Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3147/15 (G. T. i drugi)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3147/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3147/15, rješavajući apelacije Gordane Trivundže i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Gordana Trivundža protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 068360 13 Rev od 2. juna 2015. godine;

Admir Gerin protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 041758 14 Rev 2 od 21. aprila 2015. godine;

"ODAVIĆ" d.o.o. Trebinje protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 009461 15 Pž 3 od 23. aprila 2015.

godine;

Hidajet Bećulić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001173 15 Rev 2 od 30. juna 2015. godine;

"M.E." d.o.o. Živinice protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 192589 15 Rev od 18.

juna 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3147/15 Gordana Trivundža (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupaju Desimir i Velimir Kevac advokati iz Banjaluke, podnijela je 24. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 068360 13 Rev od 2. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud obaveže tuženu („Krajina osiguranje“ AD Banjaluka) da joj na ime naknade materijalne i nematerijalne štete i troškova postupka isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu odluke. U postupku je utvrđeno da nema dokaza da su povrede koje je pretrpjela apelantica u uzročnoj vezi sa radnjama vozača motornog vozila osiguranog kod tužene. Naime, apelantica u toku postupka nije u smislu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima dokazala uzročnu vezu između postupka osiguranika tužene i povreda koje je zadobila kritičnog dana odnosno, da osim apelanticine izjave date u svojstvu parnične stranke ne postoji niti jedan drugi dokaz iz koga bi proizilazilo da su njene povrede prouzrokovane udarom putničkog vozila kojim je upravljao osiguranik tužene. Vrhovni sud je zaključio da drugostepeni sud s razlogom nije poklonio vjeru navodima apelantice budući da su isti bili protivrječni i u koliziji sa ostalim izvedenim dokazima

2. AP-3271/15 Admir Gerin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nada Dalipagić advokatica iz Mostara, podnio je 29. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 041758 14 Rev 2 od 21. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi (Bosna-Sunce osiguranje d.d. Sarajevo) da apelantu na ime nematerijalne štete, naknade na ime pružene tuđe njege i pomoći i nabavke ortopedskih pomagala isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu odluke, dok je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio isplatu naknade materijalne štete na ime izgubljene zarade-rente. U postupku je utvrđeno da je drugostepeni sud nakon održane rasprave u smislu odredbe člana 217. stav 1. Zakona o parničnom postupku (radi ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza i saslušanja apelanta u svojstvu parnične stranke) preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke kojom je apelant tražio isplatu izgubljene zarade-rente, na način da je taj dio tužbenog zahtjeva u cjelosti odbio. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno donio odluku kojom je odbio dio tužbenog zahtjeva primjenom pravila tereta dokazivanja (član 126. Zakona o parničnom postupku) zaključivši da apelant tokom postupka nije dokazao činjenicu da je prije povređivanja ostvarivao zaradu i da tu zaradu gubi zbog posljedice povređivanja. Naime, apelant svoju obavezu iz odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, da dokaže tačnost činjeničnih tvrdnji na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev, nije izvršio, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.

3. AP-3325/15 "ODAVIĆ" d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Momo Turanjanin advokat iz Trebinja, podnio je 30. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 009461 15 Pž 3 od 23. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (S.G. vlasnik Agencije „Profit“ Trebinje) i preinačena je prvostepena odluka na način što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime naknade štete isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu odluke, uz obavezu apelanta da tuženom naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da apelant na osnovu izvedenih dokaza nije dokazao da je tuženi kršio ugovorene obaveze iz Ugovora pružanju računovodstveno-finansijskih usluga od 1. aprila 2004. godine i da je na taj način u smislu odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima apelantu prouzrokovao štetu, niti za iznos kamata zbog neblagovremenog plaćanja poreske obaveze za određeni vremenski period. Također, utvrđeno je da nije došlo ni do umanjenja imovine apelanta u smislu odredbe člana 155. Zakona o obligacionom odnosu zbog angažovanja radnice na drugo mjesto, kao i da ne postoji osnov odgovornosti tuženog za štetu ni po članu 154. Zakona o obligacionom odnosu, jer tuženi ne može odgovarati za štetu koju nije prouzrokovao, niti je obavezan da naknadi štetu u vidu izgubljene dobiti.

4. AP-3995/15 Hidajet Bećulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, podnio je 20. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001173 15 Rev 2 od 30. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženu (Republika Srpska) da mu na ime naknade štete isplati iznos od 650.000,00 KM. U postupku je utvrđeno da je u konkretnom predmetu nakon donošenja odluke CRPC (19. novembra 2002. godine), do kada je trajao prekid zastarjelosti, za predmetno potraživanje apelanta zastarjevanje počelo iznova. S obzirom da se vrijeme koje je proteklo prije prekida zastarjelosti potraživanja ne uračunava u zakonom određeni rok za zastarjelost, sudovi su utvrdili da je prema odredbama člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima predmetno potraživanje apelanta zastarjelo do 19. novembra 2007. godine, kada je istekao objektivni rok od pet godina za zastarjelost tog potraživanja. Imajući u vidu da je apelant tužbu u predmetnom postupku podnio 29. septembra 2008. godine, tj. nakon što je njegovo potraživanje zastarilo, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da zahtjev apelanta nije osnovan u smislu odredbe člana 360. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

5. AP-4047/15 "M.E." d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik-direktor Hidajet Jahić iz Živinica, podnio je 27. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 192589 15 Rev od 18. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženu (Federaciju BiH-Federalno ministarstvo finansija) da mu naknadi štetu u iznosu od 119.367,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se nezakonitim radom ne može smatrati pogrešno tumačenje propisa od strane prvostepenog organa tužene, koje je utvrđeno u postupku po pravnim lijekovima, što je rezultiralo poništenjem prvostepenog rješenja kojim su blokirani računi apelanta i deblokadom tih računa. Naime, samo ako je prvostepeni organ tužene namjerno ili krajnjom nepažnjom donio nezakonito rješenje, a to apelant u postupku nije dokazao, činilo bi tuženu odgovornom za prouzrokovanu štetu u skladu sa odredbom člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a koja odredba ujedno predstavlja i pravni osnov tužbenog zahtjeva apelanta. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, na osnovu izvedenih dokaza, pravilno zaključili da šteta apelantu nije prouzrokovana nezakonitim ili nepravilnim radom organa tužene, te da su pravilno primijenili pravilo o teretu dokazivanja (čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku) kada su u cjelosti odbili tužbeni zahtjev apelanta.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3147/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3147/15 (G. T. i drugi) | Sudska praksa | Aktio