Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4283/14 (M. Š. i drugi)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Posjed
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4283/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4283/14, rješavajući apelacije Mirka Šipovca i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirko Šipovac protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 030449 13 REV od 8. jula 2014. godine;

Tomo Božić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 003727 13 Rev od 22. septembra 2015. godine;

Momčilo Šavija protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 117764 14 Rev od 9. septembra 2015. godine;

Sead Eminović i Nadija Eminović protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 015745 15 Gž 3 od 8. decembra 2015.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4283/14 Mirko Šipovac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Nevesinja, kojeg zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnio je 24. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 030449 13 REV od 8. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev, radi predaje u posjed poslovnog objekta i naknade izgubljene dobiti uslijed izostanka korištenja istog. Apelant je, također, obavezan naknaditi drugotuženom troškove postupka. U obrazloženju osporene revizione presude je navedeno da stoji kao pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant u predmetnom postupku nije uspio dokazati da je vlasnik spornog poslovnog prostora, čiju predaju u posjed traži, te da je time pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti, da bi se na tim činjenicama mogla zasnivati odluka o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi je dalje navedeno da iz činjenica, kojima je vezan revizijski sud, proizlazi da je poslovni objekat kojeg je apelant prije rata izgradio od čvrstog materijala srušen i da je na istom zemljištu, nakon što je sporno zemljište dodijeljeno licitacijom drugotuženom, drugotuženi izgradio novi poslovni objekat. Kako pravo vlasništva prestaje propašću stvari, Vrhovni sud je zaključio da prestanak postojanja objekta povlači ujedno i prestanak prava svojine kao subjektivnog prava u smislu odredbe člana 53. stav 1. navedenog Zakona. Po ocjeni revizionog suda, apelant je bio dužan dokazati da je on sagradio objekat koji sada u posjedu drži drugotuženi, pa budući da je on to propustio učiniti, pravilno su nižestepeni sudovi odbili predmetni tužbeni zahtjev, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja.

2. AP-5259/15 Tomo Božić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srpca, kojeg zastupa Miroslava Drinić, advokat iz Bosanske Gradiške, podnio je 30. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 003727 13 Rev od 22. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu preda u posjed dio poslovnog prostora slobodan od lica i stvari tako što će izmjestiti trafo stanicu. U obrazloženju konačno osporene odluke je navedeno da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je postojanje sporne trafo stanice u poslovnom prostoru predvidio projekat izgradnje poslovno-stambenog objekta apelanta, te da je tim upravnim aktom ograničeno pravo svojine apelanta na dijelu površine od 13,20 m2 na kojem je postavljena trafo stanica, slijedom čega se predmetni tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim u smislu odredbe člana 37. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima.

3. AP-5530/15 Momčilo Šavija (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trna, kojeg zastupa Trivun Kozomara, advokat iz Trna, podnio je 15. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 117764 14 Rev od 9. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da tužitelju preda u posjed garažu, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužitelj dokazao da svoju aktivnu legitimaciju i svoju tvrdnju da ima jači pravni osnov u donosu na apelanta za korištenje sporne garaže. Osim toga je navedeno da sve i da je apelant dokazao činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegovo pravo svojine, a što nije učinio niti jednim izvedenim dokazom, Vrhovni sud je istakao da ni u tom slučaju pretpostavka svojine ne bi djelovala u odnosu na apelanta u smislu odredbe člana 131. stav 4. Zakona o stvarnim pravima RS, budući da se jači pravni osnov određuje između lica koja su stvar stekla na zakonit način i koja su savjesni držaoci, što apelant nije u konkretnom slučaju, jer je u posjed sporne garaže ušao neovlašteno obijanjem ulaznih vrata garaže.

4. AP-359/16 Sead Eminović i Nadija Eminović (u daljnjem tekstu: apelanti), oboje iz Stoca, koje zastupa Advokatska kancelarija „Kebo&Guzin“ iz Mostara, podnijeli su 22. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 015745 15 Gž 3 od 8. decembar 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi preda u posjed i slobodno raspolaganje dio nekretnina (u naravi dvije garaže, ostava i stepenice). Apelanti su, također, obavezani da solidarno naknade troškove postupka tuženima. U obrazloženju drugostepene osporene odluke je navedeno da bi apelanti mogli tražiti predaju u posjed spornih nekretnine, oni su morali dokazati da su vlasnici na tim nekretninama. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da apelanti nisu izvedenim dokazima dokazali da su dijelovi nekretnine, na kojoj su ranije bile garaža i ostava, bile predmetom ugovora o poklonu, jer se iz samog tog ugovora ne vidi šta je bilo i predmetom istog. Dakle, zaključeno je da apelanti u predmetnoj pravnoj stvari nisu dokazali pravo vlasništva, ni zemljišnoknjižno jer nisu upisani u zemljišne knjige kao vlasnici, niti vanknjižno vlasništvo budući da nisu dokazali titulus-pravni osnov stjecanja, niti modus (način stjecanja), pa im prema mišljenju Kantonalnog suda ne pripada pravo da reivindikacionom tužbom, u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, traže predaju u posjed predmetne nekretnine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4283/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4283/14 (M. Š. i drugi) | Sudska praksa | Aktio