Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2191/13 (M. D., N. D., S. B., L. D. i Z. D.)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nije dopunjena/precizirana apelacija
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2191/13

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2191/13, rješavajući apelaciju Midhata Daidžića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka k), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Midhata Daidžića i Nezira Delalića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 193280 13 Gž od 4. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 193280 06 P od 22. novembra 2012.

godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabine Bosno, Latife Delalić i Zekije Delalić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 193280 13 Gž od 4. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 193280 06 P od 22.

novembra 2012. godine, zato što imenovane u ostavljenom roku nisu dopunile apelaciju.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Midhat Daidžić, Nezir Delalić, Sabina Bosno, Latifa Delalić i Zekija Delalić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju advokati iz Advokatskog društva „Spaho“ d.o.o. Sarajevo, podnijeli su 22. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 193280 13 Gž od 4. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 193280 06 P od 22. novembra 2012. godine. Pošto apelanti uz apelaciju nisu dostavili punomoć za zastupanje, od Advokatskog društva „Spaho“ zatraženo je da dostavi traženu punomoć za zastupanje apelanata. Navedeno advokatsko društvo nije u cijelosti udovoljilo zahtjevu Ustavnog suda, dostavljajući punomoć samo za apelante Midhata Daidžića i Nezira Delalića.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od tuženih Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) i Union banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Banka) zatraženo je 29. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud, BiH i Banka su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 2. do 9. jula 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelanti su tužbom od 22. maja 2006. godine pokrenuli predmetni parnični postupak protiv tuženih Banke i BiH radi isplate „stare“ devizne štednje.

6. Nakon što se Općinski sud rješenjem od 14. jula 2006. godine proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, predmetni spis je nakon pravosnažnosti rješenja proslijeđen Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) na daljnje postupanje.

7. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je Sud BiH 3. marta 2008. godine predmetni spis vratio Općinskom sudu uz obrazloženje da je stupanjem na snagu (15. aprila 2006. godine) Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Zakon) prestala stvarna nadležnost sudova za rješavanje ovakvih sporova uz uputu Općinskom sudu da postupi u skladu sa odredbom člana 28. u vezi sa članom 7. Zakona.

8. U skladu sa uputstvom Suda BiH, Općinski sud je 17. marta 2008. godine predmetni spis dostavio Agenciji za posredničke, informatičke i finansijske usluge d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: APIF) na daljnje postupanje.

9. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud 24. januara 2011. godine od APIF-a zatražio povrat spisa u slučaju da je verifikacija potraživanja izvršena.

10. Prema stanju spisa, APIF je 31. januara 2011. godine vratio spis Općinskom sudu uz obavještenje da su apelanti bili uredno pozvani da se obrate najbližoj poslovnici APIF-a i izvrše verifikaciju štednih uloga.

11. Pismenim podneskom od 5. aprila 2011. godine apelanti su konačno opredijelili tužbeni zahtjev, tražeći da se tužene obavežu da apelantima solidarno isplate iznos od po 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to na ime naknade nematerijalne štete, te naknadu troškova parničnog postupka.

12. Odlučujući o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 193280 06 P od 22. novembra 2012. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

13. Općinski sud je u iscrpnom obrazloženju datom na str. od 1 do 6, između ostalog, naveo da je u konkretnom slučaju sporno potraživanje naknade nematerijalne štete koju propisuju odredbe člana 155. u vezi sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a shodno citiranim odredbama i raspoloživim dokazima u spisu, Općinski sud je izveo zaključak da sporno potraživanje iz tužbenog zahtjeva nije dokazano kao osnovano. U vezi s tim, Općinski sud je pojasnio da relevantne odredbe ZOO propisuju naknadu nematerijalne štete koja se dosuđuje u slučajevima postojanja zakonom propisanih vidova te štete (član 200. ZOO) uz naglasak da se novčana naknada može dosuditi kada su posljedice nastale u jednom od zakonom propisanih vidova nematerijalne štete, i to kada sud ustanovi da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje, to opravdavaju. Nadalje je prvostepeni sud pojasnio da postojanje odgovornosti za štetu proizlazi iz protivpravne radnje (činjenjem ili nečinjenjem) kao uzroka nastale štete pri čemu se postojanje štete i njena visina moraju dokazati, što u konkretnom slučaju znači da su apelanti morali dokazati navedene činjenice kao relevantne za odlučivanje, u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 126. ZPP. Općinski sud je, imajući u vidu sadržaj predmetnog spisa, izveo zaključak da apelanti tokom postupka nisu predlagali dokaze na navedene okolnosti, niti su izvodili dokaze kojima bi dokazali relevantne činjenice o postojanju štete, vrsti štete, uzročne veze između radnje tuženih i nastale štetne posljedice i sl., sve u smislu člana 7. stav 1, člana 123. u vezi sa članom 126, sve iz ZPP.

14. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 193280 13 Gž od 4. aprila 2013. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Nakon ispitivanja prvostepene presude u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana za šta je prvostepeni sud dao relevantno obrazloženje koje je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud. Kantonalni sud je ocijenio neosnovnim prigovore apelanata o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. U tom pravcu Kantonalni sud je pojasnio da je prvostepeni sud, shodno raspravnom načelu koje obavezuje stranke da izvedu dokaze na kojima zasnivaju svoje navode i zahtjeve, pravilno postupio kada je dopustio izvođenje dokaza koje su stranke predložile na pripremnom ročištu.

15. Kantonalni sud je dalje pojasnio da je prvostepeni sud na temelju izvedenih dokaza, koje je pravilno ocijenio, utvrdio da su apelanti imali deponiranu „staru“ deviznu štednju kod Banke, koju nisu mogli koristiti zbog postojećih propisa koje država nije izmijenila i da su time bila povrijeđena njihova imovinska prava. Nadalje je utvrđeno, kako je pojasnio Kantonalni sud, da su apelanti nakon donošenja Zakona svoja potraživanja po osnovu „stare“ devizne štednje mogli verificirati kod nadležne poslovnice APIF-a, ali da apelanti u predmetnoj pravnoj stvari nisu postavili zahtjev za ostvarivanje prava iz „stare“ devizne štednje, već su tužbeni zahtjev usmjerili na naknadu nematerijalne štete po osnovu odredbe člana 41. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) usvojenom u odluci Suljagić protiv BiH od 3. novembra 2009. godine.

16. U vezi sa pozivanjem apelanata na odredbu člana 41. Evropske konvencije, Kantonalni sud je pojasnio da citiranu odredbu ne mogu primjenjivati redovni sudovi u BiH, već da citirana odredba daje mogućnost isključivo Evropskom sudu da dosudi pravičnu naknadu za nematerijalnu štetu u slučajevima kada utvrdi kršenje nekog prava iz Evropske konvencije. U tom pravcu je još pojašnjeno da su redovni sudovi dužni da obavljaju svoju funkciju primjenom kantonalnih, federalnih i državnih propisa uz poštivanje osnovnih načela procesnog prava, pri čemu su dužni da poštuju osnovne principe prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

17. Uvjeti za dosuđivanje nematerijalne štete, kako je istakao Kantonalni sud, koja je predmet tužbenog zahtjeva, propisani su odredbama člana 155. u vezi sa odredbama člana 200. ZOO koje je drugostepeni sud citirao. Prema ocjeni Kantonalnog suda, a imajući u vidu sadržaj predmetnog spisa, apelanti u toku postupka nisu dokazali nematerijalnu štetu koju su trpjeli, kako bi se odredila naknada prema članu 200. ZOO. Kako je istakao Kantonalni sud, bez obzira o kojoj vrsti nematerijalne štete se radi, postojanje štete i njenu visinu oštećeni mora dokazati, tj. apelanti u konkretnom slučaju. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelanti provedenim dokazima nisu dokazali postojanje štete, njenu visinu, niti ostale bitne pretpostavke da bi se naknada odredila, pa stoga prvostepeni sud nije raspolagao sa dovoljno činjenica da bi o predmetnoj pravnoj stvari presudio primjenom citiranih odredaba iz ZOO, odnosno člana 127. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član 41. Evropske konvencije. Iscrpno obrazlažu da su kod pravne prednice Banke (Jugobanka) prije rata imali deponirana devizna sredstva prema važećim zakonima SFRJ, da je garancije na ta sredstva dala SFRJ, a prema Sporazumu o pitanjima sukcesije, ova garancija je solidarno sa ostalim državama nasljednicama preuzela tužena BiH. Navode da je Banka odbila njihov zahtjev da isplati deponirana novčana sredstva, odnosno njihovu imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su donošenjem Zakona grubo povrijeđena njihova prava zaštićena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, jer oni nisu mogli ostvariti pristup svojoj imovini. Kršenje prava na pravično suđenje apelanti vide i u tome što je postupak trajao neprihvatljivo dugo, duže od sedam godina od pokretanja postupka odnosno duže od tri godine od donošenja pilot presude Evropskog suda u predmetu Suljagić, što ukazuje na neefikasnost sudstva u BiH.

19. Prema ocjeni apelanata, osporenim presudama direktno se vrijeđa Ustav BiH, odnosno odredba člana II/2. koja propisuje direktnu primjenu odredaba Evropske konvencije. U tom pravcu apelanti podsjećaju da je Evropski sud u presudi Suljagić protiv BiH, koju su redovni sudovi u konkretnom slučaju potpuno ignorirali, utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu i aplikantu u tom predmetu dosudio pravičnu naknadu na ime nematerijalne štete primjenom odredbe člana 41. Evropske konvencije, pa je, prema njihovoj ocjeni, na taj način „stvorena“ sudska praksa Evropskog suda koju su dužni poštivati svi sudovi na području BiH. Prema ocjeni apelanata, osporavanje njihovog prava da vode sudski postupak u zaštiti svojih prava zagarantiranih Evropskom konvencijom, Evropska konvencija i njena ugradnja u pravni sistem BiH gubi svoj suštinski smisao. Ističu da se njihov tužbeni zahtjev temelji na odredbi člana 41. Evropske konvencije, koja predviđa naknadu za onoga čija su prava utvrđena Evropskom konvencijom povrijeđena, a koju su redovni sudovi bili dužni da primijene.

20. Konačno, apelanti su predložili da se na temelju povreda materijalnog prava, Ustava Bosne i Hercegovine, te odredaba Evropske konvencije tužena BiH obaveže da svakom od apelanata isplati iznos od po 5.000,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana utuženja, kao i naknadu troškova postupka, uključujući i troškove nastale pred Ustavnim sudom. Zatim, traže od Ustavnog suda da utvrdi povredu relevantnih odredaba Evropske konvencije, te da navedeni sud odredi da li su utvrđene povrede posljedica Zakona kojeg je tužena BiH donijela ili su povrede nastupile kao posljedica osporenih odluka, odnosno da ocijeni da li je tužena BiH donošenjem Zakona (konkretno odredaba člana 28) osporila pravo apelanata na sudsku zaštitu, odnosno da odredi da li se radi o nezakonitom postupanju sudova u Federaciji BiH, koji su protivno zakonu ili njegovom pogrešnom tumačenju osporili tužiteljima pravo na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da vijeće navedenog suda u svemu ostaje kod obrazloženja koje je dao u osporenoj presudi, te smatra da osporenom presudom prava apelanata ni na koji način nisu ugrožena, niti povrijeđena.

22. Općinski sud je u iscrpnom odgovoru na apelacije hronološki posložio tok postupka (navode iz odgovora Ustavni sud je koristio u činjeničnom utvrđenju u ovoj odluci), zaključivši da pred navedenim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se neosnovano pozvali u apelaciji.

23. Banka se u odgovoru na apelaciju osvrnula na relevantne odredbe Zakona kojima nije utvrđena odgovornost Banke za namirenje duga po osnovu „stare“ devizne štednje, već da odgovornost leži na Federaciji BiH i tuženoj BiH. Zatim se pozvala i na relevantnu praksu Evropskog suda (Suljagić protiv BiH i Zadrić protiv BiH) koju je iscrpno elaborirao. Banka smatra da su redovni sudovi donijeli pravilnu odluku, jer apelanti tokom postupka nisu dokazali postojanje štete, uzročnu vezu između radnje i štetne posljedice i sl., što su bili dužni shodno odredbi člana

200. ZOO. U vezi sa prigovorima o dužini trajanja postupka, Banka je naglasila da su apelanti tome sami doprinijeli, budući da su oni prvobitno pokrenuli postupak pred nadležnim sudom radi isplate devizne štednje, a da prethodno nisu postupili u skladu sa Zakonom, odnosno štednju nisu verificirali.

24. BiH je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da apelacija nije osnovana, jer su redovni sudovi argumentirano i osnovano dali valjane razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev neosnovan, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju.

Član 123. stav 2.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

27. U Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06, 72/07, 97/11 i 100/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1. tačka c) (Agencija za verifikaciju) Verifikaciju računa stare devizne štednje, u skladu sa odlukama entitetskih vlada i Skupštine Distrikta, vršit će:

c)Agencija posredničke, informatičke i finansijske usluge d.d. Sarajevo – za Federaciju Bosne i Hercegovine; i Član 28.

(Sudski postupci o toku) Sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog Zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu s ovim Zakonom.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. a)Dopustivost u odnosu na apelantice Sabinu Bosno, Latifu Delalić i Zekiju Delalić

30. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na imenovane apelantice Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka k) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (3) tačka k) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

k) apelant je propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju;

31. Budući da je predmetnu apelaciju u ime apelanata podnijelo Advokatsko društvo „Spaho“, a uz apelaciju nisu bile priložene punomoći za zastupanje, Ustavni sud je 27. augusta 2015. godine od navedenog advokatskog društva zatražio dostavu punomoći za zastupanje apelanata u ovom predmetu. Postupajući po zahtjevu Ustavnog suda, Advokatsko društvo „Spaho“ je u ostavljenom roku djelimično udovoljilo zahtjevu, dostavljajući punomoć samo za apelante Midhata Daidžića i Nezira Delalića. Budući da Advokatsko društvo „Spaho“ nije u cijelosti udovoljilo zahtjevu Ustavnog suda, te je propustilo da u ostavljenom roku dopuni apelaciju sa traženom punomoći za sve apelante, Ustavni sud je primjenom odredbe člana 18. stav (3) tačka k) Pravila Ustavnog suda u odnosu na imenovane apelantice odlučio kao u izreci odluke.

b)Dopustivost u odnosu na apelante Midhata Daidžića i Nezira Delalića

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 193280 13 Gž od 4. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 22. aprila 2013. godine a apelacija je podnesena 22. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na imenovane apelante ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako to apelanti nisu eksplicitno naveli, iz navoda apelacije proizlazi da apelanti ukazuju i na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

37. U konkretnom slučaju postupak koji su apelanti vodili pred redovnim sudovima odnosi se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

38. U vezi sa ključnim prigovorima apelanata, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

40. Apelanti predmetnom apelacijom, između ostalog, problematiziraju predmetni postupak sa aspekta primjene prava, konkretno odredbe člana 41. Evropske konvencije koju su redovni sudovi trebali primijeniti, jer se Evropska konvencija direktno primjenjuje u BiH, shodno stavu Evropskog suda usvojenog u predmetu Suljagić i dr. protiv BiH, zatim, kvaliteta zakona i zakonskih rješenja koja su donesena u vezi sa „starom“ deviznom štednjom, koja su onemogućila povrat njihove imovine.

41. Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražili obavezivanje tuženih (BiH i Banke) da im solidarno isplate naknadu na ime nematerijalne štete, shodno odredbi člana 41. Evropske konvencije, zbog nemogućnosti raspolaganja sredstvima iz „stare“ devizne štednje. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza nesporno utvrdili da su apelanti imali deponiranu „staru“ deviznu štednju kod pravne prednice Banke, koju nisu mogli koristiti, ali da je stupanjem na snagu Zakona apelantima omogućeno da „staru“ deviznu štednju verificiraju kod nadležnog APIF-a. Isto tako, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja pošli od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili naknadu nematerijalne štete koju su apelanti, shodno relevantnim pozitivnopravnim propisima, bili obavezni da dokažu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da apelanti ničim nisu dokazali tužbeni zahtjev, što je bila njihova obaveza, shodno relevantnim odredbama procesnog i materijalnog prava, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan primjenom odredaba čl. 7, 123. stav 2, te člana 126. ZPP u vezi sa čl. 155. i 200. ZOO. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti ni u apelaciji ne tvrde suprotno, niti u tom pravcu pružaju bilo kakve dokaze, osim što smatraju da su redovni sudovi trebali primijeniti član 41. Evropske konvencije, kako je to učinio Evropski sud u predmetu Suljagić protiv BiH. U vezi sa ovim prigovorom, Ustavni sud zapaža da su apelanti identičan prigovor iznijeli u žalbi i da se o tom prigovoru detaljno izjasnio Kantonalni sud, koji je, između ostalog, istakao da član 41. Evropske konvencije pruža mogućnost isključivo Evropskom sudu da postupa po citiranoj odredbi. Ustavni sud podsjeća da obrazloženje Kantonalnog suda upravo proizlazi iz odredbe člana 41. Evropske konvencije koja glasi: „Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“ U vezi sa prigovorima apelanata da je Evropska konvencija ugrađena u naš pravni sistem i da se direktno primjenjuje, te da su stoga redovni sudovi bili obavezni da primijene citirani član, Ustavni sud podsjeća da član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisuje da se u Bosni i Hercegovini direktno primjenjuju prava i slobode garantirani Evropskom konvencijom (Dio I – Prava i slobode), a ne i Dio II – Evropske konvencije (u koji je situirana odredba člana 41. na koju se apelanti pozivaju) koji propisuje uspostavu i postupanje Evropskog suda. S obzirom na sve navedeno u kontekstu konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku ne uočava proizvoljnost redovnih sudova prilikom postupanja u segmentu primjene prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO i procesnog prava, pri čemu Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama per se nije i ne može biti osnov za kršenje ustavnih prava apelanata. Ustavni sud još naglašava da je, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu nematerijalne štete koju propisuju relevantne odredbe ZOO, neutemeljen zahtjev apelanata da se u ovom postupku ispituje kvalitet Zakona, budući da redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu nematerijalne štete, nisu ni primijenili relevantne odredbe Zakona.

42. U vezi sa prigovorima apelanata koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetni postupak pokrenuli 22. maja 2006. godine, a da je postupak pravosnažno okončan presudom Kantonalnog suda od 4. aprila 2013. godine, dakle, nakon skoro sedam godina. Ocjenjujući opravdanost navoda apelanata u segmentu dužine trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud već u julu 2006. godine proglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari (apelanti su tužbom prvobitno tražili isplatu „stare“ devizne štednje) proslijedivši predmet na nadležno postupanje Sudu BiH. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je Sud BiH 3. marta 2008. godine predmet vratio Općinskom sudu na daljnje postupanje, u smislu Zakona koji je u međuvremenu stupio na snagu. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud bez odgađanja (17. marta 2008. godine) predmet proslijedio na daljnje postupanje APIF-u, kako bi apelanti verificirali „staru“ deviznu štednju, nakon čega je APIF, na traženje Općinskog suda, predmet vratio Općinskom sudu 31. januara 2011. godine. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu apelanata (podneskom od 5. aprila 2011. godine apelanti su konačno opredijelili tužbeni zahtjev) odlučio presudom od 22. novembra 2012. godine, a da je Kantonalni sud o žalbi odlučio presudom od 4. aprila 2013. godine, dakle, nakon nepuna četiri mjeseca, što ukupno od momenta vraćanja predmeta od APIF-a čini period od dvije godine i više od tri mjeseca. Uzimajući u obzir sve navedeno i činjenicu da iz raspoloživih dokaza ne proizlazi da su apelanti na bilo koji način prigovorili odlukama redovnih sudova u vezi sa proglašavanjem Općinskog suda nenadležnim, te prosljeđivanjem predmeta APIF-u, Ustavni sud u takvim okolnostima ne može prihvatiti opravdanim navode apelanata o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“, kada je dvostepeni postupak nakon vraćanja predmeta od APIF-a okončan u relativno kratkom vremenskom periodu od dvije godine i više od tri mjeseca.

43. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaju u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva i ponuđenih dokaza, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost redovnih sudova koja bi kao posljedicu dovela do kršenja prava apelanata na pravično suđenje, uključujući i segment suđenja „u razumnom roku“.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

45. U vezi sa ostalim prigovorima apelanata koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti pozivanje na kršenje navedenog prava dovode u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud pozivanje apelanata na kršenje prava na imovinu, također, smatra neosnovanim. Naknada troškova postupka

46. U pogledu zahtjeva apelanata da im se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazalo da su osporene presude utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, pri čemu nije bio kršenja prava apelanata ni u segmentu suđenja „u razumnom roku“ na šta su apelanti neosnovano ukazali.

48. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka k) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2191/13 (M. D., N. D., S. B., L. D. i Z. D.) | Sudska praksa | Aktio