Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5539/14 (N. B. i drugi)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Suvlasništvo
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5539/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-5539/14, rješavajući apelacije Nenada Blagojevića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nenad Blagojević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 042098 14 Rev od 23. septembra 2014. godine;

Aleksandar Josipović, Boško Josipović, Miroslav Kasunić i Zoran Josipović, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 099860 15 Gž od 12. avgusta 2015. godine;

Mehmed Rekić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 013786 13 Gž od 11. septembra 2015. godine;

Slobodan Ninković, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 010469 15 Gž 2 od 17. avgusta 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-5539/14

1. Nenad Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnio je 19. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 042098 14 Rev od 23. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojena apelantova revizija tako da je na snazi ostala drugostepena odluka u dijelu u kojom je utvrđeno da je prednik tužiteljica po osnovu građenja u porodičnoj zajednici stekao vanknjižno vlasništvo sa ½ dijela na predmetnoj nekretnini, te je utvrđeno da tužiteljice imaju pravo nesmetanog korištenja zemljišta koje služi za redovnu upotrebu predmetne nekretnine, što je apelant dužan priznati i trpjeti. U svom obrazloženju Vrhovni sud navodi da ne može uvažiti apelantove prigovore da nižestepeni sudovi nisu cijenili materijalne dokaze (isprave), jer i materijalni dokazi upućuju na zaključak da su pravni prednik tužiteljica i apelant zajednički gradili spornu kuću „po pola“, naime oni su se u katastru nepokretnosti upisali kao suposjednici sporne kuče i kućišta sa po ½ dijela, iako se upisom u katastar ne stiče pravo vlasništva, ali sama činjenica da sporna kuća nije upisana u zemljišne knjige, već je upisano samo zemljište, te da se apelant nije protivio upisu pravnog prednika tužiteljica u katastarski oparat, upućuje na zaključak da se radi o zajedničkoj kući, sagrađenoj radi zadovoljavanja stambenih potreba obje ugovorene stranke, bez obzira što građevinska dozvola glasi samo na apelanta. Dalje se navodi da sama okolnost da tužiteljice plaćaju sve zakonske dažbine za dio kuće koji koriste i ponašaju se kao vlasnice tog dijela svjedoči da na ovom dijelu kuće one odnosno njihov pravni prednik ima pravo suvlasništva sa ½ dijela, a ne privremeno pravo korištenja do opoziva, kako tvrdi apelant. Vrhovni sud, također, navodi da prema odredbi člana 53. u vezi sa članom 456. Zakona o parničnom postupku RS, u tužbi se može, ali ne mora, navesti pravni osnov tužbenog zahtjeva, međutim, sud nije vezan pravnim osnovom tužbe već zahtjevom koji proizlazi iz činjeničnog stanja i dokaza iznijetih u parnici, pa je neosnovan apelantov prigovor revizije da se tužba u ovoj pravnoj stvari ne zasniva na institutu građenja u porodičnoj zajednici. Vrhovni sud zaključuje da apelant ne može u reviziji uspješno isticati prigovor, koji je propustio da istakne u žalbi protiv prvostepene presude, naime apelant ističe da je došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva prilikom odlučivanja od strane prvostepenog suda, ali ovaj prigovor nije istakao u žalbi a žalbeni sud u smislu člana 221. ZPP pazi na prekoračenje tužbenog zahtjeva samo na zahtjev stranke.

AP-4935/15

2. Aleksandar Josipović, Boško Josipović, Miroslav Kasunić i Zoran Josipović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banje Luke, podnijeli su 9. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 099860 15 Gž od 12. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su stekli pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama. U svom obrazloženju Okružni sud navodi da su osnovne pretpostavke za redovni održaj savjestan i zakonit posjed na strani posjednika i protek redovnog vremena održaja a to je prema relevantnim zakonskim odredbama 20 godina, pa kako apelanti tokom prvostepenog postupka nisu izveli dokaze na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi da su upravo oni, odnosno njihovi prednici bili u neposrednom posjedu spornih nekretnina na koje se odnosi postavljeni zahtjev, nisu identifikovali nekretnine za koje tvrde da su bili u posjedu, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan. Okružni sud, također, navodi da je odredbom člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupka propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da iznesu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva stavljenog u toku postupka, iznijetih činjenica na kojima stranke zasnivaju svoje zahtjeve i iznijetih dokaza koje stranke predlažu, a kojima se utvrđuju te činjenice, koje su bitne za konkretnu pravnu odluku u konkretnoj pravnoj situaciji, a u slučaju da se neka važna činjenica nije utvrdila ili se ne može sa sigurnošću utvrditi primjenjuje se pravilo o teretu dokazivanja tj. onaj ko nešto tvrdi dužan je da to i dokaže.

AP-4937/15

3. Mehmed Rekić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bosanske Krupe, podnio je 9. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 013786 13 Gž od 11. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. U svom obrazloženju Kantonalni sud navodi da apelant nije dokazao da je „Impro“ a.d. Prijedor (prodavac) kada je sa apelantom zaključio kupoprodajni ugovor bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, te u takvoj situaciji „Impro“ a.d. Prijedor nije mogao na apelanta prenijeti pravo vlasništva jer ga nije imao, jer nije bio vlasnik. Kantonalni sud zaključuje da je pravilno prvostepeni sud uočio da je u zemljišnoj evidenciji popisnog katastra kao vlasnik odnosno posjednik za poslovne prostore na predmetnoj lokaciji u okviru kojih se nalazi i predmetni poslovni prostor uknjižen „Ilma“ d.o.o. Bihać, a isto privredno društvo nije obuhvaćeno tužbom, što je dodatan razlog za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva. AP-5170/15

4. Slobodan Ninković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 20. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 010469 15 Gž 2 od 17. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom potvrđena je prvostepena presuda kojom je utvrđeno da je tužilac po osnovu građenja stekao pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini, što je apelant dužan priznati i trpiti da se apelant briše a tužilac upiše kao suvlasnik na predmetnoj nekretnini. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je između oca stranaka, majke stranaka, te tužioca i apelanta, postignut usmeni dogovor da zajednički, sredstvima od porodičnog domaćinstva, izgrade porodičnu stambenu zgradu, tako da prizemlje pripada tužiocu, a sprat apelantu, iz čega proizlazi da svakom od njih pripada suvlasnički dio na izgrađenom objektu u skladu sa njihovim dogovorom. U svom obrazloženju Okružni sud navodi da se ne mogu prihvatiti osnovanim apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud u ponovnom prvostepenom postupku počinio povredu odredaba parničnog postupka na način što je dozvolio raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu, iako se apelant tome protivio, naime u konkretnom slučaju nije bilo preinačenja tužbenog zahtjeva u smislu odredaba člana 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužilac na glavnoj raspravi samo opredijelio tužbeni zahtjev, odnosno nije izmijenjena istovjetnost tužbenog zahtjeva, niti je isti povećan, a niti je uz postojeći tužbeni zahtjev postavljen novi zahtjev koji nije bio postavljen u ranijem postupku, da bi se moglo govoriti o preinačenju tužbe.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5539/14.

6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5539/14 (N. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio