Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-484/13 (H. K. iz Sarajeva)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-484/13
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 484/13, rješavajući apelaciju Hamida Karupa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Hamida Karupa.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 074073 12 Gž od 31.
decembra 2012. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Hamidu Karupu, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.550,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Hamida Karupa podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 074073 12 Gž od 31.
decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 074073 88 P od 23. marta 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hamid Karup iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Senija Poropat, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 074073 12 Gž od 31. decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 074073 88 P od 23. marta 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od I.K. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 15. decembra 2012. godine, a Općinski sud 25. decembra 2012. godine. S obzirom na to da se pismeno kojim je zatražen odgovor na apelaciju od tuženog u dva navrata vratilo sa naznakom „obaviješten, nije podigao“, dostava je izvršena 4. januara 2016. godine, protekom roka od osam dana od dana stavljanja predmetnog pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda, u skladu sa članom 75. Pravila Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelant je 12. aprila 1988. godine Osnovnom sudu I u Sarajevu podnio tužbu protiv tuženog radi raskida ugovora o zajedničkoj kupovini i upotrebi označene peći.
6. Osnovni sud I u Sarajevu je Presudom broj P-1205/88 od 23. decembra 1991. godine apelantov tužbeni zahtjev usvojio, te tuženog obavezao na naknadu štete.
7. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-169/97 od 9. oktobra 1997. godine uvažio žalbu tuženog i ukinuo prvostepenu presudu.
8. U ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj P-1026/99 od 7. oktobra 2003. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev, te protivtužbeni zahtjev tuženog.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2031/04 od 26. decembra 2007. godine apelantovu žalbu uvažio i ukinuo prvostepenu presudu. U dijelu u kom je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu tuženog presuda je ostala neizmijenjena.
10. Apelant je 24. februara 2010. godine preinačio tužbu u kojoj je tražio naknadu materijalne štete. U preinačenoj tužbi apelant je naveo da nema pravni interes da mu tuženi vrati peć.
11. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 23. februara 2012. godine sud je izvršio uvid u izjave saslušanih svjedoka, ugovor o osnivanju preduzeća u privatnom vlasništvu od 20. augusta 1988. godine, uvid u protivtužbu od 14. maja 1988. godine i 1. decembra 1988. godine, te zapisnik o saslušanju apelanta i tuženog u svojstvu parničnih stranaka.
Osporene presude
12. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 074073 88 P od 23. marta 2012. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 1.600,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi troškove postupka.
13. U obrazloženju presude je ukazano da na temelju provedenih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka, kao i iskaza apelanta i tuženog, saslušanih u svojstvu stranaka, nije bilo moguće utvrditi tačan iznos koji bi se odnosio na cijenu kupljene peći. U vezi s tim je ukazano da su svi saslušani navodili različite cijene i različita ulaganja, tako da nije bilo moguće utvrditi koji iznos je izdvojen na ime kupovine same peći, a koji je uložen u sam posao, kao i koja šteta je nastupila apelantu. Također, ukazano je da apelant nije ponudio niti jedan materijalni dokaz na osnovu kog bi se mogle utvrditi osnovanost i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Najzad, ukazano je da svi predloženi dokazi potječu iz ranijeg postupka, da ih sud nije mogao prihvatiti jer se sastoje od iskaza stranaka i svjedoka koji su konfuzni i kontradiktorni. U vezi s tim, ukazano je na čl. 7. i 102. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
14. Najzad, iz obrazloženja presude proizlazi da apelant nije dokazao da je peć oduzeta i propala, da je tuženi odgovorno lice, kao ni činjenicu da se peć nakon 23 godine, tj. od 30. maja 1988. godine, nalazi kod tuženog. S tim u vezi, ukazano je na čl. 185. i 187. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
15. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 074073 12 Gž od 31. decembra 2012. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
16. Prema stavu Kantonalnog suda, pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP obavezuje sud da uzme kao nedokazanu tvrdnju za čije postojanje strana koja je iznosi nije predložila dovoljno odgovarajućih dokaza. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud dozvolio da se provedu svi predloženi dokazi, ta da je obrazložio svoju ocjenu u skladu sa članom 8. ZPP koja odgovara stanju spisa i suštini iskaza svjedoka o odlučnim činjenicama. Stoga, činjenica da je u protivtužbi tuženi naveo da je za ½ peći platio 1.720,00 KM ne upućuje na zaključak da je i apelant platio isto toliko. Također, samo činjenica da su se apelant i tuženi dogovarali da zajednički kupe peć ne znači i da je apelant predao tužiocu iznos od 1.600,00 KM. S tim u vezi je ukazano da je tuženi u postupku tvrdio da je on platio peć kreditnom karticom u SR Njemačkoj, da su i svjedoci, kao i apelant i tuženi navodili različite iznose, te, najzad, da apelant nije predočio niti jedan materijalni dokaz na osnovu kog bi sud utvrdio visinu tužbenog zahtjeva.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. U suštini, apelantovi navodi se svode na tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant tvrdi da nije tačno da on nije predočio niti jedan materijalni dokaz na temelju kog bi sud utvrdio visinu tužbenog zahtjeva. U vezi s tim je istakao da je proveo dokaz - protivtužbu tuženog u kojoj tuženi navodi da je peć kupljena zajedničkim sredstvima po cijeni od 3.440 DM, da ju je uzeo radi osiguranja svog protivtužbenog zahtjeva, tj. da mu apelant nadoknadi iznos od 1.720 DM na ime zajedničkog ulaganja. Dalje, apelant ističe da je sud bio pristrasan i da se stavio na stranu tuženog kada je zaključio da apelant nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva. U vezi s tim je istakao da, nakon preinačenja tužbe, tuženi nije dao odgovor na preinačenu tužbu, da nije osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, da se nije niti jednom pojavio na ročištu, niti je podnio bilo kakav podnesak. Shodno navedenom, apelant smatra da činjenice koje tuženi nije osporavao apelant nije ni morao dokazivati.
19. Najzad, apelant je ukazao da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, jer je od podnošenja tužbe, tj. 12. aprila 1988. godine, proteklo 25 godina. Apelant je zatražio da mu se isplati kompenzacija u iznosu od 3.750,00 KM, troškovi postupka u iznosu od 480,00 KM, te da se redovnom sudu naloži da donese presudu po „Ustavu i Evropskoj konvenciji“.
b) Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da ostaje pri svim razlozima iz obrazloženja osporene presude koja je donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonom.
21. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije ukazao da je u toku postupka presuda donošena u više navrata, da je ukidana, vraćana, da je postupak bio obustavljen tokom rata, te da, zbog objektivnih okolnosti, predmet nije mogao biti završen. Također, ukazano je da je apelant uživao sve garancije prava na pravično suđenje, da je sud proveo sve predložene dokaze, pa da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 102.
(1)Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
(…) Član 182.
(1) Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.
(2) Tužbeni zahtjev je očigledno neosnovan:
1) ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi;
2) ako su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u očiglednoj protivnosti s dokazima koje je sam tužilac predložio ili s činjenicama koje su općepoznate;
(3) Ako je zahtjev očigledno neosnovan, sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev.
(…)
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 074073 12 Gž od 31. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. januara 2013. godine a apelacija je podnesena 4. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant potraživao naknadu štete, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prihvatili i proveli sve dokaze koje je apelant predložio. Dalje, u obrazloženjima osporenih odluka nije izostala ocjena ovako provedenih dokaza, uključujući i protivtužbeni zahtjev na koji apelant izričito ukazuje u apelaciji, kao na materijalni dokaz u prilog njegovom tužbenom zahtjevu. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude ukazao da samo činjenica da su se apelant i tuženi dogovarali da zajednički kupe peć ne znači i da je apelant predao tužiocu iznos od 1.600,00 KM. Također, ukazano je da je i tuženi u postupku tvrdio da je on platio peć kreditnom karticom u SR Njemačkoj, da su i svjedoci, kao i apelant i tuženi navodili različite iznose, te, najzad, da apelant nije predočio niti jedan materijalni dokaz na osnovu kog bi sud utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, odnosno cijenu po kojoj je peć kupljena. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je protivtužbeni zahtjev tuženog, također, odbijen kao neosnovan, kao i da apelant ne osporava da su svjedoci, kao i on i tuženi navodili različite iznose. Slijedeći navedeno, ne može se prihvatiti kao osnovana apelantova tvrdnja da je sud bio pristrasan i da se stavio na stranu tuženog kada je zaključio da apelant nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Najzad, ne može se prihvatiti kao osnovana ni apelantova tvrdnja da, s obzirom na to da se tuženi nije izjasnio o preinačenom tužbenom zahtjevu, odnosno da na bilo koji način nije učestvovao u postupku nakon što je tužba preinačena, činjenice koje tuženi nije osporavao apelant nije ni morao dokazivati. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je članom 7. ZPP regulirano da je svaka strana dužna da iznese činjenice na kojim temelji svoj zahtjev i da izvede dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, te da ovom, kao ni bilo kojom odredbom ZPP strane u postupku ove obaveze nisu oslobođene zbog činjenice da suprotna strana nije odgovorila na tužbu, u konkretnom slučaju na preinačeni tužbeni zahtjev, odnosno da nije na bilo koji način učestvovala u postupku. Ovo osobito imajući u vidu da iz činjenica predmeta proizlazi da je tuženi učestvovao u predmetnom postupku u kojem je i saslušan kao parnična stranka, kao i imajući u vidu da se ne radi o situaciji reguliranoj članom 182. ZPP kojim je propisano pod kojim uvjetima sud može donijeti presudu zbog propuštanja, na čiju primjenu, s obzirom na sadržaj apelacionih navoda, aludira apelant.
35. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, ili da su postupali pristrasno kada su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
36. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Suđenje u razumnom roku a)Relevantni principi
37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
38. Apelant je u predmetnom postupku podnio tužbu 12. aprila 1988. godine a postupak je okončan presudom Kantonalnog suda od 31. decembra 2012. godine. Iako apelant ukazuje na dužinu postupka počev od 1988. godine, Ustavni sud podsjeća da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga će Ustavni sud dužinu postupka ocijeniti od tog datuma do donošenja osporene odluke Kantonalnog suda, tj. 31. decembra 2012. godine, a to je period od 17 godina i 17 dana. Međutim, pri ocjeni dužine postupka na koji apelant ukazuje Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37) iz čega proizlazi da je postupak povodom apelantove tužbe ukupno trajao više od 24 godine.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
39. U postupku pred redovnim sudovima apelant je prvobitno tražio raskid ugovora koji je zaključio sa tuženim, a preinačenim tužbenim zahtjevom iz 2010. godine je tražio naknadu štete, isplatu označenog novčanog iznosa. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su apelantovom tužbom pokrenuta složena činjenična i pravna pitanja koja bi govorila u prilog trajanju postupka u konkretnom slučaju.
40. Dalje, iz dokumenata predočenih uz apelaciju, kao ni iz odgovora Općinskog i Kantonalnog suda na apelaciju ne može se zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio trajanju postupka. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je u dva navrata prvostepena presuda ukidana (1997. godine i 2007. godine) i predmet vraćan na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Dalje, nakon što je prvostepena presuda ukinuta 1997. godine, Općinski sud je novu odluku donio 2003. godine, tj. nakon šest godina, a Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi, donio odluku nakon četiri godine, tj. 2007. godine, prema kojoj je predmet vraćen na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu. U ponovnom postupku, prema predočenom Ustavnom sudu, Općinski sud je donio odluku 23. marta 2012. godine, tj. pet godina nakon što je predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Najzad, o žalbi protiv ove odluke Kantonalni sud je odlučio nakon devet mjeseci, tj. u decembru 2012. godine. Kantonalni sud se u odgovoru na navode iz apelacije nije izjašnjavao u vezi sa apelantovim navodima o dužini trajanja postupka. Općinski sud je ukazao da je odluka u više navrata ukidana, da je zbog rata postupak prekinut, te da iz objektivnih razloga nije mogao biti okončan. Pri tome u čemu su se sastojali objektivni razlozi Općinski sud se nije izjašnjavao.
41. Ustavni sud ukazuje da je, prije svega, dužnost suda da osigura vođenje postupka bez odugovlačenja, odnosno za pravni sistem je od ključne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je trajanje postupka od 17 godina i 17 dana, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda u predmetu koji se ne može ocijeniti kao složen, kada nema ništa što bi uputilo na zaključak da je apelant doprinio trajanju postupka, te u nedostatku bilo kakvog obrazloženja, odnosno konkretiziranja objektivnih razloga, nerazumno, te da se, s obzirom na ulogu sudova da osiguraju vođenje postupaka bez nepotrebnih odugovlačenja, mora njima i pripisati.
42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
43. Apelant je zatražio da mu se na ime nematerijalne štete, zbog dužine trajanja postupka, dodijeli iznos od 3.750,00 KM, te da mu se naknade troškovi postupka u iznosu od 480,00 KM.
44. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se, prema stavu (2) istog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
46. S obzirom na to da je postupak, od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, trajao 17 godina i 17 dana, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 2.550,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Općinskog i Kantonalnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
47. U vezi sa apelantovim zahtjevom da mu se naknade troškovi postupka, Ustavni sud ukazuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova postupka, te stoga ovi troškovi padaju isključivo na apelantov teret.
Ostali navodi
48. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdnje o povredi ovog prava apelant temelji na identičnim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koji su u ovoj odluci već ispitani u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak pred redovnim sudovima, u predmetu koji nije složen, trajao više od 17 godina, računajući od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, što ne može biti opravdano ni propustom stranaka, kao ni složenošću predmeta, već je isključivo posljedica načina vođenja postupka redovnih sudova.
50. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
52. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman