Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-122/13 (A. M.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Suvlasništvo
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Uknjižba
- Aktivna legitimacija
- Nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-122/13
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 122/13, rješavajući apelaciju Alije Musića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Alije Musića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 026936 12 Gž od 22. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 026936 10 P od 24. maja 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alija Musić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Berlina, Njemačka, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 026936 12 Gž od 22. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 026936 10 P od 24. maja 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda kao i od tuženih zatraženo je 4. decembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. decembra 2015. godine, Okružni sud 21. decembra 2015. godine, dok tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 026936 10 P od 24. maja 2012. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je apelant stekao pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama, opisanim u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) i koje su upisane kao suvlasništvo tuženih Dragana Andrića i Višnje Andrić s dijelom od po 1/2, a po osnovu ugovora o kupoprodaji iz 1987. godine, zaključenog s umrlim Redžepom Šindrićem, prednikom tuženih Zekerije Šindrića, Rusmira Šindrića i Asmira Šindrića (u daljnjem tekstu: tuženi). Istom presudom je odbijen i drugi dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrde da su ništavi ugovori o kupoprodaji ovih nekretnina zaključeni između tuženih, i to ugovor o kupoprodaji ovjeren kod Osnovnog suda Ov.br. 5175/94 od 27. oktobra 1994. godine između prvotuženog Uroša Vasića i drugotužene Dragane Pajić i ugovor o kupoprodaji ovjeren kod Osnovnog suda Ov.br. 8493/01 od 29. oktobra 2001. godine zaključen između Dragane Pajić i pravnog prethodnika tuženih Dragana Andrića i Višnje Andrić, sada umrlog Petra Andrića. Apelant je obavezan da tuženim Višnji Andrić i Draganu Andriću kao solidarnim povjeriocima na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 3,229,20 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom mjera prinudnog izvršenja.
6. Osnovni sud je proveo parnični postupak, izvodeći veliki broj dokaza koji su sadržavali saslušanje parničnih stranaka, saslušanje svjedoka, uvid u pismenu dokumentaciju, vještačenje i dr. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da apelant, na kome postoji teret dokazivanja, nije van svake razumne sumnje dokazao postojanje punovažnog pismenog ugovora o prometu sporne nekretnine iz 1987. godine koji je navodno zaključio s Redžepom Šindrićem. Po mišljenju Osnovnog suda, apelantov iskaz o prednjoj odlučnoj činjenici u ovoj pravnoj stvari je nelogičan, nesiguran, konfuzan, neuvjerljiv, kontradiktoran, pristrasan i isključivo sračunat na apelantov uspjeh u sporu po svaku cijenu, iz kog razloga mu sud ne može pokloniti povjerenje, pa stoga ni zasnovati svoju odluku na dokaznom sredstvu takve dokazne snage. Naime, u tužbi i na pripremnom ročištu tužilac je tvrdio da je s Redžepom Šindrićem tokom 1987. godine zaključio pismeni ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina. Nakon što je sud provjerom, shodno dopisu arhivara Osnovnog suda Zečević Željke od 31. oktobra 2011. godine, utvrdio da u periodu od 1986. do 1988. godine nije evidentirano postojanje bilo kojeg ugovora između naprijed navedenih ugovornih strana, što je predočeno strankama prije njihovog saslušanja, apelant je na ročištu za glavnu raspravu, prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, promijenio svoje navode, usklađujući ih s članom 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina, te prvo istakao da ugovor nisu ovjeravali u sudu, nego su ga zaključili i obojica potpisali u pismenoj formi kod advokata koji je imao svoju kancelariju kod crkve, čije ime po zahtjevu suda nije dostavio niti je tog advokata predložio za saslušanje u svojstvu svjedoka, koji advokat ih je, kako navodi apelant, odmah uputio u sud na ovjeru ugovora. Nakon toga, navodi da je u sud otišao samo apelant dok Redžep Šindrić nije mogao ići jer je imao radnih obaveza, da je nakon toga otišao sam u sud u prizemlje kada mu je službenica suda (čije ime ne dostavlja sudu), nakon što je pregledala ugovor, saopćila da je taj ugovor u redu, ali da se trebala platiti taksa koju nije mogao platiti jer nije imao novca kod sebe iako je, po apelantovim navodima, posljednju trećinu cijene od oko 35.000,00 DEM isplatio kod advokata, dok je taksa na ovjeru ugovora u odnosu na isplaćeni iznos cijene je bila simbolična, nakon čega više niko nije kontaktirao Redžepa Šindrića u vezi s ovjerom ugovora u sudu, da bi u nastavku saslušanja na glavnoj raspravi istakao da su ugovor kod advokata zaključili u poslijepodnevnim časovima kada sud nije radio i da je tek dva do tri dana poslije toga otišao u sud bez Redžepa Šindrića da bi se raspitao oko procedure ovjere ugovora jer nije imao novca da plati taksu. Kako navodi Osnovni sud, upravo slijed apelantovog iskaza ukazuje na prednji zaključak suda o odlučnoj činjenici nepostojanja punovažnog pismenog ugovora o kupoprodaji iz 1987. godine između apelanta i Redžepa Šindrića. Iz prednjih razloga, Osnovni sud nije poklonio povjerenje iskazu apelanta i tuženih Zekerije Šindrića i Rusmira Šindrića, sljednika Redžepa Šindrića, da je zaključen pismeni ugovor o prometovanju spornom nekretninom 1987. godine jer se u postojanje navedene odlučne činjenice sud nije mogao uvjeriti van svake razumne sumnje, koja bi se u okolnostima konkretnog slučaja mogla otkloniti jedino dostavljanjem pismenog ugovora o kupoprodaji. Osnovni sud je naglasio da iz dokumentacije spisa slijedi da su tuženi (Šindrići) izjavili da ugovor iz 1987. godine nisu mogli pronaći u porodičnoj arhivi iako posjeduju dokumentaciju od 1981. godine, te da tokom rata, za razliku od apelanta-tužioca, nisu napuštali Bijeljinu. Dalje, tuženi u toku postupka nisu sporili postojanje ugovora između tužioca i njihovog pravnog prednika, ali je prvostepeni sud na osnovu njihovih iskaza zaključio da se u konkretnom slučaju radi o usmenom ugovoru o kupoprodaji predmetnih nekretnina, što nije u skladu s članom 9. stav 4 Zakona o prometu nekretnina. Dakle, na osnovu svih provedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao „izvan svake razumne sumnje“ da je zaključio pismeni ugovor o prodaji predmetne nekretnine. Apelant je, istina, dokazao da je s Redžepom Šindrićem zaključio usmeni ugovor koji je u cijelosti izvršen što nisu poricali ni pravni sljednici (da je isplaćena cijena, itd.). Međutim, postojanje pismenog ugovora kao neophodnog uvjeta punovažnog ugovora iz člana 9. stav 4. Zakona o nekretninama apelant nije dokazao, te je Osnovni sud zaključak u vezi s tim izveo na osnovu pravila o teretu dokazivanja iz čl. 8. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
7. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naglasio da je osnovan materijalno-pravni prigovor koji je istakao punomoćnik tuženih Višnje Andrić i Dragana Andrića da apelant nije aktivno legitimiran za vođenje predmetnog spora u dijelu kojim je tražio utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina koji su zaključeni između tuženih. Naime, imajući u vidu da je utvrđeno zaključenje usmenog ugovora o prodaji sporne nekretnine između apelanta i pok. Redžepa Šindrića, koji u smislu Zakona o prometu nekretnina ne proizvodi pravne posljedice, to je jasno da apelant nije dokazao da bi u ovom sporu mogao ostvariti neko pravo u odnosu na spornu nekretninu, zbog čega on nije aktivno legitimiran u preostalom dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva.
8. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 026936 12 Gž od 22. novembra 2012. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. Okružni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo, a nije počinio nikakve povrede postupka zbog kojih bi pobijana odluka bila nepravilna i nezakonita. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno našao da je apelant s Redžepom Šindrićem 1987. godine zaključio usmeni ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina i da je taj ugovor u cijelosti izvršen, ali da je za punovažnost ugovora bilo potrebno da se kumulativno ispune dvije pretpostavke u smislu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina: a) prva je da je apelant dokazao da je ugovor zaključen u pismenom obliku i b) druga da je izvršen u pretežnom dijelu, pa bi takav ugovor mogao proizvesti dejstvo i na osnovu istoga bi apelant mogao steći pravo vlasništva na kupljenim nekretninama. Kako jedna od tih pretpostavki postojanje pismenog kupoprodajnog ugovora nije dokazana, to nije ni od kakvog značaja što je dokazano da je zaključen usmeni ugovor koji je čak i u potpunosti izvršen jer je ovdje pismena forma (forma ad solemnitatem) bitan element i uvjet punovažnosti ugovora, što znači da bez te forme uopće nema ugovora. Što se tiče drugog dijela tužbenog zahtjeva, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije aktivno legitimiran da traži poništenje ugovora zaključenog između prednika tuženih Andrića i tužene Dragane Pajić, jer čak i da dokaže da je taj ugovor ništav na osnovu same te činjenice ne može nadomjestiti nedostatak zakonske forme za zaključenje predmetnog ugovora o kupoprodaji s Redžepom Šindrićem.
10. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno nalazi da apelant nije van svake razumne sumnje dokazao da je zaključio pismeni ugovor o prometu nekretnina s Redžepom Šindrićem i ne postoji nikakva smetnja da se koristi ova formulacija jer to nije formulacija koja je isključivo rezervirana u krivičnopravnim stvarima, nego se može primijeniti i kod tumačenja odredbe člana 126. ZPP-a. Navedena odredba traži da se u slučaju da se ne može sa sigurnošću utvrditi neka činjenica, o postojanju te činjenice zaključi primjenom pravila o teretu dokazivanja, a svakako da je teret dokazivanja postojanja pismenog ugovora o kupoprodaji na apelantu kao kupcu predmetne nekretnine.
11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 P 026936 13 Rev od 20. februara 2014. godine apelantova revizija uložena protiv Presude Okružnog suda broj 80 0 P 026936 12 Gž od 22. novembra 2012. godine je odbačena kao nedozvoljena imajući u vidu označenu vrijednost spora. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Prilikom donošenja osporenih presuda, Osnovni i Okružni sud je u cjelosti zanemario jasne odredbe ZPP-a o dokazivanju i stranačkoj sposobnosti, čime je uskraćeno apelantovo pravo na pravičan postupak u građanskim stvarima, što je nadalje izazvalo i povredu prava na imovinu apelanta. Konkretno, kako apelant navodi, sud u ovom predmetu odbija tužbeni zahtjev iz razloga što on zapravo „nije dokazao izvan svake razumne sumnje“ da je zaključio pismeni ugovor o prometu nekretnina s Redžepom Šindrićem. Apelant smatra da ovakvo korištenje krivičnopravne terminologije govori da se prvostepeni sud, prilikom donošenja presude, vodio odredbama ZKP-a o dokazivanju, a ne odredbama ZPP-a. Drugostepeni sud je ovo prihvatio. Apelant smatra da je neprihvatljiv stav Okružnog suda da je postojanje pismenog ugovora apelant mogao dokazati „jedino dostavljanjem pismenog ugovora o kupoprodaji“, čime je sam apelant stavljen u „nemoguću misiju“ da dokaže postojanje tog ugovora.
b) Odgovor na apelaciju
14. Osnovni sud navodi da je apelant tokom postupka bio dužan dokazati van svake razumne sumnje postojanje punovažnog ugovora o kupoprodaji što tokom postupka nije učinio iz kojih razloga je sud, primjenom standarda dokazivanja iz člana 126. ZPP-a, odlučio kao u izreci prvostepene presude. Naime, kako zaključuje Osnovni sud, sud mora biti siguran u postojanje ili nepostojanje određene činjenice da bi na toj činjenici zasnovao svoju odluku, a pod sigurnošću se podrazumijeva takav stepen uvjerenosti u postojanje neke činjenice kod kojeg bi bila isključena svaka razumna sumnja u mogućnost postojanja nečeg drugog, pa sud zaključuje da nisu povrijeđena ustavna prava na koje se apelant poziva.
15. Okružni sud navodi da apelacija neosnovana, tako da sud ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, te zaključuje da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine RS“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
17. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/94), relevantne odredbe glase:
Član 9. stav 2. i 4.
[....] Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
[....] Izuzetno, od odredbe prethodnog stava ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako popisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.
[....] VI.Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 026936 12 Gž od 22. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 21. decembra 2012. godine, a apelacija podnesena 11. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
[…]
24. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tužbom u parničnom postupku tražio da se utvrdi pravna valjanost kupoprodajnog ugovora spornih nekretnina iz 1987. godine. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
25. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
27. Ustavni sud zaključuje da nema proizvoljnosti u pogledu primjene člana 126. ZPP-a i člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina jer iz obrazloženja osporenih presuda nesporno proizlazi da apelant nije dokazao postojanje pismenog ugovora o prodaji predmetnih nekretnina. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom postupku, gdje je apelant tražio utvrđenje prava vlasništva na nekretninama, bilo neophodno dokazati postojanje pismenog ugovora o prodaji nekretnina, te zahtjev da se dokaže forma ugovora nije „nemoguća misija u dokazivanju“ kako tvrdi apelant u apelaciji, već zakonom propisan uvjet iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina koji je bilo neophodno dokazati imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev.
28. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije smatra neosnovanim, te smatra da nije došlo do povrede navedenog prava.
Pravo na imovinu
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu je sud u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dao jasne i logične zaključke.
31. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman