Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-228/13 (Z. Đ. i M. Đ.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka o izmjenama i dopunama odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-228/13
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 228/13, rješavajući apelaciju Zahida Đedovića i Mensure Đedović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zahida Đedovića i Mensure Đedović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 013012 11 Rev od 9.
oktobra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 013012 11 Gž od 4. aprila 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zahid Đedović i Mensura Đedović (u daljnjem tekstu: apelanti ili, zavisno od konteksta, apelant i apelantica), koje zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 18. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 013012 11 Rev od 9. oktobra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 013012 11 Gž od 4. aprila 2011. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 24. novembra 2015. godine, punomoćnik apelanata je 3. decembra 2015. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Javne ustanove OŠ „Lipnica“ u Lipnici (u daljnjem tekstu: tužena) kao druge strane u postupku zatraženo je 24. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, tužena i Kantonalni sud dostavili su odgovore na apelaciju 30. novembra, te 3. i 7. decembra 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom broj 32 0 P 013012 09 P od 14. januara 2011. godine Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) utvrdio je da su apelanti ispunili zakonske uvjete za kupovinu stana koji se nalazi u Tuzli – Lipnica, ulica Tuzlanskog partizanskog odreda 90, s drugim podacima opisanim u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na kojem je nosilac stanarskog prava bila apelantova majka, i to apelant kao član njenog porodičnog domaćinstva, a apelantica kao njegova supruga, te da je tužena bila dužna predmetni stan prodati apelantima u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, što u navedenom roku nije učinila. Slijedom toga, odlučeno je da donesena presuda zamjenjuje Ugovor o kupovini stana, te da apelanti na osnovu te presude stiču osnov da postanu vlasnici tog stana, ukoliko tuženoj u roku od 30 dana uplate, odnosno prenesu na odgovarajući račun vrijednost certifikata u iznosu od 13.726, 80 KM, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se tužitelji u odgovarajućim javnim knjigama upišu kao vlasnici predmetnog stana sa dijelom od po ½.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon ocjene izvedenih dokaza u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, Općinski sud je naveo da među strankama nije bilo sporno da je apelantova majka bila zaposlena kod pravne prednice tužene na poslovima održavanja čistoće, i da joj je Rješenjem broj 913/71 od 31. decembra 1971. godine prvobitno dodijeljena na korištenje jedna soba, zatim Rješenjem iste škole broj 685/82 od 7. oktobra 1982. godine na korištenje i jednosoban stan, da bi joj Rješenjem tužene broj 251/98 od 21. augusta 1998. godine bio dat na korištenje na neodređeno vrijeme dvosoban stan koji se nalazi na spratu školske zgrade u Lipnici koji je neprekidno koristila do 13. septembra 2000. godine kada je preminula. Također, Općinski sud je utvrdio da predmetni stan nema status službenog stana i da kao takav nije u kategoriji stanova iz člana 5. Zakona o otkupu stanova, jer nije vezan za vršenje službene dužnosti niti je kao takav utvrđen Samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje, niti je predviđen za stambeno zbrinjavanje nastavnog osoblja.
7. Dalje, Općinski sud je naveo da je u predmetnom stanu neprekidno stanovao apelant i da je Rješenjem Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) broj 05-02/I-l-ĆM -23-5875/07 od 10. augusta 2007. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje od 10. augusta 2007. godine) utvrđeno da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje majke u predmetnom stanu, te da mu pripada pravo da nastavi sa korištenjem tog stana i prijenos stanarskog prava na njegovo ime, koje je postalo pravosnažno 17. marta 2008. godine. Nakon toga, 17. aprila 2008. godine, apelant je Službi za stambene poslove predao zahtjev za otkup predmetnog stana. Služba je 26. maja 2008. godine cjelokupan spis proslijedila tuženoj kao vlasniku stana na nadležno rješavanje. Međutim, tužena je 2. juna 2008. godine obavijestila Službu za stambene poslove i apelanticu da je ona (tužena) samo korisnik zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, te da se apelant za otkup stana trebao obratiti Općini i da je dokumentacija za otkup predmetnog stana vraćena apelantici (2. juna 2008. godine).
8. Općinski sud je naveo da je iz uvida u PS obrazac za predmetni stan koji je 27. aprila 2007. godine izdala Tuzla stan d.o.o. Tuzla utvrdio da je kao nosilac stanarskog prava na tom stanu upisan apelant, a da je vlasnik tog stana Općina Tuzla. Također, Općinski sud je naveo da je iz uvida u spisak stanova u vlasništvu tužene i zapisnik o radu Komisije tužene za popis osnovnih sredstava i sitnog inventara utvrdio da se predmetni stan ne vodi kao stan u njenom vlasništvu, ali da je prema zemljišnoknjižnoj dokumentaciji tužena vlasnik zgrade u kojoj se taj stan nalazi. Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da je otkupna cijena predmetnog stana 13.726,80 KM, ukoliko se otkup vrši certifikatima.
9. Općinski sud je istakao da iz utvrđenih činjenica proizlazi da su apelanti sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu i da je apelant podnio zahtjev za otkup stana tuženoj, koja mu u roku propisanim članom 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) nije omogućila da ga otkupi. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da apelantima pripada pravo na otkup stana, pa je usvojio postavljeni tužbeni zahtjev pozvavši se na čl. 3, 7, 8. i 17. Zakona o prodaji stanova.
10. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 P 013012 11 Gž od 4. aprila 2011. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ispitao osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti, između ostalog, na primjenu materijalnog prava, te da je u skladu s članom 221. ZPP zaključio da je žalba tužene osnovana. Naime, Kantonalni sud je naveo da je utvrdio da se ocjena prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, koja je zasnovana na primjeni odredaba Zakona o prodaji stanova, ne može prihvatiti kao rezultat pravilne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, ukazano je na to da je izmijenjenom odredbom člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“ broj 32/01 – Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) propisano da se zahtjev za kupovinu stana podnosi u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona (izmijenjena odredba člana 7. stav 2. ovog zakona stupila je na snagu 27. aprila 2001. godine), odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno od toga koji je rok kasniji, a ugovor o prodaji stana mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana. Dakle, kako je dalje istakao Kantonalni sud, zahtjev za otkup predmetnog stana apelant je mogao podnijeti najkasnije do 6. decembra 2000. godine, a u najpovoljnijoj varijanti za njega do 27. aprila 2003. godine, tj. u roku o dvije godine od dana stupanja na snagu spomenutog zakona koji je stupio na snagu 24. jula 2001. godine. Navedeno je da apelantova majka do svoje smrti (13. septembra 2000. godine) nije podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana, niti je to za njenog života a niti nakon njene smrti učinio apelant kao član njenog užeg porodičnog domaćinstva uz njenu saglasnost ili u slučaju njene smrti sve do 6. decembra 2000. godine, a što je mogao učiniti u skladu s odredbama člana 9. Zakona o prodaji stanova. Međutim, kako je istakao Kantonalni sud, apelanti su tuženoj podnijeli zahtjev za otkup stana tek 26. maja 2008. godine, te su time izgubili pravo na otkup stana. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da apelanti nisu ostvarili pravo da pred sudom zahtijevaju donošenje presude koja će nadomjestiti ugovor o kupovini stana u smislu člana 7. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova.
11. Osim toga, kako je naglasio Kantonalni sud, apelant kao član porodičnog domaćinstva svoje majke kao nosioca stanarskog prava na spornom stanu nije ni bio prinuđen da vodi postupak za utvrđenje svojstva nosioca stanarskog prava na svoje ime, te da čeka ishod tog postupka i taj postupak okonča s ciljem reguliranja svog statusa. Ta okolnost nije predstavljala smetnju za blagovremeno podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana, a sve u smislu odredbe člana 9. Zakona o prodaji stanova, jer bi u tom slučaju, ukoliko bi došlo do odbijanja tužene da izvrši prodaju predmetnog stana u smislu člana 7. stav 3. Zakona o prodaji stanova, na apelantovoj strani postojalo pravo pokretanja sudskog postupka u kojem bi se razriješilo sporno pitanje (i to samo u situaciji da je zahtjev za otkup stana blagovremeno podnesen), a što je isključeno u pokrenutom postupku u ovoj pravnoj stvari nakon proteka zakonskog roka za podnošenje zahtjeva (6. decembra 2000. godine) za otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo. Budući da su apelanti u ovoj pravnoj stvari podnijeli tužbu tek 19. januara 2009. godine, i to nakon proteka prekluzivnih zakonskih rokova čijim se istekom gubi samo pravo zahtijevati činidbu ograničenu tim rokovima, time je i njihov tužbeni zahtjev neosnovan. Slijedom toga, Kantonalni sud je žalbu tužene uvažio, te osporenu presudu preinačio u skladu s članom 229. tačke 2. i 4. ZPP.
12. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 32 0 P 013012 11 Rev od 9. oktobra 2012. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanata da je Kantonalni sud prekoračio granice ispitivanja prvostepene presude iz razloga što je ta presuda preinačena, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz primjenu člana 229. stav 4. ZPP, na koju Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti (član 221. ZPP). S tim u vezi, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda, te istakao da je, i prema njegovom stavu, na osnovu tog utvrđenog činjeničnog stanja Kantonalni sud pravilno primijenio odredbe člana 7. stav 2. i člana 9. Zakona o prodaji stanova kada je zaključio da su apelanti kao članovi užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava (njihovog prednika) izgubili pravo na otkup stana pod uvjetima iz člana 7. st. 3. i
4. Zakona o prodaji stanova, jer su zahtjev za otkup stana podnijeli izvan roka propisanog članom 7. stav 2. tog zakona. Naglašeno je da su apelanti, s obzirom na to da su živjeli u domaćinstvu s nositeljicom stanarskog prava, nakon njene smrti mogli kupiti predmetni stan, u skladu s odredbama člana 9. Zakona o prodaji stanova i pod uvjetima iz tog zakona. Ti uvjeti, između ostalog, podrazumijevaju i rok u kojem se zahtjev za kupovinu stana u pismenom obliku podnosi nosiocu prava raspolaganja stana, a taj rok posljednji put je produžen izmijenjenom odredbom člana 7. stav
2. Zakona o prodaji stanova, iz čega slijedi da je u najpovoljnijem slučaju zahtjev za otkup stana apelant mogao podnijeti 24. jula 2003. godine. Kako je utvrđeno da su tužioci zahtjev za otkup podnijeli 26. maja 2008. godine, to proizlazi da su izgubili pravo na otkup stana pod uvjetima koje propisuje Zakona o prodaji stanova. Naglašeno je da propuštanje tog roka ne podrazumijeva pravo pokretanja sudskog postupka u smislu člana 7. stav 3. Zakona o prodaji stanova jer pravo pokrenuti sudski postupak imaju samo oni nosioci stanarskog prava kojima prodavatelj uskrati sklapanje ugovora o kupoprodaji stana na osnovu blagovremeno podnesenog zahtjeva, a ne i oni koji su zahtjev podnijeli izvan roka iz člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova.
13. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i navode apelanata da su zahtjev za otkup predmetnog stana mogli podnijeti tek nakon pravosnažnosti akta nadležnog stambenog organa kojim im je pripalo pravo da nastave s korištenjem predmetnog stana (Rješenje od 10. augusta 2007. godine, koje je pravosnažno od 17. marta 2008. godine). Naime, član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava stiče stanarsko pravo na osnovu samog zakona, a nadležni organ tek utvrđuje (deklarira) da li je neka osoba ispunila zakonske pretpostavke za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, pa prema tome i sticanje stanarskog prava kad nosilac stanarskog prava trajno prestane koristiti stan, kako je to određeno članom 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, Zakon o prodaji stanova ne propisuje obavezu članova porodičnog domaćinstva da im se prethodno odlukom nadležnog upravnog organa utvrdi takav status, pa apelanti nisu bili u obavezi čekati pravosnažnost takvog rješenja da bi podnijeli zahtjev za kupovinu predmetnog stana.
14. Ustavni sud konstatira da su apelanti uz apelaciju priložili i Rješenje od 10. augusta 2007. godine. Tim rješenjem utvrđeno je da je apelant bio član porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu, te da mu pripada pravo da nastavi sa korištenjem istog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelant 7. maja 2007. godine obratio Službi za stambene poslove zahtjevom za prijenos stanarskog prava na predmetnom stanu. Također je navedeno da je u postupku utvrđeno da je u momentu smrti apelantove majke predmetni stan koristio i apelant kao član njenog porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Navedeno je da tu činjenicu nije osporavao predstavnik OŠ u Lipnici, kao ni punomoćnik Općinskog pravobranilaštva Tuzla. Ukazano je na to da je članom 21. Zakona o stambenim odnosima propisano da članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) koji zajedno stanuju sa nosiocem stanarskog prava pripada pravo da pod uvjetima predviđenim tim zakonom nastave da koriste stan nakon smrti nosioca stanarskog prava. Slijedom toga, zaključeno je da apelantu pripada pravo da nastavi nesmetano koristiti sporni stan i prijenos stanarskog prava na njegovo ime.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelanti navode da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prigovaraju primjeni procesnog i materijalnog zakona u okviru Kantonalnog i Vrhovnog suda. U tom kontekstu ističu da tužena u svojoj žalbi nije ukazivala na pogrešnu primjenu materijalnog prava koju je našao Kantonalni sud, pa smatraju da taj sud nije mogao da primijeni odredbe člana
221. ZPP. Osim toga, ističu da je pravilno utvrđenje nižestepenih sudova da je apelantu kao članu porodičnog domaćinstva njegove majke Rješenjem od 10. augusta 2007. godine priznato pravo da nastavi sa korištenjem predmetnog stana, ali je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da mu je tim rješenjem priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu. Također, navode da je pravilno i utvrđenje Kantonalnog suda da su 26. maja 2008. godine podnijeli zahtjev za otkup predmetnog stana, a da je kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u PS obrascu upisan apelant. Međutim, iz dokaza koji su u postupku provedeni proizlazi da je Rješenje od 10. augusta 2007 godine, kojim je apelantu priznato svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, postalo pravosnažno 17. marta 2008. godine, nakon što je protiv njega pred sudom vođen i okončan upravni spor. Stoga, smatraju da nije osnovano mišljenje Kantonalnog suda da je apelant bio u obavezi da do 6. decembra 2000. godine, pa ni do 27. aprila 2003. godine, podnese zahtjev za otkup predmetnog stana, a da, potom, rješava svoj status koji mu je tek kasnije priznat i da je zbog toga zakasnio podnijeti zahtjev za otkup predmetnog stana. Vođenje postupka pred organom uprave i sudom, prema ocjeni apelanata, u potpunosti je bilo opravdano sa stanovišta člana 9. Zakona o prodaji stanova i člana Xe Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o uređivanju prodaje stanova (u daljnjem tekstu: Odluka), te da su oni, na osnovu tih odredaba, prilikom vođenja postupka „uhvatili“ rok za podnošenje tuženoj zahtjeva za otkup predmetnog stana, a potom i pravo na vođenje sudskog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima iz obrazloženja svoje presude, te da u postupku nije bilo povreda na koje apelanti ukazuju.
17. Kantonalni sud je naveo da je drugostepena presuda zakonita, pravilna i donesena u skladu s važećim materijalnopravnim propisima.
18. Tužena je istakla da su apelanti živjeli u domaćinstvu s nosiocem stanarskog prava, te da su nakon njene smrti mogli otkupiti predmetni stan u skladu s članom 9. Zakona o prodaji stanova i u rokovima propisanim tim zakonom. Naglašeno je da su apelanti zbog svoje neaktivnosti propustili da blagovremeno podnesu zahtjev za otkup predmetnog stana, pa da stoga nije došlo do kršenja prava na koja se pozivaju.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 211.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava […].
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
20. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6. st. 1. i 2.
Korisnikom stana u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, [...].
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca [...].
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, [...].
Član 22. stav 1.
Kad nosilac stanarskog prava umre [...], a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.
21. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97 od 28. novembra 1997. godine, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] Član 7. st. 1, 2. i 3.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Član 9. st. 1. i 2.
Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.
Članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.
22. Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine Federacije BiH“ broj 32/02 od 16. jula 2002. godine) u relevantnom dijelu glasi: Xe Osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog organa pokrenule postupak prenosa stanarskog prava po odredbama Zakona o stambenim odnosima a do toga dana nije doneseno prvostepeno rješenje ili je rješenje bilo poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, imaju pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana kada im je pravosnažnom odlukom utvrđeno stanarsko pravo.
Osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog suda pokrenule postupak radi sticanja stanarskog prava imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana koji im je vlasnik dodijelio u postupku izvršenja sudske odluke i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora o korišćenju stana.
Osobe čije je pravo kupovine stana onemogućeno nedefiniranom međuentitetskom linijom, imaju pravo na kupovinu stana po odredbama zakona, a zahtjev za kupovinu stana podnose u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ove odluke.
Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
VI.Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 013012 11 Rev od 9. oktobra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda dostavljena je apelantima 19. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
27. Apelanti tvrde da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Evropska konvencija u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud zapaža da apelanti svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa u okviru Kantonalnog i Vrhovnog suda. Naime, apelanti smatraju da je Kantonalni sud prekoračio granice ispitivanja žalbe tužene, te da je potom pogrešno primijenio odredbe Zakona o prodaji stanova nakon zaključka da apelanti nisu blagovremeno podnijeli zahtjev za kupovinu predmetnog stana. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku ključno pitanje bilo da li su apelanti blagovremeno podnijeli zahtjev za otkup predmetnog stana, kojem tužena nije udovoljila, slijedom čega su oni, u skladu s odredbama člana 7. stav 3. Zakona o prodaji stanova, pokrenuli sudski postupak u kojem bi se utvrdilo da su ispunili zakonske uvjete za kupovinu i u kojem bi donesena presuda nadomjestila ugovor o otkupu predmetnog stana. Odlučujući o tako postavljenom zahtjevu, Općinski sud je zaključio da je zahtjev osnovan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud svoju odluku zasnovao na stavu da su apelanti stekli pravo na podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana tek nakon što je Služba za stambene poslove donijela Rješenje od 10. augusta 2007. godine (koje je postalo pravosnažno 17. marta 2008. godine) kojim je utvrđeno da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje majke u predmetnom stanu, te da mu pripada pravo da nastavi sa korištenjem tog stana i prijenos stanarskog prava na njegovo ime. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da apelantima pripada pravo na otkup stana, pa je usvojio postavljeni tužbeni zahtjev pozvavši se na čl. 3, 7, 8. i 17. Zakona o prodaji stanova.
33. Ustavni sud zapaža da je prvostepenu presudu Kantonalni sud preinačio jer je, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, zaključio da Općinski sud nije pravilno primijenio odredbe Zakona o prodaji stanova, te se pozvao na odredbe člana 221. ZPP. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da su odredbama člana 221. ZPP propisane granice ispitivanja žalbe u okviru drugostepenog suda, te je propisano da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se osporava žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava. Dakle, iz navedenih odredaba nesporno slijedi, nasuprot tvrdnjama apelanata, da je Kantonalni sud, nezavisno od navoda stranaka u postupku, odnosno u konkretnom slučaju tužene koja nije bila zadovoljna donesenom presudom, morao po službenoj dužnosti da pazi da li su na konkretnu činjeničnu situaciju primijenjene odredbe materijalnog prava koje su trebale biti primijenjene ili jesu li neke od primijenjenih odredaba pravilno primijenjene. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom ispitivanja osnovanosti revizije apelanata taj prigovor razmotrio i da je i zaključio da nije osnovan, jer je utvrdio da je Kantonalni sud prvostepenu presudu preinačio uz primjenu člana 229. stav 4. ZPP, na koju Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, odredbe ZPP koje se tiču granica ispitivanja žalbe, odnosno revizije nisu proizvoljno primijenjene u konkretnom predmetu, te da su stoga apelantovi prigovori u tom dijelu neosnovani.
34. Dalje, apelanti prigovaraju da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno primijenili odredbe Zakona o prodaji stanova, jer smatraju da su tek nakon pravosnažnosti Rješenja od 10. augusta 2007. godine mogli podnijeti zahtjev za otkup predmetnog stana, te su se s tim u vezi pozvali na odredbe člana 9. Zakona o prodaji stanova i člana Xe Odluke. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi jasno istakli da iz činjeničnog utvrđenja Općinskog suda proizlazi da je apelantova majka bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je apelant kao njen sin koji je s njom živio i stanovao koristio predmetni stan u svojstvu člana njenog porodičnog domaćinstva, u smislu odredaba člana 6. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima. Dalje, redovni sudovi su zaključili da apelant kao član porodičnog domaćinstva svoje majke nije ni bio prinuđen da vodi postupak za utvrđenje svojstva nosioca stanarskog prava na svoje ime, te da čeka ishod tog postupka i taj postupak okonča s ciljem reguliranja svog statusa, s obzirom na odredbe člana 9. Zakona o prodaji stanova. Ustavni sud ukazuje na to da je tim odredbama propisano da stan, pod uvjetima iz tog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti (stav 1) i da se članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima (stav 2). Dovodeći u vezu odredbe člana 9. st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, te da je apelant mogao poslije majčine smrti podnijeti zahtjev za otkup predmetnog stana u rokovima propisnim odredbama Zakona o prodaji stanova.
35. Također, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u pogledu obrazloženja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda koje su dali u pogledu ispunjavanja uvjeta propisanih odredbama člana 7. Zakona o prodaji stanova kojima je, između ostalog, propisan i rok u kojem se zahtjev za kupovinu stana u pismenom obliku podnosi nosiocu prava raspolaganja stana, a taj rok posljednji put je produžen izmijenjenim odredbama člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova, iz čega slijedi da je u najpovoljnijem slučaju zahtjev za otkup stana apelant mogao podnijeti 24. jula 2003. godine, a apelanti su zahtjev za otkup podnijeli tek 26. maja 2008. godine, dakle nakon proteka svih rokova. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani, te da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova na predmetnu situaciju.
36. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i stav apelanata da su blagovremeno podnijeli zahtjev za otkup predmetnog stana u skladu s odredbama člana Xe Odluke. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da su tim odredbama propisani drugačiji rokovi od onih propisanih odredbama člana 7. Zakona o prodaji stanova i da te rokove imaju „osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog organa pokrenule postupak prenosa stanarskog prava (stav 1); Osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog suda pokrenule postupak radi sticanja stanarskog prava ( stav 2); Osobe čije je pravo kupovine stana onemogućeno nedefiniranom međuentitetskom linijom (stav 3); Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem (stav 4).“ Dovodeći u vezu citirane odredbe sa apelantovim navodima, dokumentacijom koju je dostavio i obrazloženjima koje su dali redovni sudovi u svojim presudama, Ustavni sud konstatira da se citirane odredbe (člana Xe) ni na koji način ne mogu primijeniti na konkretni predmet, jer apelant nije do 6. decembra 2000. godine pokrenuo bilo kakav postupak vezan za predmetni stan, da se stan ne nalazi na međuentitetskoj liniji, niti se radi o stanu u izgradnji, u postupku eksproprijacije ili stanu za koji nije izvršen tehnički prijem. Štaviše, Ustavni sud zapaža da apelant poslije smrti svoje majke (13. septembra 2000. godine) nije preduzimao bilo kakve radnje u smislu reguliranja svog statusa i eventualnog obavještavanja tužene da je nastavio da koristi predmetni stan (u skladu s odredbama čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima), da nije podnosio bilo kakav zahtjev za otkup predmetnog stana u rokovima propisanim odredbama Zakona o prodaji stanova, nego se nakon proteka svih rokova za predaju zahtjeva za otkup predmetnog stana tek 7. maja 2007. godine obratio Službi za stambene poslove zahtjevom za prijenos stanarskog prava na predmetnom stanu. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani.
37. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP i Zakona o prodaji stanova na predmetnu situaciju, te da su na taj način poštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su Kantonalni sud i Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o otkupu stanova na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti kršenje tog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman