Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3060/15 („Bošnjak Komerc“ d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upis u sudski registar
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3060/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3060/15, rješavajući apelaciju „Bošnjak Komerc“ d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Bošnjak Komerc“ d.o.o. Široki Brijeg podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Reg 002244 14 Pž od 10. aprila 2015.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
„Bošnjak Komerc“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Marko Bošnjak, putem punomoćnika Ivana Tomića, advokata iz Mostara, podnio je 22. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Reg 002244 14 Pž od 10. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je neosnovan upis u sudski registar, gđe. Divne Bošnjak na osnovu presude Općinskog suda u Širokom Brijegu od 13. decembra 2007. godine i Odluke o pristupanju od 18. jula 2008. godine, pa se na osnovu tog utvrđenja poništava rješenje o registraciji od 22. septembra 2008. godine i brišu sve izmjene u registru privrednih društava predmetnog suda izvršene na osnovu presude od 13. decembra 2007. godine i Odluke o pristupanju od 18. jula 2008. godine, uz istovremeni povratak prijašnjeg stanja, a temeljem ovog rješenja. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu od 13. decembra 2007. godine utvrđeno da je tužiteljica Divna Bošnjak suvlasnica sa ½ udjela u apelantu, te da je tuženi Marko Bošnjak dužan trpjeti da se pravo udjela u apelantu upiše u registar privrednih društava pri Općinskom sudu u Širokom Brijegu. Nadalje, utvrđeno je da je, nasuprot neutemeljenim apelantovim navodima, prvostepeni sud utvrdio ne samo da je zahtjev za brisanje upisa podnijet izvan zakonskog roka već i da ne stoje razlozi za brisanje upisa po službenoj dužnosti u smislu relevantne odredbe Zakona o registraciji poslovnih subjekata u FBiH. Također, utvrđeno je da navedena presuda od 13. decembra 2007. godine nije ukinuta ni preinačena niti je na drugi način stavljena van snage. Isto tako, utvrđeno je da nije ostvaren razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka koju ističe apelant navodeći da sudac koji je proveo spornu registraciju nikako nije smio voditi predmetni postupak u kojem se upravo dokazuje nezakonitost upisa pristupanja novog člana apelantu. Naime, utvrđeno je da prema relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku sudac ne može suditi ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog tijela, a te pretpostavke u konkretnom slučaju nisu ostvarene. Shodno navedenom, sud je donio odluku kao u dispozitivu rješenja.
U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman