Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-133/13 (I. M. i I. D.)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-133/13
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 133/13, rješavajući apelaciju Ivana Milićevića i Ilije Drlje na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. ožujka 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivana Milićevića i Ilije Drlje podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 017896 11 Gž od 12. listopada 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 017896 03 P od 27. travnja 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivan Miličević i Ilija Drljo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa ZOU Sesar- Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijeli su 11. siječnja 2013. godine apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 017896 11 Gž od 12. listopada 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 017896 03 P od 27. travnja 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od tužitelja HIPO ALPE ADRIA BANK D.D.-Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 4. prosinca 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. prosinca 2015. godine, dok Kantonalni sud i tužitelj nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 017896 03 P od 27. travnja 2011. godine apelanti su obvezani solidarno isplatiti tužitelju ukupan iznos od 7.279,19 KM i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 598,37 KM, sve u roku od 30 dana. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na ime dospjelih obveza na iznos od 7.279.19 KM do konačne isplate.
6. U postupku su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem pismene dokumentacije, i to: ugovor o kreditu od 1. listopada 1997. godine, izvod o stanju duga od 31. listopada 2002. godine, opomena za povrat duga od 30. ožujka 2000. godine, otkaz ugovora o kreditu od 19. lipnja 2002. godine, izveden dokaz po vještaku ekonomske struke, čitanje nalaza od 29. ožujka 2011. godine i saslušanje vještaka na glavnoj raspravi, pa je analizom svakog dokaza zasebno i svih dokaza u vezi, u skladu s člankom 8. ZPP-a, sud odlučio kao u izreci.
7. Uvidom u ugovor o kreditu, zaključenog između Dubrovačke banke d.d. Mostar, korisnika kredita Saše Savinovića i solidarnih dužnika Tihomira Salmanića i apelanata od 1. listopada 1997. godine, Općinski sud je utvrdio da je tim ugovorom korisniku kredita odobren nenamjenski kredit u iznosu 10.000,00 DEM, a na temelju oročenja - depozita u iznosu 3.340, 00 DEM, da je ugovoren rok otplate 60 mjeseci, da mjesečni obrok iznosi 206,00 DEM, a prvi obrok dospijeva na naplatu 1. prosinca 1997. godine, te da je redovita kamatna stopa - fiksna u visini 9% godišnje na iznos kredita. Dalje je navedeno da je člankom 6. ugovoreno da ako korisnik kredita dospjele obveze ne podmiri u određenom roku dužan je na dospjele i nepodmirene iznose platili zateznu kamatu, a člankom 8. ugovora propisano je da u slučaju neuredne otplate kredita, korisnik kredita i solidarni dužnici ovlašćuju banku da može, bez ikakvog njihovog daljeg pitanja i sudjelovanja, naplatiti sva dospjela potraživanja. Člankom 9. ugovora je utvrđeno da banka ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, a naročito ako korisnik kredita ne plati dva uzastopna dospjela obroka. Danom otkaza kredita smatrat će se da je kredit, zajedno s pripadajućim kamatama i ostalim troškovima, dospio na naplatu. Općinski sud je utvrdio da su korisnik kredita i ostali dužnici potpisali ugovor o kreditu, a tu činjenicu apelanti tijekom postupka nisu ni osporavali, što znači da su prihvatili sve uvjete predmetnog ugovora.
8. Drugoapelant se u odgovoru na tužbu pozvao da nije dobio dopis o raskidu ugovora o kreditu, a apelanti su u odgovoru na tužbu istaknuli da se zbog proteka vremena ne sjećaju primitka tih pismena, ali je sud uvidom u dokumentaciju koju je u dokaznom postupku dostavio tužitelj, i to opomene za plaćanje duga od 30. ožujka 2000. godine, uz povratnice o primitku opomene za tuženog Sašu Savinovića od 19. lipnja 2002. godine, utvrdio da su oni zaprimili opomenu za plaćanje duga i otkaz ugovora o kreditu. Općinski sud smatra da je podnošenjem tužbe otkazan ugovor o kreditu jer je člankom 8. ugovora o kreditu propisano da je u slučaju neuredne otplate kredita banka stekla ovlaštenje da može, bez ikakvog daljeg pitanja i sudjelovanja korisnika kredita i solidarnih dužnika, naplatiti sva dospjela potraživanja.
9. Kako je zaključio Općinski sud, među parničnim strankama nije sporno da je kredit zaključen 1. listopada 1997. godine, a prvotuženi Saša Savinović nije osporio da je prvu godinu uredno izmirivao obroke kredita i dospijeće prvog obroka 10. studenog 1997. godine jer je ugovorena otplata kredita u 60 mjesečnih obroka što, prema vještaku ekonomske struke, znači da je ugovor trebalo da se otplati do 1. studenog 2002. godine, pa nije od utjecaja na visinu duga što je ustanovljena nesuglasnost u datumima dospijeća prvog obroka iz izvoda prometa apelanta i ugovora o kreditu. Zbog svega naprijed izloženog u skladu s čl. 1004. i 1065. stavak 3. ZOO-a, a u svezi s člankom 123. i člankom 126. ZPP-a, primjenom pravila o teretu dokazivanja, apelanti su solidarno obvezani tužitelju isplatiti iznos od 7.279,19 KM, kako je to utvrdio vještak ekonomske struke zbog čega je odlučeno kao u stavku I izreke.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 017896 11 Gž od 12. listopada 2011. godine prizivi tužitelja i apelanata su odbijeni kao neutemeljeni i prvostupanjska presuda je potvrđena. Kako navodi Kantonalni sud, tužitelj je u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu jer je, shodno ugovoru, Saši Savinoviću isplatio novčani iznos od 10.000,00 KM. Međutim, prvotuženi kao korisnik kredita nije ispoštovao odredbe članka 4. zaključenog ugovora, pa je kasnio s isplatama uplaćenih obroka, odnosno nije u cijelosti izmirio dugovani iznos po kreditu.
11. U obrazloženju presude, Kantonalni sud se pozvao na odredbe članka 998. ZOO-a kojim je propisano da izjava o jamstvu obvezuje jamca ako je izjavu o jamčenju učinio pismeno, kao što je ovdje slučaj. Nadalje, shodno odredbama čl. 1004. i 1005. ZOO-a zbog neispunjenja obveze od strane glavnog dužnika, tužitelj je stekao mogućnost zahtijevati ispunjene obveze od strane tuženih kao jamaca (apelanata) koji u konkretnom slučaju odgovaraju solidarno s glavnim dužnikom jer su ugovor o kreditu potpisali kao jamci-platci. Prema odredbama članka 414. ZOO-a svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu ili vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ona ne bude potpuno ispunjena. Međutim, kada jedan dužnik ispuni obvezu, ona prestaje i svi se drugi dužnici oslobađaju. Imajući u vidu ovakvo utvrđeno činjenično stanje, a primjenom navedenih odredaba ZOO-a, Općinski sud je, kako zaključuje Kantonalni sud, pravilno usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu glavnog duga i donio odluku kao u izreci. Pri tome je sud pravilno u cijelosti odbio tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata jer je u uređenoj tužbi od 13. srpnja 2004. godine tužitelj tražio zakonsku zateznu kamatu na iznos od 7.279,19 KM godišnje do konačne isplate, to jest do dana namirenja tužitelja u cijelosti, ali je propustio postaviti zahtjev za sporedno traženje, odnosno isplatu zakonskih zateznih kamata u smislu određenog zahtjeva shodno članku 53. stavak 2. točka 2. ZPP-a jer nije istaknuo početak računanja zakonskih zateznih kamata.
12. Neutemeljeni su i prizivni navodi apelanata da nisu pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari jer njihova pasivna legitimacija upravo proizlazi iz zaključenog ugovora o kreditu koji su apelanti potpisali kao jamci-platci.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
14. Apelanti smatraju da obje nižestupanjske odluke nisu utemeljene jer je ovakvim odlukama došlo do povrede prava na pravično suđenje, te su apelanti kao tuženi dovedeni u neravnopravan položaj jer nisu uzeli bilo kakav novac, nisu pasivno legitimirani i ne mogu biti obuhvaćeni ovom tužbom. Smatraju da se ovakvim odlučivanjem tužitelju otvara prostor da od svih tuženih može vršiti naplatu potraživanja, te da se na taj način stvori neutemeljeno bogaćenje na strani tužitelja. Navode da se ovakvim odlukama osobe koje nisu primile novac dovode u situaciju da se obvezuju taj novac vraćati, što je apsolutno nezakonito, neutemeljeno i nedopustivo. Posebno ističu da tužitelj u ovom postupku nije ničim dokazao da je pokušao od prvotuženog izvršiti naplatu svojih potraživanja. Zbog svega navedenog, apelaciju treba dozvoliti jer je utemeljena, a s obzirom da se ovakvim odlučivanjem strankama čini materijalna šteta, a sve iz razloga jer stranke očito nisu jednake u ovom postupku.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju. Također, prigovor pasivne legitimacije na koje se apelanti pozivaju sud je pravilno odbio i dao za to valjane razloge, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) („Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Pretpostavka solidarnosti Član 413.
Kad ima više dužnika u nekoj djeljivoj obavezi nastaloj ugovorom u privredi, oni odgovaraju povjeriocu solidarno, osim ako su ugovarači izričito otklonili solidarnu odgovornost.
Sadržina solidarnosti dužnika Član 414.
(1)Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan od dužnika ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.
(2)Od više solidarnih dužnika, svaki može dugovati sa drugim rokom ispunjenja, pod uslovima i uopšte sa različitim odstupanjima.
Pojam Član 997.
Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.
Forma Član 998.
Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.
Oblici jemstva Član 1004.
(1) Od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo). [....] Solidarnost jemaca Član 1005.
Više jemaca nekog duga odgovaraju solidarno, bez obzira na to da li su jemčili zajedno, ili se svaki od njih obavezao prema povjeriocu odvojeno, izuzev kada je ugovorom njihova odgovornost uređena drukčije.
Ugovor o kreditu Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
VI.Dopustivost
17. U skladu s člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 017896 11 Gž od 12. listopada 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu odluku apelanti su primili 12. studenog 2012. godine, a apelacija je podnesena 11. siječnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je tužitelj tražio isplatu duga od apelanata na temelju jamstva po ugovoru o kreditu koji je dodijeljen Saši Savinoviću za koje su apelanti bili jamci. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv.
24. Apelanti smatraju da im je odlukom redovitog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i propusta suda u dokaznom postupku. U svezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati je li osporena odluka redovitog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
26. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio da su parnične stranke zaključile ugovor o kreditu 1. listopada 1997. godine, te da Saša Savinović (prvotuženi) nije osporio da je prvu godinu uredno izmirivao obroke kredita i dospijeće prvog obroka 10. studenog 1997. godine. Nadalje, navodi se da je člankom 8. ugovora o kreditu propisano da u slučaju neuredne otplate kredita banka stječe ovlaštenje da može, bez ikakvog daljeg pitanja i sudjelovanja korisnika kredita i solidarnih dužnika, naplatiti sva dospjela potraživanja, a da su apelanti potpisali taj ugovor kao jamci-platci. Ustavni sud primjećuje da se Općinski sud u konkretnom slučaju pozvao na čl. 1004. i 1065. stavak
3. ZOO, a u svezi s člankom 123. i člankom 126. ZPP-a, te izveo zaključak da su apelanti solidarno obvezani tužitelju isplatiti iznos od 7.279,19 KM, kako je to utvrdio vještak ekonomske struke. Kantonalni sud je odbio priziv apelanata, pozvavši se u obrazloženju odluke na odredbe čl. 414, 998, 1004. i 1005. ZOO.
27. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali uvjerljive, jasne i potpune razloge glede primjene relevantnog materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način poštovani standardi prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud detaljno ispitali navode apelanata koji su isticani tijekom parničnog postupka, dajući za svoja stajališta dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni navodi apelanata o proizvoljnoj primjeni relevantnog prava u predmetnom postupku, te da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
28. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljenim.
Pravo na imovinu
29. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primijeni relevantnog prava, pri čemu su redoviti sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoja stajališta dali jasne i logične zaključke.
31. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelanti kršenje tog prava temelje na istim navodima koje su isticali u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti glede toga.
32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman