Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4312/14 (E. S.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4312/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4312/14, rješavajući apelaciju Elvira Sarajčića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvira Sarajčića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 068120 14 Kž od 3. jula 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Elvir Sarajčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Bekir Ferizović, advokat iz Travnika, podnio je 26. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 068120 14 KŽ od 3. juli 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo šumska krađa iz člana 316. stav
2. KZ F BiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je opravdano vjera poklonjena iskazu svjedoka A.T., koji je u svojstvu svjedoka naveo da je apelanta zatekao na putu sa traktorom dok je prevozio smrčeve i jelove trupce u dva sata iza ponoći. Nadalje, utvrđeno je da iz iskaza tog svjedoka proizilazi da apelant nije imao potrebne papire za sječu i izvoz posječene drvne mase, te da je predmetna sječa izvršena u državnoj šumi. Također, kada je u pitaju lokacija bespravne sječe, utvrđeno je da je svjedok, kao lugar koji je zadužena sa reonom gdje je bespravna sječa izvršena, u iskazu izričito naveo da su dva dubeća stabla smreke i jedno dubeće stablo jele posječena na udaljenosti od jedan i po do dva km od mjesta gdje je zatekao apelanta sa traktorom natovarenim trupcima.
Isto tako, utvrđeno je da iz iskaza navedenog svjedoka slijedi da po tvrdom putu tragove nije mogao pratiti, ali da je u dužini od jedan i po do dva km bilo i tvrdog i mekanog puta tako da su se tragovi nastavljali, te ih je mogao pratiti, pa iako su bile dvije dojave i bespravnoj sječi on je 50 % siguran da je predmetna tri stabla oborio upravo apelant. Naime, utvrđeno je da je apelant u dva sata iza ponoći zatečen sa potpuno svježim trupcima u transportu, i išao je iz smjera gdje je bila bespravna sječa, a kada su ga ovlašteni šumari zaustavili radi kontrole, on nije dozvolio kontrolu, niti premjeravanje drvne mase, pa je na taj način spriječio i tačno utvrđivanje promjera trupaca koje je prevozio. Isto tako, utvrđeno je da apelant priznaje da je vozio drvnu masu bez prateće dokumentacije, ali ne priznaje da je oborio stabla, pa se postavlja logično pitanje ko bi oborio stabla u šumi, izložio se opasnosti da bude kazneno gonjen, i nakon toga ih ostavio, a apelant je odmah pronašao ta tri svježa oborena stabla, obrađena, i natovario ih na traktor i prisvojio. Dakle, sud je zaključio da je apelant kritične prilike, svjesno u državnoj šumi oborio tri dubeća stabla skupocjenog drveta, koje nije za ogrijev, bez ikakve dokumentacije i odobrenja za sječu, te je svjesno izbjegao premjeravanje istih, na način da se udaljio od šumara, kako bi izbjegao usporedbu za svježim panjevima, a predmetnu radnju je preduzeo radi krađe, pa je apelantovo postupanje u konkretnom slučaju umišljajno. Shodno navedenom, sud je odlučio kao u izreci presude. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman