Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-672/13 (H. O.)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javni interes
  • Propisano zakonom
  • Penzije
  • Zastara
  • Upravni postupak
  • Proporcionalnost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-672/13

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-672/13, rješavajući apelaciju Hasana Okanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hasana Okanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 008453 11 U od 24. decembra 2012. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenje za rješavanje o pravima u drugom stepenu broj 1041230057 od 10.

oktobra 2011. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Prijedor broj 1041230057 od 5.

oktobra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hasan Okanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice podnio je 14. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 008453 11 U od 24. decembra 2012. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske

– Odjeljenje za rješavanje o pravima u drugom stepenu (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 1041230057 od 10. oktobra 2011. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 1041230057 od 5. oktobra 2010. godine. Apelant je 29. aprila 2013. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio osporena rješenja prvostepenog organa i drugostepenog organa.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, drugostepenog organa i prvostepenog organa zatraženo je 14. januara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je 27. januara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a drugostepeni organ i prvostepeni organ nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem prvostepenog organa broj 1041230057 od 5. oktobra 2010. godine odbijen je apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je naveo da je apelant 2. augusta 2010. godine podnio zahtjev tom organu radi isplate neisplaćenih penzija. U vezi s tim, prvostepeni organ je naveo da je u toku postupka utvrdio da je rješenjem tog organa od 13. augusta 1987. godine apelantu priznato pravo na invalidsku penziju počev od 17. juna 1987. godine, da mu je isplata penzije prestala 1993. godine, te da mu je rješenjem tog organa od 26. februara 1998. godine određen novi iznos invalidske penzije počev od 17. novembra 1997. godine. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni organ je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 180. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 106/05, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO iz 2005. godine).

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, drugostepeni organ je donio Rješenje broj 1041230057 od 10. oktobra 2011. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je ukazao da je odredbama člana 180. stav 1. Zakona o PIO iz 2005. godine propisano da se penzija i ostala novčana primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja utvrđuju u mjesečnom iznosu i isplaćuju unazad u tekućem mjesecu za prethodni mjesec, te da je stavom 2. tog člana propisano da se dospjela primanja iz stava 1. ovoga člana koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja ne mogu naknadno isplatiti. Drugostepeni organ je dalje ukazao da je odredbama člana 182. stav 1. Zakona o PIO iz 2005. godine propisano da se dospjela primanja po osnovu stečenih prava, prema ovom zakonu, ne isplaćuju korisniku koji se bez opravdanog razloga ne odazove u određenom roku pozivu radi utvrđivanja činjenice da li su nastale promjene u okolnostima koje utječu na prava ili vrstu prava. Također, drugostepeni organ je ukazao da je odredbama člana 183. stav 1. navedenog zakona propisano da je korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan u roku od osam dana prijaviti svaku činjenicu koja je od utjecaja na korištenje ili obim prava. U vezi s tim, drugostepeni organ je naveo da je, analizirajući dokumentaciju predmetnog spisa, nesporno utvrdio da je apelant korisnik ranije ostvarene invalidske penzije, i to od 17. juna 1987. godine, da je apelantu penzija isplaćivana na adresu u spisu, te da je rješenjem prvostepenog organa od 26. februara 1998. godine apelantu određen novi iznos penzije po njegovom zahtjevu, počev od 17. novembra 1997. godine, prema odredbama tada važećeg Zakona o PIO. Drugostepeni organ je naveo da apelant skoro devet godina prima penziju prema rješenju o određivanju novog iznosa penzije od 1. oktobra 2002. godine, koja je usklađena prema odredbama materijalnog prava. S obzirom na navedeno, drugostepeni organ je naveo da je prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, te da je stoga apelantova žalba neosnovana.

7. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 11 0 U 008453 11 U od 24. decembra 2012. godine odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant 2010. godine podnio prvostepenom organu zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija od augusta 1993. godine do novembra 1997. godine i da je u tom zahtjevu naveo da je, uslijed ratnih djejstava, morao sa porodicom da napusti Kozarsku Dubicu, te da se ponovo vratio 1997. godine, kada mu je uspostavljena isplata penzije. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je prema zakonu koji je važio u vrijeme prestanka isplate invalidske penzije apelantu postojala obaveza korisnika primanja da prijavi svaku činjenicu koja je od utjecaja na korišćenje ili obim prava, te da su se dospjela primanja, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, mogla naknadno isplatiti najviše za jednu godinu unazad, a da se taj rok računao od dana podnošenja zahtjeva za isplatu. Okružni sud je ukazao da apelant takav zahtjev nije podnosio za sve vrijeme svog odsustva iz mjesta prebivališta, pa ni 1997. godine (greškom navedena 2007. godina), kada se, po njegovim navodima, vratio sa porodicom u Kozarsku Dubicu i kada je podnio zahtjev za uspostavljanje isplate. Naime, Okružni sud je ukazao da je apelant tek 2010. godine podnio zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija, da je u to vrijeme već na snazi bio Zakon o PIO iz 2005. godine, koji u članu 180. stav 2. propisuje da se dospjela primanja koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja ne mogu naknadno isplatiti. Okružni sud je naveo da apelantove tvrdnje da do 1997. godine nije mogao prijaviti novu adresu ne mogu utjecati na drugačije rješenje s obzirom na to da apelant nije podnosio zahtjev za isplatu neisplaćenih primanja po propisima koji su dozvoljavali isplatu godinu dana unazad, dakle, propustio je da na vrijeme traži isplatu, a da važeći Zakon o PIO iz 2005. godine ne daje takvu mogućnost.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je penzioniran 1987. godine, da je primao penziju do 1993. godine, kada je zbog ratnih djejstava napustio Kozarsku Dubicu i kao izbjeglica otišao u Njemačku, te da mu je penzija ponovo uspostavljena 1997. godine, kada se iz izbjeglištva vratio u prijeratno mjesto prebivališta. Apelant navodi da je u osporenim odlukama navedeno da dospjela primanja neisplaćenih penzija od augusta 1993. do novembra 1997. godine ne mogu biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao apelant, jer nije u određenom roku prijavio činjenicu koja je od utjecaja na korišćenje ili obim prava, te da se dospjela primanja ne isplaćuju korisniku koji se bez opravdanog razloga ne odazove u određenom roku pozivu radi utvrđivanja činjenica koje se odnose na promjene okolnosti koje utječu na prava ili vrstu prava. U vezi s tim, apelant navodi da je općepoznata činjenica da je do prekida isplate penzije došlo uslijed ratnih djejstava na šta apelant nije mogao utjecati. S obzirom na navedeno, apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava. Također, apelant navodi da je odbijanjem njegovog zahtjeva za isplatu neisplaćenih penzija po propisima Republike Srpske Republika Srpska njega, kao i druga lica u istoj situaciji, stavila u bitno drugačiji položaj od penzionera koji nisu napustili Republiku Srpsku, a što predstavlja diskriminaciju u uživanju ustavnih prava.

b) Odgovor na apelaciju

9. Okružni sud je naveo da je u obrazloženju osporene presude dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovoj tužbi. Okružni sud je naveo da je svoju odluku donio na osnovu podataka u spisu uz pravilnu primjenu zakonskih odredaba, te da, stoga, smatra da osporenom presudom tog suda nije došlo do povrede apelantovih prava na koja je apelant ukazao u apelaciji.

V. Relevantni propisi

10. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 27/93, 14/94, 10/95 i 22/96) relevantne odredbe glase:

Član 155.

Penzija i ostala novčana primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja utvrđuju se u mjesečnom iznosu i isplaćuju unazad.

Dospjela primanja iz prethodnog stava, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, mogu se naknadno isplatiti najviše za jednu godinu unazad, s tim što se rok računa od dana podnošenja zahtjeva za isplatu.

Član 157.

Dospjela primanja po osnovu prava stečenih prema ovom zakonu ne isplaćuju se korisniku koji se bez opravdanog razloga ne odazove u određenom roku pozivu na pregled radi utvrđivanja da li su nastale promjene u okolnostima koje utiču na pravo ili vrstu prava (invalidnost, postojanje tjelesnog oštećenja, potrebe za pomoć i njegu i sl.) za sve vrijeme dok se ne odazove pozivu.

Obustavljena primanja iz prethodnog stava korisniku prava koji se odazove pozivu u roku od 30 dana od dana određenog za pregled isplaćuju se naknadno, ako nije došlo do promjene u okolnostima koje utiču na pravo i visinu prava, a korisniku prava koji se odazove na poziv istekom 30 dana, primanja se mogu isplatiti samo od dana odazivanja na poziv.

Član 158.

Korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan je da prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korišćenje ili obim prava.

Prijava iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od osam dana od dana nastanka činjenice koja je od uticaja na pravo i obim prava.

11. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 106/05, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09 i 106/09) relevantne odredbe glase: Član 180.

Penzija i ostala novčana primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja, utvrđuju se u mjesečnom iznosu i isplaćuju se unazad, u tekućem mjesecu za protekli mjesec.

Dospjela primanja iz stava 1. ovog člana, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu se naknadno isplatiti.

Član 182.

Dospjela primanja po osnovu prava stečenih prema ovom zakonu ne isplaćuju se korisniku koji se bez opravdanog razloga ne odazove, u određenom roku, pozivu na pregled radi utvrđivanja da li su nastale promjene u okolnostima koje utiču na pravo ili vrstu prava, za sve vrijeme dok se ne odazove pozivu.

Obustavljena primanja u smislu stava 1. ovog člana, isplaćuju se naknadno korisniku prava koji se odazove pozivu u roku od 30 dana, ako nije došlo do promjene u okolnostima koje utiču na pravo i visinu prava. Korisniku prava koji se odazove na poziv poslije 30 dana, primanja se mogu isplatiti samo od dana odazivanja na poziv.

Član 183. stav 1.

Korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan je da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korišćenje ili obim prava.

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 008453 11 U od 24. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 14. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na druga lica koja nisu napuštala teritoriju Republike Srpske, a kojima je sve vrijeme penzija isplaćivana.

Pravo na imovinu

17. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

18. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

19. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao apelacije podnesene protiv odluka nadležnih organa kojima su odbijeni zahtjevi za isplatu neisplaćenih penzija na osnovu odredaba člana 180. stav 2. u vezi sa članom 183. stav 1. Zakona o PIO iz 2005. godine (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine, AP 2587/07 od 11. februara 2010. godine i AP 2588/10 od 17. jula 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u Odluci broj AP 2843/07, kao i u ostalim navedenim odlukama, zaključio da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer navedenim zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. Također, Ustavni sud je zaključio da zakon koji je primijenjen u konkretnom slučaju ne ispunjava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2843/07, u tač. 32, 34. i 35, ukazao da […] „Ustavni sud ima u vidu da je u konkretnom slučaju apelantu priznato pravo na isplatu razmjernog dijela invalidske penzije još 1986. godine i da tokom svih ovih godina, odnosno do dana donošenja ove odluke, to pravo ničim nije dovedeno u pitanje, niti stavljeno izvan snage. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je predmetno primanje apelantu redovno isplaćivano do 1992. godine, odnosno do početka ratnih sukoba u BiH, kada je isplata prekinuta, te da je ponovno nastavljena 2005. godine, nakon što je apelant podnio zahtjev za nastavak isplate. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz spornih odredaba Zakona o PIO proizlazi da, ukoliko korisnik ne prijavi promjenu adrese boravka/prebivališta u roku od osam dana, gubi pravo na dospjela primanja. Time se Fond PIO u potpunosti oslobađa svoje obaveze za određeni period iako korisnik nije izgubio samo pravo na penziju. […] S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da su spomenute ratne okolnosti u Bosni i Hercegovini bile uzrok 'geografskih' pomjeranja njenih građana kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i izvan njenih granica. Situacija u kojoj su se tako našli bosanskohercegovački građani donijela je niz neriješenih pitanja, a posebno pitanja iz oblasti ekonomskih i socijalnih prava, čije je ostvarivanje i uživanje bilo, prema pravilu, uvijek u neposrednoj vezi sa njihovim prebivalištem, odnosno boravištem. Jedno od tih pitanja je bilo i ostvarivanje, kao i nastavak korištenja već stečenih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja […]. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da Zakon o PIO, za razliku od Zakona o dobrovoljnom penzijskom osiguranju, ne sadrži odredbe kojima bi bilo regulirano pitanje šta se dešava sa novčanim iznosima koji korisnicima nesumnjivo pripadaju a koji nisu isplaćeni zbog nepoznatog boravišta, odnosno prebivališta korisnika. […] Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je rješenje iz Zakona o PIO neprecizno i nedorečeno, budući da ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu u pogledu raspolaganja neisplaćenim novčanim sredstvima. Također, Ustavni sud smatra da ostvarenje legitimnog cilja - osiguranje pravne sigurnosti i očuvanje likvidnosti penzijskog fonda - ne može biti opravdanje za potpuni gubitak već stečenog prava pojedinca u određenom periodu. Stoga, takvo zakonsko rješenje ne može, prema mišljenju Ustavnog suda, uspostaviti pravičnu ravnotežu između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, već predstavlja pretežak teret za korisnika osiguranja, zbog čega nije zadovoljen princip proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“.

21. Ustavni sud je, također, u Odluci broj AP 2843/07 ispitao i kvalitet navedenog zakonskog rješenja, te, u vezi s tim, u tač. 37-40. ukazao […] „da zakonom utvrđeni gubitak prava na dospjele a neisplaćene penzije korisnicima samo zato što nisu prijavili promjenu adrese u suviše kratkom roku ne može biti opravdan razlozima kao što su pravna sigurnost, eventualna nelikvidnost fonda ili nedostatak sredstava. Osim toga, kao što je već rečeno, korisnik (apelant) je ostvario i duže vrijeme uživao svoje pravo na primanja iz Fonda koji sredstva osigurava na osnovu solidarnih uplata. Tako su i sredstva za sporni period bila osigurana i jedini razlog zbog kojeg nisu isplaćena je nepoznata adresa korisnika. Javna vlast je za takve situacije morala utvrditi odgovarajući način deponiranja sredstava koja su osigurana, a nisu isplaćena kako korisnik ne bi bio onemogućen da naknadno ostvari svoja stečena prava. Ustavni sud smatra da takvo postupanje ne bi bilo suprotno interesu pravne sigurnosti, niti bi na bilo koji način moglo ugroziti likvidnost Fonda ili negativno utjecati na sredstva Fonda, niti je u tom smislu zakonodavac ponudio uvjerljiva i prihvatljiva obrazloženja. Također, Ustavni sud zapaža da je zakonski rok od osam dana jedan od najrestriktivnijih rokova u pravnom sistemu koji za sobom povlači gubljenje, za određeni period, samog prava koje je ranije priznato. […] Ustavni sud zapaža da u oblasti penzijskog osiguranja nije došlo ni do kakve temeljne i radikalne reforme koja bi mogla opravdati ovako restriktivnu mjeru. Zakonska rješenja koja se tiču uvjeta pod kojima se ostvaruje pravo na penziju i isti rok od osam dana za prijavljivanje svih promjena kod korisnika penzije bili su utvrđeni još u Zakonu o PIO iz 1993. godine («Službeni glasnik RS» broj 27/93), a zadržani su i u Zakonu o PIO iz 2000. godine, dakle i nakon stupanja Evropske konvencije na pravnu snagu u Bosni i Hercegovini, za šta javne vlasti, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu dale zadovoljavajuća obrazloženja. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da predmetne zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što je suprotno i principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.“ […]

22. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao i apelaciju podnesenu protiv odluka nadležnih organa donesenih u postupku u kojem je apelantu, povodom njegovog zahtjeva od 23. aprila 2007. godine, uspostavljena penzija od 23. oktobra 2006. godine, dok je njegov zahtjev u preostalom dijelu (za isplatu neisplaćenih penzija od marta 2000. do septembra 2006. godine) odbijen na osnovu odredaba člana 104. Zakona o PIO (Federacije Bosne i Hercegovine) kojima je propisano da „dospjela novčana potraživanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1191/08 od 25. marta 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito radi postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu, a zakonom je uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.

23. Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1191/08, u tač. 39-41. ukazao da „Ustavni sud još jednom podsjeća da iz obrazloženja rješenja Zavoda proizlazi da je penzija apelantu obustavljena zbog njegovog boravka van teritorije Federacije BiH, te da mu je na njegov zahtjev ponovno uspostavljena, odnosno da na nju ima pravo u smislu odredaba člana 104. Zakona o PIO za šest mjeseci unazad. Navedeno ukazuje da se u konkretnom slučaju vjerovatno radilo o nedostavljanju obavijesti o promjeni adrese, kao okolnosti zbog koje je apelantu penzija obustavljena. Ustavni sud napominje da je Vlada Federacije, pojašnjavajući opravdanost primjene ove odredbe, istakla da se prikupljena sredstva od doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za taj mjesec u cijelosti troše na isplatu penzija, što znači da Zavod, osim zakonom predviđenih rezervi, ne posjeduje akumulirana sredstva. Iz navedenog slijedi da bi, ukoliko zastara ne bi postojala, došlo do kumuliranja potraživanja korisnika penzijskog i invalidskog osiguranja, čime bi se stvorili problemi u isplati potraživanja korisnika, odnosno načinu osiguranja izvora sredstava, te bi ovakva situacija ugrozila kompletan sistem, odnosno materijalnu sigurnost i prava većine osiguranika. […] Imajući u vidu sve navedeno, posebno navedeni način funkcioniranja penzijskog fonda, te s tim u vezi opravdanost instituta zastare za dospjele, a neisplaćene penzije, odnosno da je rok od šest mjeseci dovoljno vrijeme u kojem pojedinac može tražiti zaštitu svojih prava, a da iz apelacije ne proizlazi da je apelant na bilo koji način pokušavao da zaštiti svoja stečena prava u spornom periodu, odnosno čim je zatražio, penzija mu je uspostavljena za šest mjeseci unazad, Ustavni sud zaključuje da je ovakvim zakonskim rješenjima uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, odnosno da ne predstavlja pretežak teret za apelanta, zbog čega je zadovoljeno načelo proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“.

24. Također, Ustavni sud je u tački 42. navedene odluke ukazao, između ostalog, da: „Uporedbe radi […] ukazuje na odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju susjednih zemalja, Republike Hrvatske i Republike Srbije, koje imaju sličan sistem penzijskog osiguranja, kojim je, također, propisana zastara za dospjela potraživanja. Dakle, odredbama člana 87. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Hrvatske […] propisano je da 'dospjela primanja iz st. 1. i 2. ovoga člana […] koja nisu isplaćena zbog okolnosti koje je izazvao korisnik primanja, kao što je nedostavljena obavijest o promjeni adrese, nedostavljena potvrda o životu ili neobnovljena punomoć i drugo, mogu se naknadno isplatiti najviše za 12 mjeseci unatrag, računajući od dana podnošenja zahtjeva za isplatu'. Odnosno odredbama člana 123. Zakona o penzijskom invalidskom osiguranju Republike Srbije […] propisano je da 'dospjeli mjesečni iznosi penzije, novčane naknade za tjelesno oštećenje, koji nisu mogli biti isplaćeni zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik, naknadno će se isplatiti najviše za 12 mjeseci unazad računajući od dana kada, po prestanku djelovanja tih okolnosti, korisnik podnese zahtjev za isplatu'."

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama nadležnih organa odbijen apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija (od augusta 1993. godine do novembra 1997. godine). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ svoju odluku zasnovao na odredbama člana 180. stav 2. Zakona o PIO iz 2005. godine, a drugostepeni organ, pored tih zakonskih odredaba, pozvao se i na odredbe člana 182. stav 1. i člana 183. stav 1. Zakona o PIO iz 2005. godine. Ustavni sud zapaža da je, s druge strane, Okružni sud svoju odluku, kao konačnu odluku u predmetnom postupku, zasnovao na odredbama zakona koji je važio u vrijeme kada je apelantu obustavljena isplata penzija, tj. na odredbama člana 155. stav 2. Zakona o PIO ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 27/93, 14/94, 10/95 i 22/96, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO iz 1993. godine), mada je propustio da u obrazloženju presude i navede te zakonske odredbe. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje presude, koja predstavlja konačnu odluku u predmetnom postupku, ukazao da su se prema zakonu koji je važio u vrijeme prestanka isplate invalidske penzije apelantu dospjela primanja koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja mogla naknadno isplatiti najviše za jednu godinu unazad, računajući od podnošenja zahtjeva za isplatu. U vezi s tim, Okružni sud je jasno ukazao da je apelant propustio da podnese zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija po propisima koji su dozvoljavali isplatu godinu dana unazad (dakle, da je apelant propustio da na vrijeme traži isplatu), a da Zakon o PIO iz 2005. godine ne daje takvu mogućnost.

26. Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju Okružni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za isplatu neisplaćenih penzija, primijenio Zakon o PIO iz 1993. godine, tj. odredbe člana 155. stav 2. tog zakona kojima je propisano da se "dospjela primanja […], koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, mogu (se) naknadno isplatiti najviše za jednu godinu unazad s tim što se rok računa od dana podnošenja zahtjeva za isplatu". Budući da je Okružni sud svoju odluku, kao konačnu odluku u predmetnom postupku, zasnovao na odredbama Zakona o PIO iz 1993. godine, Ustavni sud ukazuje da se konkretan predmet ne može dovesti u vezu sa predmetom broj AP 2843/07 (u kojem su nadležni organi primijenili Zakon o PIO iz 2005. godine).

27. Međutim, imajući u vidu sadržaj primijenjenih zakonskih odredaba, Ustavni sud ukazuje da se konkretan predmet nesumnjivo može dovesti u vezu sa predmetom broj AP 1191/08 (u kojem su nadležni organi usvojili zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija za šest mjeseci unazad, računajući od dana podnošenja zahtjeva, a odbili zahtjev za preostali period zbog zastarjelosti potraživanja). Naime, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju nesporno da se apelant u toku 1997. godine vratio iz izbjeglištva u Kozarsku Dubicu, te da mu je rješenjem prvostepenog organa, na njegov zahtjev, uspostavljena isplata penzija počev od 17. novembra 1997. godine (tj. od dana podnošenja zahtjeva). Ustavni sud ukazuje da je apelant imao mogućnost da tada podnese i zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija u kom slučaju bi imao pravo na isplatu neisplaćenih penzija za jednu godinu unazad u smislu odredaba člana 155. stav 2. Zakona o PIO iz 1993. godine. Međutim, Ustavni sud ukazuje, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da apelant nije podnio zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija 1997. godine (kada se vratio u Kozarsku Dubicu i kada je podino zahtjev za uspostavu penzije), već tek 2010. godine (dakle, nakon 13 godina), kada je protekao rok iz člana 155. stav 2. Zakona o PIO iz 1993. godine, a kada je već na snazi Zakon o PIO iz 2005. godine koji uopće ne predviđa tu mogućnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se okolnosti konkretnog slučaja mogu dovesti u vezu sa okolnostima iz predmeta broj AP 1191/08, te obrazloženjem koje je Ustavni sud dao u toj odluci u pogledu opravdanosti instituta zastare za dospjele, a neisplaćene penzije. S obzirom na to, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na razloge navedene u Odluci broj AP 1191/08, te slijedom toga zaključuje da je i u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, a kojim zakonom je uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinaca na imovinu.

28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenom presudom Okružnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Ustavni sud ukazuje da je, ispitujući apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da je miješanje u apelantovo pravo bilo "propisano zakonom", dakle, da nije bilo proizvoljnosti u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. S obzirom na to, te pošto apelant ne dovodi u pitanje bilo koji drugi standard prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.

Zabrana diskriminacije

30. Apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na druga lica koja nisu napuštala teritoriju Republike Srpske, a kojima je sve vrijeme penzija isplaćivana. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo ni po kom osnovu je diskriminiran, niti je ponudio činjenice ili dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. spol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, a kojim je uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinaca na imovinu.

32. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer apelant kršenje tog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je u vezi s pravom na imovinu zaključio da je miješanje u apelantovo pravo bilo "propisano zakonom", dakle, da nije bilo proizvoljnosti u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.

33. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, te članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na postojanje diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-672/13 (H. O.) | Sudska praksa | Aktio