Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1853/14 (V. B. i drugi)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1853/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-1853/14, rješavajući apelacije Vidomira Banduke i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Vidomir Banduka protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 004866 12 REV od 6. marta 2014. godine;
Dž.K. protiv presude Kantonalnog sud u Novom Travniku broj 51 0 P 068579 14 GŽ od 23. maja 2014. godine;
Vehbija Suljagić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050099 14 REV od 2. septembra 2014. godine;
Damir Grabovac protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 047030 12 GŽ od 1. oktobra 2014. godine;
Senad Bajraktarević protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 022383 15 Gž od 17. novembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1853/14 Vidomir Banduka (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bratunca, podnio je 22. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 004866 12 REV od 6. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta radi naknade materijalne i nematerijalne štete, a koju je apelant pretrpio u saobraćajnoj nezgodi. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju konačno osporene odluke, Vrhovni sud je, u pogledu dosuđenog iznosa na ime nematerijalne štete od strane nižestepenih sudova, naveo da se revizijom osnovano ukazuje da dosuđena naknada na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti u iznosu od 65.000,00 KM ne predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju i odstupa od usvojenih standarda sudske prakse. S tim u vezi je dalje istaknuto da je, u vrijeme povrjeđivanja, apelant bio u dobnoj starosti od 56 godina i nastupjele posljedice oštećenja organizma, po očekivanoj prosječnoj životnoj dobi, trpjeće još znatno vrijeme, pri čemu će one biti izraženije sa godinama starenja. Kada se ocjene te okolnosti u vezi sa težinom povreda i posljedicama koje apelant trpi, po ocjeni Vrhovnog suda je za ovaj vid štete adekvatna novčana satisfakcija u novčanom iznosu od 50.000,00 KM. U pogledu odluke o troškovima postupka, Vrhovni sud je istakao da je uspjeh parničnih stranaka u predmetnoj pravnoj stvari podjednak, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu revizione osporene odluke primjenom principa jednakosti i pravičnosti (ex aequo et bono) saglasno odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS.
2. AP-3628/14 Dž.K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Adin Buljubašić, advokat iz Zenice, podnio je 4. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog sud u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 068579 14 GŽ od 23. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio radi naknade materijalne štete zbog oštećenja njegovog teretnog vozila u saobraćajnoj nezgodi. Apelant je, također, obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je istakao da kod okolnosti da je isključiva krivica za posljedice koje su proizašle iz predmetne saobraćajne nezgode na strani vozača koji je upravljao vozilom apelanta, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je, u smislu odredbe člana 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima a u vezi sa odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku FBiH, odbio sa postavljenim tužbenim zahtjevom, jer apelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
3. AP-5348/14 Vehbija Suljagić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Ismet Hamzić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 050099 14 REV od 2. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, u predmetu radi naknade materijalne i nematerijalne štete proizašle iz saobraćajne nezgode, djelimično usvojena revizija drugotužene (FBiH) i nižestepene presude preinačene na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu u dijelu u kojem je ona obavezana da solidarno isplati apelantu naknadu štete za izgubljenu dobit. U preostalom dijelu, revizija je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da revizija drugotužene osnovano ukazuje da apelant nije dokazao postojanje uslova za isplatu naknade na ime materijalne štete u vidu izgubljene dobiti, te da su nižestepeni sudovi na taj način na štetu revidentice pogrešno primijenili odredbu člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima kada su je obavezali da apelantu naknadi i ovaj vid štete. S tim u vezi je dalje istaknuto da nižestepeni sudovi nisu mogli, a na šta revizija osnovano ukazuje, samo na osnovu paušalne tvrdnje vještaka ekonomske struke (da bi apelant da nije bilo štetnog događaja ostvario zaradu u visini prosječne plaće u FBiH) bez ikakve konkretizacije te izgubljene zarade, dosuditi apelantu tu naknadu materijalne štete. Slijedom navedenog je odlučeno kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. (stav 1. izreke) i člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH (stav 2. izreke).
4. AP-5368/14 Damir Grabovac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Viteza, kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Palameta&Palameta“ d.o.o. Mostar, podnio je 12. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 047030 12 GŽ od 1. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, u predmetu radi naknade nematerijalne štete koju je apelant pretrpio u saobraćajnoj nezgodi, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojena žalba tuženog pa je prvostepena presuda preinačena tako da se odbija kao neosnovan dio apelantovog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, novčani iznos od 1.200,00 KM. Slijedom navedenog je apelantu dosuđen ukupan iznos od 1.600,00 KM, umjesto prvobitno dosuđenog iznosa od 2.600,00 KM, dok je apelant, također, obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 224,00 KM. U preostalom dijelu, žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je, prema nalazu vještaka medicinske struke, kod apelanta umanjena opća životna aktivnost za 3%, što se po ocjeni drugostepenog suda, a u skladu sa sudskom praksom, smatra neznatnim, pa radi toga ne daje pravo apelantu na naknadu za ovaj vid nematerijalne štete. Zbog toga je, po ocjeni Kantonalnog suda, žalba uvažena u tom dijelu i ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen. Dalje je navedeno da žalba osnovano osporava i dosuđene troškove postupka. U tom smislu je Kantonalni sud konstatovao da je apelant kao tužitelj u predmetnoj parnici uspio sa 35% tužbenog zahtjeva, pa je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je osporenu odluku donio primjenom odredbi čl. 226. i 235. tačka 3. Zakona o parničnom postupku FBiH.
5. AP-367/16 Senad Bajraktarević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bužima, kojeg zastupa Amir Kurbegović, advokat iz Bihaća, podnio je 22. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 022383 15 Gž od 17. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev radi naknade nematerijalne i materijalne štete koju je pretrpio u saobraćajnoj nezgodi. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi je dalje istaknuto da je tačno da je apelant u štetnom događaju zadobio laku tjelesnu povredu, ali da ista nije kod njega izazvala duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti trajnog karaktera, već se radilo o blažem stepenu umanjenja opće životne aktivnosti u trajanju od dva mjeseca. U tom smislu je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti. Što se tiče odbijajućeg dijela prvostepene odluke o materijalnoj šteti, drugostepeni sud je istakao da je ona također pravilna i na dokazima zasnovana, te upućuje na razloge date u prvostepenog presudi u tom smislu, budući da apelant nije dokazao da su nastali troškovi liječenja povezani sa štetnim događajem u konkretnom slučaju. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1853/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman