Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5616/15 (S. A. iz Tuzle)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Trajanje pritvora
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 146
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5616/15
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5616/15, rješavajući apelaciju Samira Aljukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Samira Aljukića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 244688 15 Kž 4 od 14. decembra 2015. godine i Rješenje Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 244688 15 K od 3.
decembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Samir Aljukić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnio je 22. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 244688 15 Kž 4 od 14. decembra 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 244688 15 K od 3. decembra 2015. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo da odmah bude pušten na slobodu.
2. Apelant je 22. januara 2016. godine dopunio apelaciju i dostavio Rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 244688 15 K od 18. januara 2016. godine.
3. Apelant je 27. januara 2016. godine dopunio apelaciju i dostavio Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 K 244688 15 Kž 5 od 22. januara 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 28. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Kantonalni sud je odgovor dostavio 8. januara 2016. godine, Općinski sud 6. januara 2016. godine, a Kantonalno tužilaštvo 7. januara 2016. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 K 244688 15 K od 3. decembra 2015. godine apelantu produžio pritvor za dva mjeseca, tako da po tom rješenju pritvor može trajati najduže do 3. februara 2016. godine. Istim rješenjem ukinut je pritvor optuženom A. Đ. i naloženo je da se odmah pusti na slobodu.
8. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je zaključeno da su se stekli opći uvjeti za određivanje pritvora i posebni uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
9. U vezi s postojanjem osnovane sumnje da je apelant počinio produženo krivično djelo iz člana 380. stav 1. i produženo krivično djelo iz člana 382. stav 3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), Općinski sud je istakao da ona proizlazi iz prikupljenih dokaza navedenih u optužnici, pribavljene materijalne dokumentacije i izjava saslušanih svjedoka, u vezi s čim su dati iscrpni razlozi i obrazloženja.
10. Vezano za postojanje posebnog pritvorskog razloga koji je propisan članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Općinski sud je ukazao na to da je ispunjen objektivni uvjet, s obzirom na to da se apelantu i optuženom A. Đ. na teret stavljaju krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina. Dalje, Općinski sud je ukazao na to da se u konkretnom slučaju radi o posebno teškim krivičnim djelima, s obzirom na način izvršenja, odnosno zbog postojanja osnovane sumnje da su apelant i optuženi A. Đ. navedena krivična djela činili duži period, iskazavši pri tom izrazitu upornost i bezobzirnost, kontinuirano koristeći obavljanje svoje službe za ostvarivanje lične koristi. Istaknuto je da je apelant krivična djela koja mu se stavljaju na teret počinio kao komandir Policijske stanice Istok Tuzla, načelnik PU Gradačac i načelnik Sektora uniformirane policije MUP-a Tuzlanskog kantona s ovlaštenjem da obavlja dužnost komesara MUP-a Tuzlanskog kantona, a optuženi A. Đ. kao policajac Policijske stanice Istok Tuzla, što upućuje na zaključak o postojanju vanrednih okolnosti počinjenja krivičnih djela, a pogotovo što su apelant i optuženi A. Đ. lica zadužena za zaštitu lične imovine i sigurnosti građana, od kojih građani mogu i trebaju očekivati takvu zaštitu, te što je osnovni zadatak policije upravo da radi na sprečavanju i otkrivanju krivičnih djela. Također, prema ocjeni Općinskog suda, vanredne okolnosti ogledaju se i u tome da je izvršenje krivičnih djela za posljedicu imalo oštećenje kantonalnog budžeta, te pojedinih fizičkih i pravnih lica. Dalje, ukazano je i na to da je sve navedeno opravdano izazvalo veliku pažnju i revolt građana, koji je u proteklom periodu često rezultirao protestima i socijalnim nemirima zbog prisutne korupcije vlasti, odnosno postoji jako izražen senzibilitet građana prema tim pojavama. Prema ocjeni Općinskog suda, sve navedeno naročito se odnosi na djela koja je počinio apelant dok je bio na rukovodećim i najviše rangiranim pozicijama u MUP-u Tuzlanskog kantona, zbog čega je imao znatno veća ovlaštenja i odgovornosti u odnosu na optuženog A. Đ., a također je poznatiji javnosti od optuženog A. Đ.
11. Općinski sud je zaključio da i dalje postoje isti razlozi za produženje pritvora apelantu kao i do sada i da je radi daljnjeg nesmetanog vođenja krivičnog postupka neophodno produženje mjere pritvora apelantu. U vezi s tim je ukazano na to da bi njegov boravak na slobodi rezultirao stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, imajući u vidu navedene okolnosti, te da se svrha mjere pritvora ne bi mogla ostvariti nekom blažom mjerom.
12. U odnosu na optuženog A. Đ. Općinski sud je zaključio da više ne postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda, i to nakon što je proveo više od šest mjeseci u pritvoru zbog krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret da ih je počinio kao saobraćajni policajac. Pri tom, sud je ocijenio i činjenicu da do narušavanja javnog reda nije došlo ni kada je iz pritvora pušten policajac V. M. koji je u postupku pred tim sudom proglašen krivim za ista krivična djela koja se stavljaju na teret i optuženom A. Đ.
13. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 244688 15 Kž 4 od 14. decembra 2015. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda odbio kao neosnovanu.
14. Kantonalni sud se saglasio i prihvatio razloge i obrazloženja Općinskog suda u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, kao i u pogledu ispunjenosti uvjeta za produženje pritvora iz osnova propisanog članom 146. stav 1. tačka
d) ZKPFBiH. Pri tom, posebno je ukazano na to da za produženje pritvora iz navedenog osnova nije neophodno predočavanje dokaza o stvarnoj prijetnji narušavanju javnog reda, već postojanje okolnosti koje ukazuju na postojanje takve prijetnje. Slijedom navedenog, apelantovi navodi da je došlo do arbitrarnog odlučivanja i da je u konkretnom slučaju mjera pritvora pretvorena u kaznu, da je prvostepeni sud postupio suprotno praksi Evropskog suda i Preporuci R (2006) 13 Komiteta ministara državama članicama o primjeni mjere pritvora, uvjetima u pritvoru i zaštiti od zloupotrebe ocijenjeni su neosnovanim. Također, činjenica da su pojedini optuženi/osuđeni u ovom predmetu „čekali izvršenje krivičnih sankcija na slobodi“, da nije došlo do uznemiravanja javnosti nakon puštanja na slobodu optuženog A. Đ., prema ocjeni Kantonalnog suda, ne dovodi u sumnju pravilnost zaključka prvostepenog suda da se apelantu produži mjera pritvora s obzirom na to da se ona utvrđuje u odnosu na svakog od pojedinih optuženih u konkretnom krivičnom postupku.
15. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 K 244688 15 K od 18. januara 2016. godine apelantu ukinuo pritvor posljednji put produžen Rješenjem tog suda broj 32 0 K 244688 15 K od 3. decembra 2015. godine i naložio da se apelant odmah pusti na slobodu.
16. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su apelantovi branioci 14. januara 2016. godine podnijeli prijedlog za ukidanje mjere pritvora koji je apelantu produžen Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 244688 15 K od 3. decembra 2015. godine i koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 K 244688 15 Kž od 14. decembra 2015. godine. U prijedlogu je ukazano na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 4663/15 od 8. decembra 2015. godine djelimično usvojena apelantova apelacija i utvrđena povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na rješenja Općinskog suda br. 32 0 K 244688 15 Kv od 11. augusta 2015. godine i 32 0 K 244688 15 Kv 5 od 19. oktobra 2015. godine i rješenja Kantonalnog suda br. 32 0 K 244688 15 Kž od 17. augusta 2015. godine i 32 0 K 244688 15 Kž 3 od 28. oktobra 2015. godine. Najzad, u prijedlogu je ukazano na to da se rješenja iz decembra 2015. godine zasnivaju na identičnim razlozima kao i rješenja koja su bila predmet preispitivanja u navedenoj odluci Ustavnog suda.
17. Općinski sud je uzeo u obzir sadržaj Odluke Ustavnog suda broj AP 4663/15 od 8. decembra 2015. godine, te član 145. stav 4. ZKPFBiH, te ukazao na to da ne nalazi neke druge razloge osim onih koji su već bili navedeni u ranijim rješenjima suda o produženju mjere pritvora, a koje je Ustavni sud u navedenoj odluci ocijenio kao nedovoljne za primjenu zakonskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Shodno navedenom, a u skladu s članom 145. stav 5. ZKPFBiH, apelantu je ukinuta mjera pritvora jer, i osim toga što se, prema ocjeni Općinskog suda, radi o posebno teškim djelima koja mu se stavljaju na teret, više ne postoji zakonski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH za njegovo daljnje zadržavanje u pritvoru.
18. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 244688 15 Kž 5 od 22. januara 2016. godine odbio kao neosnovanu žalbu Kantonalnog tužilaštva izjavljenu protiv Rješenja Općinskog suda broj 32 0 K 244688 15 K od 18. januara 2016. godine.
19. Kantonalni sud je, između ostalog, zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju rješenja naveo razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja osporenog rješenja, ističući da u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale na to da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tim u vezi je ukazano na to da se ni u žalbi Kantonalnog tužilaštva ne navode konkretne okolnosti koje bi dovele u pitanje zaključak prvostepenog suda. Pri tom, ponavljanje okolnosti koje čine samo pretpostavku da bi apelantovo puštanje na slobodu moglo rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda ocijenjeno je nedovoljnim za primjenu zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant je istakao da je 15. oktobra 2015. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 32 0 K 244688 15 Kž od 17. augusta 2015. godine, te da, u skladu s obavezom iz člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, obavještava Ustavni sud da mu je Općinski sud rješenjem od 3. decembra 2015. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog sud od 14. decembra 2015. godine, produžio pritvor za dva mjeseca na osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Stoga, kako je istakao, apelaciju (od 15. oktobra 2015. godine) proširuje i na navedena rješenja iz decembra 2015. godine. Apelant tvrdi da mu je i tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
21. Apelant smatra da redovni sudovi nisu dali valjano obrazloženje potkrijepljeno dokazima i argumentima u čemu se ogleda stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju njegovog puštanja na slobodu, a zbog čega je pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH arbitrarno primijenjen. Apelant je ukazao na to da konstatacija suda da je „znatno više poznat javnosti od optuženog A. Đ.“ ne može biti razlog za produženje pritvora iz navedenog pritvorskog razloga jer ničim ne potkrepljuju stvarnu prijetnju da bi u slučaju njegovog puštanja na slobodu javni red i mir zaista bio narušen. Naime, javni red nije bio narušen ni puštanjem na slobodu policajaca V. M. i optuženog A. Đ. Dalje, apelant je istakao da je jedan od njegovih žalbenih navoda na koji Kantonalni sud nije odgovorio bio da se obrazloženje prvostepenog rješenja o ispunjenosti kumulativnih uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH odnosi na njega i na optuženog A. Đ. kao i u svim prethodnim rješenjima, a da se ovaj put, u odnosu na prethodna rješenja o produženju pritvora, prvostepeni sud samo poslužio jezičkom konstrukcijom njegovog vrednovanja i samo u odnosu na apelanta našao da je i dalje opravdana mjera pritvora iz navedenog pritvorskog razloga.
22. Najzad, s obzirom na to da je, kako tvrdi, onemogućen u uživanju ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo da odmah bude pušten na slobodu.
23. U dopuni apelacije od 22. januara 2016. godine apelant je priložio Rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 244688 15 K od 18. januara 2016. godine prema kojem mu je ukinut pritvor produžen Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 244688 15 K od 3. decembra 2015. godine, te naloženo da se odmah pusti na slobodu. Apelant je ukazao i na to da je Kantonalno tužilaštvo najavilo da će izjaviti žalbu, te da će rješenje povodom žalbe Kantonalnog tužilaštva dostaviti odmah nakon primitka.
24. U dopuni apelacije od 27. januara 2016. godine apelant je priložio Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 K 244688 15 Kž 5 od 22. januara 2016. godine kojim je, kao neosnovana, odbijena žalba Kantonalnog tužilaštva izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda broj 32 0 K 244688 15 K od 18. januara 2016. godine.
b) Odgovor na apelaciju
25. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da nije utvrdio povredu apelantovih prava u krivičnom postupku na koje se ukazuje u apelaciji, te da nije došlo do povrede prava i sloboda iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
26. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava garantiranih Ustavom ili Evropskom konvencijom. Neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje u pogledu razloga i obrazloženja zbog kojih mu je produžena mjera pritvora, a ukinuta u odnosu na optuženog A. Đ. Najzad, ukazano je na to da apelant nije ponudio niti jedan razlog i obrazloženje u prilog svom zahtjevu za donošenje privremene mjere.
27. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da su redovni sudovi dali valjano obrazloženje koje je potkrijepljeno dokazima i argumentima kako u pogledu činjenice u čemu se ogleda stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju apelantovog puštanja na slobodu tako i u pogledu svih razloga koji moraju biti kumulativno ispunjeni u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, te predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
28. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 380.
Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi, da u okviru svog ovlašćenja učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Član 383.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Član 389.
Krivotvorenje službene isprave (1)Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke ili ne unese kakav važan podatak, ili svojim potpisom ili službenim pečatom ovjeri službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis s neistinitim sadržajem, ili koja svojim potpisom ili službenim pečatom omogući izradu takve isprave, knjige ili spisa s neistinitim sadržajem, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
29. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14, tekst prečišćen za potrebe ove odluke) u relevantnom dijelu glasi:
Član 145.
Opšte odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
Član 146.
Razlozi za pritvor (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
(…)
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
VI.Dopustivost
30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 K 244688 15 Kž 4 od 14. decembra 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 14. decembar 2015. godine, te da je apelacija podnesena 22. decembra 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
34. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
36. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
37. Apelantovi se navodi, u suštini, svode na tvrdnju da sudovi nisu dali valjano obrazloženje potkrijepljeno dokazima i argumentima u čemu se ogleda stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju njegovog puštanja na slobodu, zbog čega je pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH arbitrarno primijenjen.
Ustavni sud podsjeća na to da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4663/15 od 8. decembra 2015. godine (uskoro dostupna na www.ustavnisud.ba) razmatrao apelantove identične navode u odnosu na rješenja o produženju pritvora Općinskog suda od 11. augusta 2015. godine i rješenje Kantonalnog suda od 17. augusta 2015. godine, te rješenje Općinskog suda od 19. oktobra 2015. godine i rješenje Kantonalnog suda od 28. oktobra 2015. godine kojim je apelantu također bio produžen pritvor iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
38. U spomenutoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, ukazao na to da su (tačka 40) redovni sudovi odluku o primjeni pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH zasnovali na gotovo identičnim razlozima, ponavljajući u osporenim rješenjima suštinski iste razloge. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom razmatranja oba prijedloga za produženje mjere pritvora apelantu imali u vidu, prije svega, težinu krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret s aspekta zaprijećene kazne, zatim činjenicu da je apelant krivična djela koja su mu stavljena na teret navodno počinio kao ovlašteno službeno lice, kao i činjenicu da su predmetna djela učinjena u vanrednim okolnostima, što, prema stavu redovnih sudova, opravdava primjenu tog zakonskog osnova. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi uzeli u obzir i činjenicu da je apelant radnje izvršenja krivičnih djela za koja se sumnjiči preduzimao u dužem vremenskom periodu, što je redovnim sudovima ukazalo na njegovu izrazitu upornost i bezobzirnost prilikom izvršenja krivičnih djela, i sve to kao dodatni argument za primjenu tog pritvorskog razloga. Zatim su redovni sudovi uzeli u obzir da je izvršenje predmetnih krivičnih djela izazvalo veliku medijsku pozornost i revolt građana Tuzle zbog naročito teških posljedica izvršenja predmetnih krivičnih djela koja su za posljedicu dovela do osiromašenja budžetskih sredstava. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u rješenju od 28. oktobra 2015. godine, opravdavajući stav prvostepenog vijeća o postojanju tog posebnog pritvorskog razloga, imao u vidu i da sredstva informiranja i građani živo prate svaku sjednicu vijeća ili ročište za glavni pretres u konkretnom predmetu, bez obzira na protek vremena, kao i to da se građani okupljaju svake sedmice ispred zgrade suda ili vlade, pa bi navedeno, prema ocjeni Kantonalnog suda, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda ukoliko bi apelant bio pušten iz pritvora.
39. Dalje, u spomenutoj odluci Ustavni sud je ukazao na to da se (tačka 41) pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH može primijeniti samo izuzetno, i to u posebnim okolnostima, pri čemu se moraju navesti konkretne okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći, a ozbiljnost moguće kazne i priroda krivičnog djela, na čemu su redovni sudovi u konkretnom slučaju suštinski zasnovali stav o postojanju tog zakonskog razloga za produženje pritvora, nisu per se dovoljni za primjenu tog pritvorskog osnova. Ustavni sud je istakao da (tačka 41), ma koliko neko krivično djelo bilo teško, ono samo po sebi ne može opravdati pritvor iz osnova koji propisuje tačka d) stav 1. člana 146. ZKPFBiH, te da težina kazne nije dokaz, niti može opravdati tvrdnju da je ugrožena sigurnost i imovina građana (vidi Evropski sud, Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta 1992. godine, serija A, broj 241-A, st. 90. i 91), bez drugih konkretnih dokaza ili indicija koji bi opravdali zaključak da će doći do određenih nemira, protesta, osveta ili opasnosti za javni red (vidi Evropski sud, Kemmache protiv Francuske, presuda od 27. novembra 1991. godine, serija A, broj 218, stav 51), a da su u konkretnom slučaju takvi dokazi i indicije izostali. Ustavni sud je naveo da se (tačka 43) vanredne okolnosti koje ima u vidu tačka d) stav 1. člana 146. ZKPFBiH odnose na okolnosti poslije počinjenja krivičnog djela koje bi, s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela, nesporno mogle dovesti do stvarne (ne apstraktne) prijetnje od narušavanja javnog reda koja mora biti potkrijepljena relevantnim dokazima i indicijama da bi do narušavanja javnog reda zaista moglo i doći u slučaju puštanja iz pritvora osumnjičenog, odnosno optuženog lica, a da se tvrdnje da su krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret učinjena u vanrednim okolnostima, i to zbog apelantovog atipičnog ponašanja prilikom izvršenja krivičnih djela koja su mu stavljena na teret ne mogu smatrati vanrednim okolnostima u smislu tog pritvorskog osnova. Pri tom, navedeno je i da se paušalno pozivanje Kantonalnog suda na redovno okupljanje nezadovoljnih građana ispred suda ili vlade kao razlog za primjenu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH čini neprihvatljivim u odsustvu konkretnog dokaza da se to okupljanje može dovesti u vezu s predmetnim slučajem. Ustavni sud zapaža da je u tom smislu apelantova odbrana dostavila dokaze iz štampanih medija odnosno internetskih portala iz kojih je vidljivo da je sedmično redovno okupljanje građana Tuzle posljedica sasvim drugih razloga (privatizacijske afere). Najzad, ukazano je na to da su redovni sudovi propustili da s dužnom pažnjom razmotre da li su razlozi na osnovu kojih je pritvor prethodno produžen i dalje primjenjivi, jer su osporena rješenja zasnovana na suštinski identičnim razlozima koji su nedostatni za primjenu zakonskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, pri čemu nove okolnosti koje je Kantonalni sud imao u vidu u rješenju od 28. oktobra 2015. godine (redovno okupljanje građana Tuzle) navedeni sud nije potkrijepio relevantnim dokazom kojim bi okupljanje građana Tuzle doveo u vezu s konkretnim predmetom.
40. Najzad, u navedenoj odluci Ustavni sud je izrazio stav da su (tačka 44) redovni sudovi prilikom produženja mjere pritvora apelantu iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda, u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, te je zaključio (tačka 45) da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava BiH i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
41. Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju nema razloga zbog kojih bi odstupio od navedenih stavova.
42. Ustavni sud najprije primjećuje da je u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja kojim je apelantu ponovno produžen pritvor za još dva mjeseca izričito navedeno: „(…) i dalje postoje isti razlozi za produženje mjere pritvora optuženom Aljukić Samiru kao i do sada i da je radi daljnjeg nesmetanog vođenja krivičnog postupka neophodno produženje mjere pritvora optuženom Aljukić Samiru, jer bi njegov boravak na slobodi rezultirao stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja (…). Pri tom, kao okolnosti konkretnog slučaja cijenjeno je da se radi o naročito teškim krivičnim djelima s obzirom na način njihovog izvršenja tj. da su apelant i optuženi A. Đ. djela počinili u dužem kontinuitetu, iskazavši izrazitu upornost i bezobzirnost pri njihovom izvršenju, kontinuirano koristeći obavljanje svoje službe za ostvarivanje lične koristi.“ Pri tom, u obrazloženju osporenih rješenja ne navode se konkretni dokazi ili indicije koji bi uputili na zaključak da bi zbog opisanog načina izvršenja krivičnih djela apelantovo puštanje na slobodu moglo uzrokovati nemire, proteste, osvetu ili opasnosti za javni red. Dalje, kao posebna okolnost ocijenjena je činjenica da je apelant počinio krivična djela kao visokopozicionirani dužnosnik policijskih struktura Tuzlanskog kantona čiji je zadatak upravo zaštita lične i imovinske sigurnosti građana, te sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela. Svojstvo policijskog zvaničnika za kojeg postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo, bez obzira na rang u kojem se nalazi u policijskim strukturama, s obzirom na ulogu i zadatak policije, može predstavljati vanrednu okolnost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2530/13 od 17. jula 2013. godine). Međutim, kako je apelant ukazao i u postupku pred redovnim sudovima i u apelaciji, prethodna puštanja dva policijska službenika, najprije policajca V. M., a zatim i optuženog A. Đ. kojima su na teret stavljena ista krivična djela kao i apelantu, nisu uzrokovala narušavanje javnog reda. Stoga, samo navođenje da je apelant šire poznat javnosti od njih dvojice (jer su zauzimali niži rang u policijskoj strukturi), bez daljnjih dokaza ili indicija da će doći do narušavanja javnog reda ako apelant bude pušten na slobodu, ne može apelantovo svojstvo visokopozicioniranog zvaničnika policije i činjenica da je poznatiji javnosti učiniti razlogom odnosno vanrednom okolnošću zbog koje bi pritvor mogao da bude produžen u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Najzad, uvažavajući činjenicu da su redovni sudovi u mnogo boljoj poziciji da procijene konkretnu situaciju i zaključak da je senzibilitet građana Tuzle jako izražen prema pojavama korupcije vlasti, koji je često rezultirao protestima i socijalnim nemirima, iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti na koji način su taj senzibilitet i protesti dovedeni u vezu s apelantovim slučajem, odnosno da postoje dokazi i indicije o protestima koji bi izazvali narušavanje javnog reda i socijalne nemire koji bi mogli uslijediti ako apelant bude pušten na slobodu.
43. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom produženja mjere pritvora apelantu iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu moglo rezultirati vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda, u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Stoga, Ustavni sud smatra svrsishodnim ponoviti i svoja stanovišta iz Odluke broj AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine (tačka 64) u kojoj je istakao: „Ustavni sud nalazi za shodno na ovom mjestu podsjetiti na Izvještaj Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz augusta 2008. godine pod nazivom 'Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini', čija je svrha bila razmotriti postupak određivanja pritvora kojim se bolje štite prava i koji bi bio u većoj mjeri usaglašen sa široko prihvaćenim međunarodnim standardima. OSCE je tom prilikom podsjetio da prema relevantnom zakonu u Bosni i Hercegovini sudija ne smije pribjegavati restriktivnijim ograničenjima od onih koja su nužna u datim okolnostima. Međutim, postoje izvjesne nedosljednosti u praktičnoj primjeni zakona, od kojih neke izazivaju zabrinutost u pogledu poštovanja prava optuženih osoba jer neki aspekti ukazuju na praksu u Bosni i Hercegovini koja nije u potpunosti usaglašena s potrebom za odgovarajućim obrazloženjem ograničavanja prava na slobodu ličnosti.“
44. Ustavni sud je, zatim, u istoj odluci (tačka 66) istakao: „Analizirajući primjenu ovog osnova za pritvor u Bosni i Hercegovini, OSCE je istakao da su se nejasnoće u pogledu koncepta javnog reda i u pogledu pritvora kao preventivne, a ne kaznene mjere negativno odrazile na domaću sudsku praksu, da u brojnim predmetima određivanja pritvora po ovom osnovu obrazloženje otprilike glasi 'Ako je krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora u trajanju od deset godina, a imajući na umu način na koji je krivično djelo izvršeno (…) i posljedice krivičnog djela (…) sud nalazi da su način i posljedice krivičnog djela takvi da nalažu određivanje mjere pritvora u interesu sigurnosti građana'. OSCE je zaključio da ovakvo nizanje argumenata ne sadrži sveobuhvatan koncept javnog reda nego se zadržava na ranijoj ugroženosti javne sigurnosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno ili zbog posljedica navodnog djela. Zatim je OSCE istakao da ovakva obrazloženja također ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po sigurnost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red, tako da se usredsređenost stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor i najzad da stepen u kojem se domaći praktičari oslanjaju na ovaj osnov ukazuje na to da je on postao zamjena za odredbu o obaveznom pritvoru za krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina, koju su sadržavali prethodni krivično-procesni zakoni.“
45. Također, u tački 68. Odluke broj AP 3210/15 Ustavni sud je, sublimirajući standarde Evropskog i Ustavnog suda, podsjetio na to da se navedeni osnov za određivanje mjere pritvora može uzeti u obzir samo izuzetno, i to u „posebnim okolnostima“, pri čemu se moraju navesti konkretne okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći, pri čemu ozbiljnost moguće kazne i priroda krivičnog djela, na čemu su redovni sudovi u konkretnom slučaju suštinski zasnovali stav o postojanju tog zakonskog razloga za produženje pritvora, nisu relevantni razlozi za primjenu tog pritvorskog osnova.
46. Konačno, u tački 72. Odluke broj AP 3210/15 Ustavni sud je istakao: „Kako su u osporenim rješenjima izostali konkretni dokazi da će zaista i doći do narušavanja javnog reda ukoliko apelant bude pušten iz pritvora, na kojima insistiraju standardi Evropskog suda, pri čemu su redovni sudovi strah od narušavanja javnog reda zasnovali na razlozima koji su nedostatni za primjenu ovog pritvorskog osnova, odnosno kao što je i OSCE svojevremeno u svome Izvještaju zaključio – usredsređujući se na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako se apelantu ne odredi odnosno ne produži pritvor, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na zakonit pritvor zagarantiran članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije i u odnosu na postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d)
ZKPFBiH.“
47. Ustavni sud smatra da je sve navedeno u cijelosti primjenjivo i na konkretnu apelaciju, pa zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi izrazio stav da je u situaciji kada utvrdi da je apelantovo lišavanje slobode prema osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema osporenim odlukama isteklo dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačka 68, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, tačka 81, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2860/14 od 6. novembra 2014. godine, tačka 26, dostupne na www.ustavnisud.ba).
48. Rukovodeći se navedenim stavom, iako je Ustavni sud u konkretnom slučaju utvrdio povredu ustavnog prava na slobodu i sigurnost na koju se apelant pozvao, s obzirom na to da je rješenjem Općinskog suda od 18. januara 2016. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 22. januara 2016. godine, mjera pritvora izrečena apelantu rješenjima koja su osporena apelacijom ukinuta i on pušten na slobodu, nije bilo osnova za donošenje odluke o ukidanju osporenih rješenja o pritvoru i vraćanju predmeta na ponovno odlučivanje. Ustavni sud smatra da je dovoljno to što je ukazao na propuste pri utvrđivanju mjere pritvora, naglašavajući da redovni sud pri određivanju mjere pritvora mora osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, primjenjujući član 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, razloge za produženje mjere pritvora zasnovali na razlozima koji su nedostatni i nisu individualizirani, pa ne korespondiraju sa standardima Evropske konvencije za primjenu tog zakonskog osnova.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman