Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4769/14 (H. D. i E. B.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4769/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4769/14, rješavajući apelacije Hamida Drakovca i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hamid Drakovac, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 378599 14 Pžp od 9. septembra 2014. godine;
Enes Bajramović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Pr 054188 15 Pžp od 15. septembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4769/14
1. Hamid Drakovac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Asim Jusić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 378599 14 Pžp od 9. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim da je učinio prekršaj iz člana 8. stav 4. tačke f.) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, izvršen na način opisan u izreci prvostepenog rješenja, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 700,00 KM, te je apelant obavezan da plati troškove postupka u iznosu od 100,00 KM. U predmetnom prekršajnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je ovlašteni organ na siguran i pouzdan način, van svake razumne sumnje dokazao da je apelant zaista u vrijeme, na mjestu i na način opisan u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka počinio prekršaj (kao roditelj narušio javni red i mir propuštanjem dužnog staranja o maloljetniku) koji mu se stavlja na teret. Ovakvo činjenično stanje sud, u predmetnom prekršajnom postupku, prije svega temelji na iskazu mldb. oštećenog, koji je potkrepljen i materijalnim dokazima, odnosno medicinskom dokumentacijom na ime mldb. oštećenog (koje je zakonski zastupnik oštećenog sudu dostavio u originalu, te je sud konstatovao da je fotokopija vjerna originalu i original vratio zakonskom zastupniku), iz koje je vidljivo da je mldb. oštećeni kritične prilike zadobio tjelesne povrede, odnosno prijelom desnog stopala, te da mu je na prijelomu stavljen gips čizma. AP-4963/15
2. Enes Bajramović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banovića, podnio je 10. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Pr 054188 15 Pžp od 15. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim da je učinio prekršaj iz člana 3. stav 1. tačke 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Službene novine TK“ broj 9/01), izvršen na način opisan u izreci prvostepenog rješenja, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 150,00 KM, te je apelant obavezan da plati troškove postupka u iznosu od 40,00 KM. U predmetnom prekršajnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na nesporan način utvrdio da su se u radnjama apelanta u cijelosti ostvarila obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret. Ovakvo činjenično stanje sud, u predmetnom prekršajnom postupku, temelji na iskazu svjedoka ovlaštenog organa PS Banovići S. M. i N. B. čiji iskazi nisu dovedeni u sumnju ni uvidom i čitanjem predloženih materijalnih dokaza, dok iskaz svjedoka I. P. nije prihvaćen jer iz njegovog iskaza ne proizlazi da je isti bio očevidac predmetnog događaja.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4769/14.
4. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
5. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant Enes Bajramović, se pozvao i na povredu nekih drugih prava (prava na imovinu i povredu člana 7. Evropske konvencije) ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman