Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2622/14 (M. S. i drugi)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2622/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-2622/14, rješavajući apelacije Miše Spreme i dr., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mišo Spremo, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 RS 025968 14 RSŽ od 8. aprila 2014. godine;
Anđelko Medo, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 RS 025920 14 RSŽ od 9. aprila 2014. godine;
Boro Matić, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 RS 025986 14 RSŽ od 9. jula 2014. godine;
Ante Brdar, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 RS 027717 14 RSŽ od 9. jula 2014. godine;
Stipo Vidović, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 RS 025919 14 RSŽ od 9. jula 2014. godine;
Midhad Velagić, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 RS 029001 14 RSŽ od 10. jula 2014. godine;
Tome Beljan, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 RS 021003 14 RSŽ od 27. augusta 2014. godine;
Mate Radoš, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 RS 017116 14 RSŽ 2 od 28. augusta 2014. godine;
Dalibor Konta, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 RS 015844 14 RSŽ 2 od 27. augusta 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Mišo Spremo, Anđelko Medo, Boro Matić, Ante Brdar, Stipo Vidović, Midhad Velagić, Tome Beljan, Mate Radoš i Dalibor Konta (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnijeli su u periodu od 4. juna do 21. oktobra 2014. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda navedenih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-2622/14, AP-2623/14, AP-4130/14, AP-4131/14, AP-4132/14, AP-4134/14, AP-4548/14, AP-4555/14 i AP-4556/14, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2622/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Apelanti su Općinskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbe protiv Kantona 10, Vlade Kantona 10, Ministarstva unutarnjih poslova Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate razlike dodatka na plaću za noćni rad, rad subotom i nedjeljom i rad vjerskim blagdanima i državnim praznicima, kao i radi uplate doprinosa za razlike plaća apelanata u korist nadležnog Federalnog zavoda PIO/MIO za periode i u iznosima bliže označenima u presudama Općinskog suda. Apelanti su svoje tužbene zahtjeve zasnovali na odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine, Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske Vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, Zakona o policijskim službenicima Kantona 10, Pravilnika o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova Kantona 10 i Odluci o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova Kantona 10.
5. Presudama Općinskog suda djelomično su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata i obavezan je tuženi da im na ime razlike plaće za rad noću, rad u dane vjerskih blagdana i državnih praznika i rad subotom i nedjeljom isplati novčane iznose za periode označene u presudama. Tuženi je obavezan i da u korist nadležnog Federalnog zavoda PIO/MIO uplati doprinose za razlike plaća apelanata u iznosima i za periode označene u presudama. Konačno, tuženi je obavezan apelantima platiti troškove parničnog postupka. Odbijen je dio tužbenih zahtjeva apelanata za isplatu zakonske zatezne kamate preko dosuđenog iznosa.
6. Općinski sud je u obrazloženjima presuda naveo da je tokom postupka utvrdio da između tuženog i apelanata nije sporno da su apelanti kod tuženog radili na radnom mjestu policajaca, da im tuženi isplaćuje plaću i trajni dodatak za posebne uvjete rada u visini od 30% od osnovne plaće policijskog službenika, te da im za prekovremeni rad daje slobodne dane. Sporno je to da li, na temelju odredbe člana 12 Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine (,,Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 54/05; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), apelantima pripada pravo na uvećanu plaću za noćni rad, rad subotom i nedjeljom i rad blagdanima i praznicima koji su po zakonu neradni. Općinski sud je ukazao da je plaća policijskih službenika u MUP-u Livno regulirana Zakonom o policijskim službenicima Kantona 10 („Narodne novine HBŽ“ br. 4/07), Pravilnikom o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova Kantona 10 broj 01-2-9-16/08 od 12. juna 2008. godine i Odlukom o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova Kantona 10 broj 01- 02-9-15/08 od 12. juna 2008. godine. Naknade policijskim službenicima su plaća, dodaci i ostale naknade propisane Zakonom o policijskim službenicima Kantona 10. Plaća policijskog službenika je vezana uz njegov čin i obračun se vrši prema zajedničkoj osnovici plaća koja je ista za sve policijske službenike i koju određuje Vlada Kantona 10, koja se množi sa koeficijentom platnog razreda kojih ima X (deset) i svakom činu se pripisuje koeficijent u pojedinom platnom razredu. Policijskom službeniku pripada i pravo na dodatak za posebne uvjete rada ovisno o riziku, odgovornosti, složenosti ili posebnih radnih uvjeta na određenim radnim mjestima o čemu odluku donosi ministar na prijedlog policijskog komesara. Dodatak za posebne uvjete iznosi od 30% od osnovne plaće, dok u posebnim okolnostima, na prijedlog policijskog komesara, ministar može odrediti i viši trajni dodatak za pojedina radna mjesta i to 10% od osnovne plaće kao je to propisano odredbom člana 87. Zakona o policijskim službenicima kantona 10.
7. Općinski sud nije prihvatio prigovor tuženog da se trajni dodatak za posebne uvjete rada u visini od 30% na osnovnu plaću policijskih službenika odnosi i na prekovremeni rad, noćni rad, rad u neradne dane (vjerske blagdane i državne praznike), te rad u vrijeme tjednog odmora. Naime, trajni dodatak se odnosi na uvjete rada ovisno od rizika, odgovornosti, složenosti i posebnih radnih uvjeta, a nikako i na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, rad u dane blagdana koji su po zakonu neradni i rad na dan tjednog odmora. Pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, rad noću, rad u dane blagdana koji su po zakonu neradni dani i rad na dan tjednog odmora je regulirano Općim kolektivnim ugovorom koji se, između ostalih, odnosi i na policiju, kao posebno pravo zaposlenika neovisno od osnovne plaće i trajnog dodatka na osnovnu plaću. Odredbom člana 12. Zakona o radu je regulirano da se Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu ne mogu utvrditi manja prava od prava utvrđenih ovim zakonom, osim ako to nije izričito predviđeno tim ili drugim zakonom. Odredbom člana 71. Zakona o radu je propisano da zaposlenik ima prvo na povećanu plaću za otežane uvjete rada i noćni rad, te za rad nedjeljom i praznikom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi i u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
8. Općinski sud je stava da nije osnovan prigovor tuženog da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Opći kolektivni ugovor. Sud je tog stava iz razloga što je tokom postupka utvrđeno da je Sindikat djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova Kantona 10 potpisao Opći kolektivni ugovor. Vlada Kantona 10 i Sindikat MUP-a Kantona 10 su 26. jula 2010. godine sklopili Kolektivni ugovor za djelatnike MUP-a Kantona 10 kojim su uredili prava i obveze policijskih službenika, državnih službenika i namještenika. U navedenom Kolektivnom ugovoru, u odredbi člana 114., je propisano da će se o pitanjima koja nisu regulirana tim ugovorom primjenjivati odredbe Općeg kolektivnog ugovora do donošenja Općeg kolektivnog ugovora za područje Kantona 10. S obzirom da tuženi nije dokazao da su doneseni podzakonski akti kojima će se regulirati prava policijskih službenika za rad noću, vjerskim blagdanima i državnim praznicima, iz tog razloga se, o pitanjima koja nisu regulirana granskim Kolektivnim ugovorom, primjenjuju odredbe Općeg kolektivnog ugovora. Zbog svega navedenog u konkretnom slučaju se primjenjuje Opći kolektivni ugovor, kako za period do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za djelatnike MUP-a Kantona 10 1. augusta 2010. godine, tako i za period nakon njegovog stupanja na snagu.
9. Općinski sud je za utvrđenje broja sati koje su apelanti proveli na poslu radeći noću, u dane blagdana i državnih praznika i u dane tjednog odmora, te visine povećanja plaće koja apelantima po tom osnovu pripadaju proveo financijsko vještačenje na temelju dokumentacije iz spisa predmeta i neposrednog uvida u financijsko-računovodstvenu dokumentaciju tuženog (evidencije o prisutnosti apelanata na poslu, radnih lista-šihtarica). Nalazu i mišljenju vještaka sud je poklonio vjeru kao stručnom i sačinjenom u skladu s pravilima struke. S obzirom da je utvrđeno da su osnovana potraživanja apelanata za rad noću, rad u dane vjerskih blagdana i državnih praznika, te rad u dane tjednog odmora, Općinski sud je našao da postoji obaveza tuženog da apelantima uplati i doprinose za mirovinsko osiguranje na utvrđene iznose. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju propisano da osiguranik, ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje sukladno zakonu. Na temelju odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima na dosuđeni iznos priznaje se zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude, a ne od dana podnošenja tužbe, jer sva potraživanja nisu dospjela, zbog čega je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanata na ime zakonske zatezne kamate preko dosuđenog iznosa.
10. Presudama Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) žalbe tuženog su djelomično uvažene i prvostepene presude su preinačene na način da su tužbeni zahtjevi apelanata u dijelu koji se odnosi na isplatu po osnovu uvećanja plaće za rad subotom i nedjeljom sa zakonskom zateznom kamatom, za periode označene u presudama, odbijeni kao neosnovani. Preinačen je i dio prvostepenih odluka o uplati doprinosa za PIO/MIO tako da je obvezan tuženi apelantima uplatiti doprinose u iznosima u skladu s izmijenjenim dijelom prvostepene presude. Presudom Kantonalnog suda izmijenjena je i odluka o visini troškova postupka, u skladu s izmjenama iz drugostepene presude. U preostalom dijelu žalba je odbijena.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju presuda, u odnosu da na dio odluka prvostepenog suda kojom je obavezan tuženi da apelantima isplati novčane iznose po osnovu uvećanja plaće za rad noću i rad u dane vjerskih blagdana i državnih praznika, utvrdio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice za odluku o tom dijelu tužbenih zahtjeva, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo i donio pravilnu i zakonitu odluku, zbog čega je u tom dijelu odbio žalbu tuženog. Kantonalni sud je ukazao da je Općinski sud pravilno primijenio odredbu člana 12. Općeg kolektivnog ugovora (kojom je propisano da uposlenik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, noćni rad, rad na dan tjednog odmora i rad u dane blagdana koji su po zakonu neradni izraženo u postotcima, te da se ti dodaci međusobno ne isključuju) kada je donio odluku o dijelu tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosio na potraživanja apelanata za ove vrste rada. Ovo iz razloga što je odredbom člana 12. Zakona o radu propisano da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu ne mogu utvrditi manja prava od prava utvrđenih u tom zakonu, osim ako to nije izričito predviđeno ovim ili drugim zakonom. Odredbom člana 68. navedenog zakona regulirano je da se plaća zaposlenika utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a odredbom člana 69. stav 2. istog zakona da poslodavac ne može isplatiti zaposleniku manju plaću od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom. Konačno, odredbom člana 71. istog zakona je navedeno da zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni rad i noćni rad, te za rad nedjeljom i blagdanom ili drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, u skladu sa kolektivnom ugovorom, pravilniku o radu i ugovoru o radu. Iz navedenog proizlazi da je navedenim propisima utvrđeno pravo zaposlenika na povećanu plaću za određene slučajeve, te da se osnovna plaća može povećati u slučaju rada noću, prekovremenog rada, otežanih uvjeta rada, rada nedjeljom i blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. U odnosu na dio odluke Općinskog suda kojim je obavezan tuženi apelantima isplatiti naknada za rad u dane vikenda, Kantonalni sud je, djelomično usvajajući žalbu tuženog, naveo da prema postojećoj sudskoj praksi (presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 012752 13 Rev od 17. oktobra 2013. godine), ova naknada policijskim službenicima može pripasti u slučaju kada se radi o neradnim danima, a budući da u konkretnom slučaju rad policajaca subotom i nedjeljom prema preraspodjeli radnog vremena policije predstavlja redovno radno vrijeme koje se tako i obračunava, te da zbog toga policajci imaju druge dane u tjednu slobodne, Kantonalni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosi na isplatu po osnovu uvećanja plaće za rad u dane tjednog odmora neosnovan, zbog čega je žalba tuženog djelomično usvojena i prvostepena presuda u tom dijelu preinačena.
12. U svim se apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelanti tvrde da im u skladu s odredbom 71. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, čl. 2. i 12. Općeg kolektivnog ugovora i čl. 84. i 97. Zakona o policijskim službenicima, kao i Nalazom i mišljenjem vještaka pripada pravo na naknadu za vrijeme provedeno na poslu vikendom. Smatraju da su odluke Kantonalnog suda suprotne namjeri zakonodavca i pravima policajaca sadržanim u navedenim propisima, kao i da presuda Kantonalnog suda ne sadrži obrazloženje, odnosno ne sadrži razloge niti materijalne propise na temelju kojih je donio odluku, nego da su propisi primijenjeni paušalno, kao i da „Kantonalni sud Livno izmišljenu sudsku praksu, poznatu samo Kantonalnom sudu u Livnu, stavlja ispred zakona i propisa donesenih na zakonu“.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Redovni sudovi su detaljno obrazložili razloge na temelju kojih su odlučili o tužbenim zahtjevima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman