepena usvajajuća presuda na način da je odbijen u cjelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja Odbora za policijske službenike). U predmetnoj pravnoj stvari apelant je, kao zaposlenik Državne agencije za istrage i zaštitu, rješenjem tužene oglašen odgovornim jer je, prilikom provođenja istražne radnje pretresa kuće, samoinicijativno i mimo plana predviđenog zaduženja ostao u prostoriji koju je napustila tužiteljica D.K., za čiju je sigurnost bio zadužen i došao u verbalni konflikt sa osumnjičenim H.M., čime je počinio težu povredu službene dužnosti, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 30% od osnovne jednomjesečne plate policijskog službenika za pet mjeseci. U obrazloženju drugostepene osporene odluke, Sud BiH je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva poništenje samo drugostepenog rješenja, a ne i prvostepenog rješenja kojim je apelantu izrečena novčana kazna zbog učinjene teže povrede službene dužnosti. U tom smislu je dalje istaknuto da apelant provedenim dokazima nije dokazao relevantnu činjenicu, odnosno svoju tvrdnju da je njegov zadatak bio da sa predstavnicima Tužilaštva BiH bude kontakt osoba sa timovima specijalne jedinice na terenu, a ne osiguranje tužiteljice D.K. Međutim, po ocjeni drugostepenog suda, iz izjava svih saslušanih svjedoka ne proizlazi tačnost ove apelantove tvrdnje, budući da iz izjave svjedoka B.S. jasno proizlazi da je apelantova dužnost bila da prati navedenu tužiteljicu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana 196. tačka 4. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.

3.AP-724/15 i AP-96/16

Stanka Radonja (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Pala, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 17. februara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju (AP-724/15) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 RS 015844 14 RSŽ od 10. novembra 2014. godine. Apelantica je podnijela 11. januara 2016. godine Ustavnom sudu apelaciju (AP-96/16) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 Rs 015844 15 Rev od 22. septembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelantice izjavljena protiv navedene drugostepene presude Okružnog suda od 10. novembra 2014. godine u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa.

Naime, konačno osporenom odlukom u predmetnoj pravnoj stvari, tj. presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila poništenje odluke tuženog (Grad Istočno Sarajevo) o prestanku njenog radnog odnosa, te obavezivanje tuženog da je vrati na posao, kao i da joj isplati izgubljene plate i uplati pripadajuće doprinose. Apelantica je, također, obavezana tuženom naknaditi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi je navedeno da je nesporna činjenica da je apelantica zasnovala radni odnos sa Zavodom za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) kao upravnom organizacijom tuženog, koji je odlukom Skupštine Grada Istočno Sarajevo od 24. jula 2008. godine prestao sa radom, slijedom čega proizlazi da u momentu donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa apelantice (31. juli 2009. godine) nije postojao Zavod, iz čijeg postojanja apelantica izvodi odgovornost tuženog za obaveze i postupanje Zavoda. Počev od 31. jula 2008. godine od kada je objavljeno rješenje o prestanku rada Zavoda, po ocjeni Okružnog suda Zavod ne postoji, pa ne može ni stvarati bilo kakve obaveze za tuženog, koji je bio osnivač Zavoda. Međutim, sve i kada se uzelo da je tuženi pasivno legitimisan, prema mišljenju Okružnog suda tužbeni zahtjev apelantice bi bio neosnovan iz razloga što Ugovor o radu apelantice nije prestao na nezakonit način, odnosno nije prestao donošenjem spornog rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa apelantice, budući da je njen radni odnos prestao donošenjem Odluke Skupštine Grada Istočno Sarajevo od 24. jula 2008. godine, kojom je regulisano da radnicima koji su bili zaposleni u Zavodu, prestankom rada istog, prestaje i radni odnos u Zavodu, a da će njihov radno-pravni status regulisati posebnim ugovorom novonastalo Javno preduzeće „Zavod za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo“ u čiji djelokrug su prešli poslovi Zavoda koji je prestao sa radom.

4. AP-3384/15 Elma Velić, iz Jablanice, i Nermin Karalić, iz Konjica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 8. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 035986 12 Rsž od 18. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je preinačena usvajajuća prvostepena presuda na način da je odbijen u cjelosti tužbeni zahtjev apelanata podnesen protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike toplog obroka). U obrazloženju konačno osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je sporno pitanje u predmetnoj pravnoj stvari da li apelantima u svojstvu volontera pripada pravo na razliku toplog obroka koju potražuju. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da volonter nije zaposlenik, te da je odredbom člana 71. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti regulisano na koje se zaposlenike primjenjuju prava i obaveze iz člana 1. navedenog granskog kolektivnog ugovora, a među kojima nisu navedeni volonteri. Dakle, drugostepeni sud je zaključio da apelanti nisu bili u radnom odnosu kod tuženog i time ne mogu ostvariti prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene konačne odluke primjenom odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku FBiH.

5. AP-4555/15 Admir Mehurić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Jezdić i Vlado Matuzović, advokati iz Tuzle, podnio je 8. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 P 015563 14 Gž od 13. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, podnesen protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa, kojim se traži da se tužena obaveže da apelanta stavi u stanje u toku službe na bolovanju sa 9. junom 2010. godine u skladu sa naredbom načelnika Zajedničkog štaba OS BiH od 21. decembra 2010. godine. Apelant je, također, obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju drugostepene presude, sud BiH je istakao da je apelantu naredbom ministra od 23. decembra 2010. godine prestao ugovor o radu na određeno vrijeme, te da je apelant ostvario uslove za odlazak u penziju, slijedom čega se neosnovanim ukazuju navodi žalbe da je u ovakvim okolnostima konkretnog slučaja apelant spriječen u ostvarivanju prava na utvrđivanje da li je uspostavljena radna sposobnost ili invalidnost, te pravo na besplatno liječenje, što bi predstavljalo eventualnu štetu za apelanta koju nije postavio, niti je opredijelio u tužbenom zahtjevu o kojem je sud odlučivao. Po shvatanju drugostepenog suda, apelant je ostvario sva prava koja mu pripadaju, pa je neosnovan prigovor žalbe da je prvostepeni sud propustio da u obrazloženju svoje prvostepene presude navede sve odlučne i činjenice i ocjene svih provedenih dokaza. Imajući u vidu navedeno, drugostepena konačna odluka je donesena primjenom odredbe člana 193. Zakona o parničnom postupku pred sudom BiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3046/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3046/14 (M. B. i N. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio