Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1832/13 (M. S.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Otkaz
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1832/13
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1832/13, rješavajući apelaciju Milenka Sankovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milenka Sankovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032173 12 Rev od 7. marta 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Milenku Sankoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka isplati Milenku Sankoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milenko Sanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je 25. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenuo pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u julu 2002. godine, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 032173 12 Rev od 7. marta 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda i „Autoprevoza“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. januara 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 26. januara 2016. godine, tuženi 25. januara 2016. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 2. jula 2002. godine kod Osnovnog suda pokrenuo parnični postupak protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa i isplate.
6. Osnovni sud je Presudom broj Rs-645/02 od 6. septembra 2004. godine apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbio kao neosnovan.
7. Apelant je protiv prvostepene presude blagovremeno izjavio žalbu o kojoj je odlučio Okružni sud Rješenjem broj Ž-463/04 od 28. septembra 2007. godine na način što je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak.
8. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 71 0 P 032173 07 P od 14. decembra 2009. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i isplati plata odbijen u cjelini.
9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 032173 10 Gž od 29. decembra 2010. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda od 14. decembra 2009. godine potvrđena.
10. Apelant je navedenu presudu preuzeo u Okružnom sudu 8. aprila 2011. godine, a 5. maja iste godine je Vrhovnom sudu izjavio reviziju. Vrhovnom sudu je spis na rješavanje o reviziji proslijeđen 24. aprila 2012. godine.
11. Presudom broj 71 0 P 0321783 12 Rev od 7. marta 2013. godine Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbio, cijeneći da je pobijana odluka pravilna i zakonita. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo hronologiju postupka i donošenja odluka, istakavši da se o njegovom tužbenom zahtjevu iz radnog odnosa pred redovnim sudovima rješavalo preko deset godina, što je suprotno obavezi suda koja je propisana u odredbi člana 420 Zakona o parničnom postupku RS, iz koje jasno proizlazi da sudovi prilikom rješavanja radnih sporova posebnu pažnju moraju obratiti na hitnost u rješavanju tih sporova. Sudovi koji su donijeli osporene presude, za koje takođe smatra da su nepravilne i nezakonite, ali to pitanje u apelaciji nije problematizovao, očigledno se nisu pridržavali navedene zakonske odredbe, već su enormno dugo vodili i rješavali radni spor koji je po zakonu hitan. Apelant smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Predložio je da se njegova apelacija usvoji i da se Republika Srpska zbog navedenih povreda i nedonošenja odluke u razumnom roku obaveže na isplatu nematerijalne štete u skladu s praksom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da je postupak pred tim sudom trajao od 24. aprila 2012. godine do 7. marta 2013. godine iz razloga preopterećenosti suda velikim brojem predmeta. Predloženo je da se apelacija odbije.
14. Osnovni sud je naveo da je u postupku rješavanja o apelantovoj tužbi donio dvije presude, prvu 2004. godine koja je ukinuta rješenjem Okružnog suda i drugu 2010. godine koja je potvrđena nakon postupka o žalbi i reviziji. Smatra da je odluka zakonita, a da je postupak trajao uobičajeno dugo, odnosno da je po apelantovoj tužbi postupano u prihvatljivim rokovima.
15. Tuženi je, cijeneći da u konkretnom postupku ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku, predložio da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 032173 12 Rev od 7. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 25. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Ustavni sud zapaža da apelant u suštini predmetni postupak koji je pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa osporava s aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud konkretan parnični postupak razmotriti s tog aspekta, dakle njegove dužine trajanja. Pravo na suđenje u „razumnom roku“ a)Relevantni principi
25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
26. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
27. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu da zadovolje uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b)Period koji se uzima u obzir
28. Ustavni sud uočava da je postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa apelant pokrenuo 2. jula 2002. godine podnošenjem tužbe Osnovnom sudu koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 7. marta 2013. godine. Iz navedenog proizlazi da je parnični postupak trajao deset godina i osam mjeseci, pa je to relevantan period koji će biti predmet ocjene Ustavnog suda.
c)Analiza dužine trajanja postupka
29. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu pokrenutom radi poništenja rješenja tuženog o otkazu i povratu na posao, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak za apelanta vrlo značajan.
30. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni radni spor koji je po zakonu hitan na tri instance trajao preko deset godina, što je neprihvatljivo dug period, za šta najveću odgovornost snosi Osnovni sud imajući u vidu da se predmet pred Osnovnim sudom nalazio skoro pet godina što je imalo odlučujući uticaj na prekomjernu dužinu predmetnog postupka. Za Ustavni sud je naime posebno neprihvatljivo da je Osnovnom sudu, nakon što je apelant protiv drugostepene presude izjavio reviziju 5. maja 2011. godine, trebalo skoro godinu dana da spis proslijedi Vrhovnom sudu na rješavanje o reviziji (24. april 2012. godine), pri čemu je zanemario okolnost da je predmetni radni spor pokrenut u julu 2002. godine, a za takvu pasivnost Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je postupak trajao uobičajeno dugo i da je postupao u prihvatljivim rokovima, što je potpuno suprotno odredbi iz člana 420 Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud takođe uočava da se spis u periodu od skoro četiri godine nalazio pred Okružnim sudom na rješavanju o žalbi, koji je u tom periodu donio dvije odluke - rješenje kojim se žalba uvažava i predmet vraća na ponovni postupak i presudu kojom se prvostepena presuda potvrđuje, što je takođe značajno, ali u odnosu na Osnovni sud ne i odlučujuće uticalo na ukupnu dužinu predmetnog postupka. U odnosu na Vrhovni sud, Ustavni sud zapaža da je od momenta kada mu je spis dostavljen na rješavanje o reviziji (24. april 2012. godine) do donošenja presude (7. mart 2013. godine), Vrhovni sud odlučio u relativno kratkom periodu, za nešto kraće od godinu dana što, imajući u vidu prirodu konkretnog postupka, ne može da bude opravdanje za ukupnu dužinu njegovog trajanja. Osim toga, iz priloženih dokaza kojima Ustavni sud raspolaže kao i datih odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio da predmetni postupak traje tako dugo. S obzirom na sve navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
32. Apelant je zatražio da mu se zbog dužine trajanja postupka naknadi nematerijalna šteta. Prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
33. U kontekstu navedenog, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51) prema kojem bi apelantu za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost u rješavanju.
34. S obzirom da u parnicama iz radnih odnosa sudovi moraju obratiti pažnju na potrebu hitnog rješavanja tih sporova, te da konkretan postupak po zakonu spada u kategoriju hitnih postupaka, imajući pri tome u vidu da je na tri sudske instance trajao nešto više od punih deset godina, Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u „razumnom roku“ po usvojenim kriterijumima trebalo isplatiti ukupan iznos od 3.000,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni radni spor koji je po zakonu hitan trajao nešto više od deset godina, za šta najveći dio odgovornosti snosi Osnovni sud koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantne razloge koji su eventualno mogli uticati na dužinu postupka u tolikom trajanju, pri čemu apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman