Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4931/14 (F. D.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršenje
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4931/14
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4931/14, rješavajući apelaciju Frane Dumančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Frane Dumančića podnesena zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 144 671 12 I od 18. juna 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Frano Dumančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 144 671 12 I od 18. juna 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 15. januara 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je 22. januara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 12. juna 2012. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažnog sudskog poravnanja Osnovnog suda 71 0 P 108803 11 P od 26. marta 2012. godine protiv izvršenika MDIS d.o.o. Laktaši kao pravnog sljednika ŽIS d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi isplate duga u iznosu od 3.200,00 KM, sa troškovima parničnog i izvršnog postupka, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to popisom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari.
6. Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 144 671 12 I od 18. juna 2012. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.
7. Nakon toga, Osnovni sud je 31. augusta 2012. godine donio zaključak kojim je odredio pljenidbu izvršenikovih pokretnih stvari.
8. Osnovni sud je ponovo 24. oktobra 2013. godine donio novi zaključak kojim je apelantu naložio da sudu dostavi izvršenikovo sjedište i podatke o tome kojom imovinom izvršenik raspolaže. Osnovni sud je u obrazloženju zaključka, između ostalog, naveo da je rješenje o izvršenju od 18. juna 2013. godine pokušao dostaviti izvršeniku (26. juna i 5. augusta 2013. godine), ali je dostavnica vraćena uz konstataciju da je obavijest ostavljena, ali da je izvršenik nije podigao.
9. Nakon toga, apelant je 30. oktobra 2013. godine Okružnom privrednom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) podnio zahtjev za dostavu podataka iz registra poslovnih subjekata za izvršenika. Okružni privredni sud je tražene podatke dostavio apelantu 4. novembra 2013. godine. Apelant je 5. novembra 2013. godine postupio po nalogu Osnovnog suda i dostavio mu tražene podatke o izvršenikovoj adresi, koja je navedena u inicijalnom aktu, kao i podatke o imovini kojom izvršenik raspolaže.
10. Osnovni sud je dopisom od 9. aprila 2014. godine tražio od apelanta da se izjasni o tome da li pristaje da predujmi troškove objavljivanja rješenja o izvršenju u dnevnim novinama. Apelant je podneskom od 23. maja 2014. godine obavijestio sud da je saglasan da predujmi troškove objavljivanja rješenja o izvršenju, te je sud 1. septembra 2014. godine apelantu dostavio predračun, a apelant je 9. septembra 2014. godine sudu dostavio dokaz o uplati predujma.
11. Osnovni sud je donio Zaključak broj 71 0 I 144 671 12 I od 27. oktobra 2014. godine kojim je naložio apelantu da sudu dostavi podatke o tome kojom pokretnom imovinom raspolaže izvršenik i mjesto gdje se nalazi pokretna imovina, jer se izvršenik ne nalazi na adresi prijavljenoj kod nadležnog organa, a sud nema saznanja gdje se nalaze njegove pokretne stvari. Apelant je postupio po nalogu suda 6. novembra 2014. godine.
12. Nakon toga, apelant je 4. decembra 2014. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak kojim povlači prijedlog za izvršenje na izvršenikovim pokretnim stvarima i podnosi prijedlog za nastavak izvršenja na izvršenikovim novčanim sredstvima na računima Unicredit banke Banja Luka.
13. Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 144 671 14 I 2 od 10. decembra 2014. godine kojim je prihvatio apelantov prijedlog za promjenu predmeta i sredstva izvršenja.
14. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je sud navedeno rješenje o izvršenju dostavio strankama u postupku, te da je 13. februara 2015. godine uputio dopis Unicredit banci Banja Luka kojim je dostavio rješenje o izvršenju od 10. decembra 2014. godine na provođenje.
15. Također, iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Unicredit banka Banja Luka dopisom od 20. februara 2015. godine, na osnovu člana 171. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, obavijestila sud da nije mogla izvršiti navedeno rješenje, jer na računu nema raspoloživih sredstava za izvršenje, te da je rješenje zavedeno u redoslijed prinudne naplate, a izvršenikov račun blokiran. Osim toga, banka je obavijestila sud da je kao banka u kojoj se vodi glavni račun putem Swifta uputila dopis svim bankama iz rješenja da postupe po navedenom rješenju, što je u skladu s članom 36. Zakona o UPP-u („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 52/12).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je zbog neprovođenja izvršnog postupka prema Rješenju Osnovnog suda broj 71 0 I 144 671 12 I od 18. juna 2012. godine prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu navedenog prava, te naloži plaćanje nematerijalne štete koju odredi, a najmanje u iznosu od 1.000,00 KM, kao i troškova sastavljanja apelacije u iznosu od 1.170,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
17. Osnovni sud se u odgovoru na apelaciju ukratko osvrnuo na hronologiju izvršnog postupka, koji je u skladu s dostavljenim podacima naveden u činjeničnom stanju, te je istakao da je preduzimao sve raspoložive izvršne radnje u kontinuitetu da bi se rješenje o izvršenju provelo u potpunosti i apelant bio namiren.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10 i 57/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči. Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
22. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje neizvršavanja pravosnažnog rješenja kojim je određeno izvršenje na osnovu pravosnažnog sudskog poravnanja, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.
23. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
24. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažnih presuda (u konkretnom slučaju pravosnažnog sudskog poravnanja), odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od osnovnih principa Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku, na osnovu pravosnažnog sudskog poravnanja, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.
27. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je neizvršenjem Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 71 0 I 144 671 12 I od 18. juna 2012. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud konstatira da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne provodi rješenje o izvršenju pravosnažnog sudskog poravnanja kojim se izvršenik obavezao da će apelantu isplatiti iznos od 3.200,00 KM sa zateznim kamatama, te troškovima parničnog i izvršnog postupka. U pogledu tih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese pred sud ili tribunal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata „pravo na sud“ u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to bi pravo bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan
– bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410. i 1411, st. 16-20).
32. Navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda može se primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudske odluke.
33. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju nije sporno da apelant posjeduje pravosnažno sudsko poravnanje čije je prinudno izvršenje dopušteno rješenjem koje je donio sud prema njegovom prijedlogu. Također, nije sporno da se predmetno rješenje ne izvršava u periodu dužem od tri i po godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u konkretnom predmetu postupao ažurno, te u roku od četiri dana odlučio o apelantovom prijedlogu za izvršenje (18. juna 2012. godine), nakon čega je donio zaključak o pljenidbi izvršenikovih pokretnih stvari (31. augusta 2012. godine). Nakon toga je u dva navrata (26. juna i 5. augusta 2013. godine) bezuspješno pokušao izvršeniku dostaviti rješenje o izvršenju, pa je zaključkom od 24. oktobra 2013. godine od apelanta tražio da mu dostavi izvršenikovu novu adresu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u nekoliko navrata razmijenio dopise s apelantom (9. aprila i 1. septembra 2014. godine), a sve s ciljem objavljivanja rješenja o izvršenju u dnevnim novinama, jer je izvršenikova adresa nepoznata. Osim toga, Osnovni sud je donio novi zaključak (27. oktobra 2014. godine) kojim je naložio apelantu da sudu dostavi podatke o izvršenikovoj imovini. Ustavni sud zapaža da je po apelantovom prijedlogu za promjenu predmeta i sredstva izvršenja od 4. decembra 2014. godine Osnovni sud u roku od šest dana (10. decembra 2014. godine) donio rješenje kojim je odredio izvršenje na izvršenikovim novčanim sredstvima, koje je 13. februara 2015. godine dostavio na provođenje banci navedenoj u prijedlogu za izvršenje. Ustavni sud zapaža da je poslovna banka (Unicredit banka Banja Luka), nakon što je utvrdila da na izvršenikovom računu nema sredstava, u cijelosti postupila prema relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku i rješenje o izvršenju od 10. decembra 2014. godine zavela u redoslijed prinudne naplate. Dakle, Osnovni sud je kao nadležan organ efikasno i zakonito obavio svoju funkciju, tj. u vrlo kratkom roku donio rješenje o izvršenju, zatim zaključak o pljenidbi, te druge zaključke kojima je nalagao apelantu da sudu dostavi izvršenikovo sjedište i podatke o imovini, kao i da je objavio rješenje o izvršenju u dnevnim novinama, i konačno, na apelantov prijedlog donio novo rješenje o izvršenju koje je dostavio na naplatu banci, i to sve u roku od oko tri i po godine od dana kada je apelant podnio prijedlog za izvršenje.
34. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju postojale objektivne okolnosti zbog kojih izvršni postupak nije proveden na izvršenikovim pokretnim stvarima, dakle zbog toga što se izvršenik ne nalazi na adresi prijavljenoj kod nadležnog organa, odnosno jer se radi o specifičnom postupku izvršenja gdje na izvršenikovom transakcijskom računu u trenutku dostave rješenja o izvršenju banci nije bilo slobodnih sredstava za izvršenje, te da će apelantovo građansko pravo, pravosnažno utvrđeno u sudskom postupku, biti ostvareno u skladu s redoslijedom naplate potraživanja s izvršenikovog transakcijskog računa kada to bude moguće, odnosno kada izvršenik bude imao sredstva. Stoga, iako navedeni postupak traje preko tri i po godine, te iako se po domaćem zakonu radi o postupku hitne prirode, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovog „prava na sud“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog neblagovremenog izvršenja pravosnažne sudske odluke – poravnanja.
Pitanje naknade nematerijalne štete
35. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se isplati naknada na ime nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu apelantovih ustavnih prava, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja apelantovog prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje zbog neprovođenja rješenja o izvršenju, apelantu ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.
36. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje apelacije u iznosu od 1.170,00 KM, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da te troškove snosi isključivo apelant.
VIII.Zaključak
37. Uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da nema povrede „prava na sud“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog neblagovremenog izvršenja pravosnažne sudske odluke
– poravnanja, jer u ponašanju Osnovnog suda nema ničega što bi ukazivalo na neopravdanu neaktivnost i odugovlačenje postupka.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman