Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2240/13 (J. D.)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni spor
- Zamjena nekretnina
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2240/13
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2240/13, rješavajući apelaciju Jelene Delić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jelene Delić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 013939 12 Rev od 12. februara 2013.
godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 013939 11 Gž od 9. novembra 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 013939 11 P od 6. jula 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jelena Delić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 24. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 013939 12 Rev od 12. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 013939 11 Gž od 9. novembra 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 22 0 P 013939 11 P od 6. jula 2011. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Opštinskog suda zatraženo je 21. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 27. oktobra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 26. oktobra 2015. godine, a Opštinski sud 30. oktobra 2015. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantkinja je 14. maja 2002. godine podnijela tužbu protiv tužene Opštine Sanski Most (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Mirka Tomića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđivanja pravovaljanosti ugovora o zamjeni stanova. U tužbi je navela da je 4. decembra 1992. godine sa drugotuženim zaključila ugovor o zamjeni stanova, kojim je svoj stan u Zagrebu, u Ulici Badalićeva broj 3, koji joj je dodijeljen od firme DTR OOUR Zagreb dala u zamjenu za stan drugotuženog koji se nalazi u Sanskom Mostu, u Ulici Josipa Mažara broj 5 (sada: Stanična broj 5), koji mu je dodijeljen na korištenje od Fabrike keramičkih pločica „Sanakeram“ Sanski Most. Predmetni ugovor je 4. decembra 1992. godine ovjerila prvotužena a 19. decembra 1992. godine Izvršno vijeće grada Zagreba, nakon čega su ona i drugotuženi odmah nakon potpisivanja navedenog ugovora stupili u posjed zamijenjenih stanova. Apelantkinja u tužbi dalje navodi da je bila prisiljena 1995. godine napustiti stan u Sanskom Mostu zbog ratnih okolnosti, da je nakon povratka u Sanski Most podnijela zahtjev nadležnom organu za povrat u posjed stana u Sanskom Mostu, koji je odbijen kao neosnovan, a ona je upućena da pokrene sudski postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o zamjeni stanova.
6. Presudom Opštinskog suda broj 22 0 P 013939 11 P od 6. jula 2011. godine, potvrđenom Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 013939 11 Gž od 9. novembra 2011. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje radi utvrđivanja da je pravno valjan ugovor o zamjeni stanova zaključen 4. decembra 1992. godine u Sanskom Mostu između apelantkinje i drugotuženog, kojim apelantkinja nakon izvršene zamjene postaje nosilac stanarskog prava na stanu u Sanskom Mostu, bliže označen kao u izreci presude, a da drugotuženi postaje nosilac stanarskog prava na stanu u Zagrebu, takođe bliže označen u izreci presude, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da će presuda ovog suda zamijeniti ugovor o korišćenju stana apelantkinje u Sanskom Mostu, kao i nastupanje pravnih posljedica koje će proizvesti ova presuda umjesto ugovora o korišćenju stana. Istom presudom je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev drugotuženog radi utvrđivanja da je ništav ugovor o zamjeni stanova zaključen sa apelantkinjom 4. decembra 1992. godine, jer ne proizvodi pravno dejstvo.
7. Opštinski sud je, ocjenjujući navode iz tužbenog zahtjeva apelantkinje i protivtužbe drugotuženog, ocjenom brojnih materijalnih i nematerijalnih dokaza utvrdio da je među parničnim strankama nesporna činjenica da su apelantkinja i drugotuženi 14. decembra 1992. godine zaključili ugovor o zamjeni stanova (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Međutim, rješavajući osnovanost tužbenog zahtjeva apelantkinje Opštinski sud je primjenom odredbe člana 32 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) zaključio da je sporna pravna valjanost predmetnog ugovora zbog čega je ukazao da je citiranom odredbom ZSO propisano (st. 1 i 3 ZSO) da nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava, i to ugovorom zaključenim u pisanom obliku, da je za zamjenu stanova potrebna pismena saglasnost davalaca tih stanova na korišćenje, koja se traži podnošenjem ugovora o zamjeni stanova davaocima stanova na korišćenje, a da je stavom 5 istog člana propisano da ugovor koji nije zaključen u pisanom obliku i za koji ne postoji pisana saglasnost davalaca stana na korišćenje ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. Osim toga, Opštinski sud je ukazao da davalac stana u Sanskom Mostu, nakon donošenja rješenja o davanju na korišćenje stana drugotuženom 1974. godine, nije prenio svoja prava davanja stana na korišćenje shodno članu 5 stav 2 ZSO na drugo pravno lice, u konkretnom slučaju prvotuženu, zbog čega ona nije imala pravo davanja saglasnosti na predmetni ugovor, odnosno jer u to vrijeme nisu postojali pravni propisi prema kojima je prvotužena imala pravo davanja saglasnosti za zamjenu stana. Pri tome Opštinski sud je posebno ukazao da je u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora davalac stana na korišćenje drugotuženom u Sanskom Mostu egzistirao kao pravno lice, dakle, postojao je i radio, i da je tek Rješenjem Opštinskog suda broj 017-0-Reg-07-00749 od 15. marta 2007. godine utvrđen prestanak njegovog rada zbog neusklađenosti podataka prema odredbi člana 382 Zakona o privrednim društvima.
8. Opštinski sud je uvidom u predmetni ugovor utvrdio da iz tačke I istog slijedi da je izvršena zamjena dvosobnog stana u Sanskom Mostu nosioca stanarskog prava drugotuženog, koji mu je dodijeljen na korišćenje Rješenjem OOUR-a Fabrika keramičkih pločica „Sanakeram“ Sanski Most (u daljnjem tekstu: davalac i vlasnik na korišćenje spornog stana) broj 2242/74 od 14. novembra 1974. godine za apelantkinjin stan u Zagrebu, koji joj je dodijeljen na korišćenje Odlukom Opštine Trešnjevka broj 2207-01/2-88-2 od 21. novembra 1988. godine, da je saglasnost za zamjenu navedenih stanova, i to za stan apelantkinje u Zagrebu dala Komisija za stambene odnose Izvršnog vijeća Skupštine opštine grada Zagreba 19. decembra 1992. godine, a za stan drugotuženog u Sanskom Mostu prvotužena. Dalje je utvrđeno da su apelantkinja i drugotuženi ušli u posjed predmetnih stanova odmah po zaključenju predmetnog ugovora, apelantkinja u stan u Sanskom Mostu, a tuženi u stan u Zagrebu. Zbog opštepoznatih ratnih okolnosti u Bosni i Hercegovini 1995. godine, apelantkinja je napustila stan u Sanskom Mostu, da bi nakom povratka 28. jula 1998. godine podnijela zahjev za vraćanje u posjed navedenog stana, koji je Rješenjem Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoline prvotužene broj 03-372-527/98 od 2. septembra 1998. godine odbijen kao neosnovan, kao i žalba koju je podnijela Kantonalnom ministarstvu za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać, a zaključkom načelnika prvotužene broj 03-372-527/98 od 8. aprila 2002. godine apelantkinja je upućena da pokrene postupak pred nadležnim sudom radi rješavanja pitanja pravne valjanosti predmetnog ugovora. Takođe, uvidom u obavijest GSK Gospodarstvo Zagreb broj 01/5-42961 od 12. maja 1993. godine i akt istog organa Odjela prodaje stanova broj 371-03/97-02/015588- DI od 10. septembra 1997. godine Opštinski sud je utvrdio da je drugotuženi podnio zahtjev za otkup stana u Zagrebu, koji je odbijen kao neosnovan s obzirom na to da se radilo o stanu koji se nalazio u nacionalizovanoj zgradi, nakon čega je 8. februara 2000. godine podnio zahtjev za vraćenje u posjed stana u Sanskom Mostu, koji je Rješenjem nadležnog organa uprave prvotužene broj UP-1-03-23-6-398/00 od 21. novembra 2000. godine potvrđen Rješenjem Kantonalnog ministarstva za građenje i zaštitu okoline Bihać broj 11/1-311- 1751-UP-2/00 od 22. decembra 2000. godine odbijen kao neosnovan. Istim rješenjima je utvrđeno da drugotuženom prestaje stanarsko pravo na stanu u Sanskom Mostu, jer zahtjev za povrat stana nije podnesen u zakonskom roku, dok iz podneska davaoca i vlasnika spornog stana na korišćenje drugotuženom broj 257-6/00 od 8. maja 2000. godine proizilazi da drugotuženi njemu nije podnosio ni zahtjev za otkup stana, kao ni zahtjev za zamjenu stanarskog prava.
9. Prema tome, ocjenjujući izvedene dokaze, Opštinski sud je zaključio da s obzirom na to da davalac i vlasnik spornog stana u Sanskom Mostu nije dao saglasnost drugotuženom na predmetni ugovor o zamjeni stanova, takav ugovor, prema odredbi člana 32 ZSO, nije mogao proizvoditi pravno dejstvo, zbog čega je tužbeni zahtjev apelantkinje odbijen kao neosnovan. Opštinski sud je, takođe, odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev drugotuženog iz razloga što je drugotuženi izgubio stanarsko pravo na stanu u Sanskom Mostu zbog proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat u posjed navedenog stana shodno članu 5 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ broj 18/99), zbog čega je zaključio da drugotuženi nije aktivno legitimisan da protivtužbenim zahtjevom traži poništenje predmetnog ugovora.
10. Ispitujući pobijanu presudu Opštinskog suda u granicama žalbenih razloga apelantkinje, te postupajući po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev apelantkinje odbio kao neosnovan primjenom člana 32 ZSO i protivtužbeni zahtjev drugotuženog zbog nedostatka aktivne legitimacije s obzirom na to da je drugotuženi izgubio stanarsko pravo na stanu u Sanskom Mostu. Stoga, Kantonali sud je primjenom člana 226 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelantkinjinu žalbu odbio kao neosnovanu i presudu prvostepenog suda potvrdio kao pravilnu i zakonitu.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 22 0 P 013939 12 Rev od 12. februara 2013. godine revizija apelantkinje je odbijena kao neosnovana.
12. Vrhovni sud je naveo da je, ispitujući drugostepenu presudu u granicama razloga iz revizije i postupajući po službenoj dužnosti, zaključio da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno postupili kada su odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva apelantkinje utemeljili na odredbi člana 32 ZSO jer saglasnost za zamjenu stana u Sanskom Mostu nije dao vlasnik, odnosno davalac spornog stana na korišćenje, već prvotužena, pa takav ugovor nije pravno valjan i samim tim nije mogao proizvesti pravno dejstvo, zbog čega je odbio prigovor apelantkinje kao revidenta da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim je ukazao da je zakonodavac odredbom člana 32 stav 3 ZSO izričito propisao da se zamjena stanova vrši ugovorom koji mora biti zaključen u pisanom obliku, kao i da nedostatak saglasnosti makar i jednog davaoca stana dovodi do toga da je ugovor o zamjeni protivan prinudnom propisu i da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo. Vrhovni sud je na kraju zaključio da je među parničnim strankama nesporno da je ugovor o zamjeni stanova zaključen u pisanoj formi, da je saglasnost za zaključenje ugovora za stan u Zagrebu dala Komisija za stambene odnose Izvršnog vijeća Skupštine grada Zagreba, a da za stan drugotuženog u Sanskom Mostu nije dao davalac na korišćenje tog stana zbog čega nisu ostvareni uslovi za punovažnost navedenog ugovora, pa je takav ugovor protivan odredbi člana 32 ZSO kao prinudnom propisu i ništav prema odredbi člana 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe, po ocjeni Vrhovnog suda, apelantkinja nije dokazala da je prvotužena, shodno važećim propisima, mogla dati saglasnost za zaključenje predmetnog ugovora, jer vlasnik i davalac spornog stana na korišćenje u smislu odredbe člana 5 stav 2 ZSO svoje pravo davanja na korišćenje stana nije prenio na prvotuženu, zbog čega je, imajući u vidu navedeno i primjenom člana 248 ZPP, reviziju apelantkinje odbio kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredbi člana 32 ZSO. S tim u vezi, apelantkinja je ukazala da je opštepoznato da je u BiH bila proglašena neposredna ratna opasnost kada je prvotužena potpisala saglasnost za zamjenu stanarskih prava, zbog čega smatra, bez obzira ko je bio davalac i vlasnik spornog stana u Sanskom Mostu, da je u to vrijeme prvotužena odlučivala o imovini na njenom području.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da navode apelantkinje smatra neosnovanim i da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda.
15. Kantonalni sud, takođe, apelantkinjine navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Opštinski sud je naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja svoje presude od 6. jula 2011. godine, jer smatra da navedenom nisu povrijeđena prava apelantkinje na koja se poziva u apelaciji, te jer smatra da su odlučne činjenice u postupku pred tim sudom u potpunosti pravilno utvrđene i obrazložene i da su na njih pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava. Prema tome, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list RBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89, „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99 ) relevantne odredbe glase: Član 5. stav 2.
[…] Davalac stana na korišćenje može svoje pravo davanja stana na korišćenje prenijeti na drugo društveno pravno lice o čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi.
Član 32.
Nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava. Zamjena stana vrši se ugovorom u pismenom obliku.
Ne može se vršiti zamjena stana ako se na osnovu rješenja nadležnog organa mora rušiti zgrada ili dio zgrade u kojoj je stan ili ako je takav stan u zgradi za koju je podnesen zahtjev za eksproprijaciju.
Za zamjenu stanova potrebna je pismena saglasnost davalaca tih stanova na korišćenje, koja se traži podnošenjem ugovora o zamjeni stanova davaocima stanova na korišćenje.
Nosilac stanarskog prava na stanu u svojini građana može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava samo uz saglasnost vlasnika stana.
Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku i za koji nema pismene saglasnosti davalaca stanova na korišćenje ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
Stanarsko pravo, prilikom zamjene stanova, stiče se danom useljenja na osnovu pravovaljanog ugovora o zamjeni stanova.
Zabranjeno je vršenje fiktivne zamjene stanova.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 22 0 P 013939 12 Rev od 12. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 1. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda odlučivalo o zahtjevu apelantkinje za utvrđivanje pravne valjanosti predmetnog ugovora o zamjeni stanova zaključenim sa drugotuženim, dakle, o predmetu građanskopravne prirode. Iz navedenog proizilazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj zbog čega će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
26. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda iz apelacije u vezi s pravom na pravično suđenje svodi na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, konkretno odredbu člana 32 ZSO.
27. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
29. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su u predmetnom slučaju redovni sudovi na sve tri instance u odnosu na tužbeni zahtjev apelantice koji je bio predmet spora u obrazloženju osporenih odluka dali iscrpne razloge u vezi s primjenom materijalnog prava, koji ni u jednom segmentu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizilazi da je tužbeni zahtjev apelantkinje odbijen jer su sudovi zaključili da predmetni ugovor o zamjeni stanova koji je apelantkinja zaključila sa drugotuženim, u smislu odredbe člana 32 ZSO, ne proizvodi pravno dejstvo, budući da saglasnost za zamjenu stana u Sanskom Mostu na kojem je drugotuženi bio nosilac stanarskog prava nije dao davalac, odnosno vlasnik spornog stana, već prvotužena što je protivno navedenoj odredbi zakona, jer apelantkinja nije dokazala da je vlasnik i davalac tog stana primjenom člana 5 stav 2 ZSO svoje pravo prenio na prvotuženu i jer je davalac na korišćenje spornog stana u Sanskom Mostu u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora egzistirao kao pravno lice. Prema tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi razmotrili i dali jasne i argumentovane odgovore na navode apelatkinje utemeljene na relevantnim propisima, koje je apelantkinja ponovila i u apelaciji, tako da oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
30. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom čl. 5 i 32 stav 3 ZSO jasno propisano da je za zamjenu stana potrebna pismena saglasnost davaoca stana na korišćenje što u konkretnom predmetu nije slučaj, jer saglasnost za zamjenu stana u Sanskom Mostu nije dao vlasnik i davalac spornog stana na korišćenje, već prvotužena, pa je takav ugovor protivan prinudnim propisima i ne proizvodi pravno dejstvo. Osim toga, suprotno navodima apelantkinje, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova da je u specifičnim okolnostima (neposredna ratna opasnost) saglasnost za zamjenu stana mogla dati i prvotužena, budući da davalac i vlasnik spornog stana svoje pravo davanja na korišćenje spornog stana nije prenio na prvotuženu shodno članu 5 stav 2 ZSO. Dakle, imajući u vidu da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali iscrpne razloge u vezi s primjenom materijalnog prava, koji ni u jednom segmentu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinje o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
31. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava apelantkinje na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je osporenim odlukama sudova povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantkinje o kršenju prava na dom i prava na imovinu, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelantkinje o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili zahtjev apelantkinje za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o zamjeni stanova zaključen sa drugotuženim 4. decembra 1992. godine zbog nepostojanja saglasnosti davaoca i vlasnika spornog stana na korišćenje za šta su dali jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, koji nisu proizvoljni, već su zasnovani na relevantnim zakonskim odredbama, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja te navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman