Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4880/14 (F. O.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4880/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine godine, u predmetu broj AP-4880/14, rješavajući apelaciju Faika Omeragića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Faika Omeragića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 021185 14 Gž od 5. septembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Faik Omeragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Dalibor Tikvina, advokat iz Zenice, podnio je 17. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 021185 14 Gž od 5. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da ih apelant uznemirava u njihovom pravu zajedničkog vlasništva, na način da je zidom određenih dimenzija zagradio nužni protivpožarni izlaz iz zgrade tako da ih je onemogućio da isti koriste. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja da je apelant dužan taj zid ukloniti i dovesti prostor u pređašnje stanje, ali je apelantu naloženo da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je u predmetnoj parnici do povlačenja tužbe došlo nakon ispunjenja zahtjeva od strane apelanta, odnosno da su tužitelji tužbu povukli nakon što je apelant uklonio zid i doveo predmetne prostorije u pređašnje stanje, pa je pozivom na relevantnu odredbu Zakona o parničnom postupku zaključeno da nisu ispunjeni zakonski uslovi za naknadu troškova parničnog postupka po zahtjevu apelanta. Nadalje, utvrđeno je da je na strani apelanta obaveza da naknadi predmetne troškove tužiteljima jer njegovo protivljenje povlačenju tužbe nije rezultat neosnovano podnesene tužbe, zbog čega tužiteljima primjenom relevantnih odredbi navedenog zakona, pripada pravo na naknadu troškova postupka, jer su prouzrokovani krivnjom apelanta. Dakle, utvrđeno je da su predmetni troškovi parničnog postupka tužitelja rezultat toga da je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane apelanta, pa je apelant za te troškove odgovoran i u obavezi je da iste nadoknadi tužiteljima.
Isto tako, utvrđeno je da navedeno nisu od uticaja apelantovi navodi da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, jer u procesnoj situaciji kada su tužitelji povukli tužbu nakon što je udovoljeno tužbenom zahtjevu, a apelant se tome protivio, prvostepeni sud je bio u obavezi da o tužbenom zahtjevu meritorno odluči. Naime, utvrđeno je da formalno pravno gledajući tužitelji su odbijeni sa tužbenim zahtjevom te bi uz primjenu relevantnih odredbi pomenutog zakona protivna stranka, tj. apelant imao pravo na troškove postupka. Međutim, utvrđeno je da činjenični i pravni odnos upućuju na suprotan zaključak jer su tužitelji bili prisiljeni protiv apelanta podnijeti tužbu zbog uznemiravanja u njihovom pravu zajedničkog vlasništva sa zahtjevom da se apelant obaveže da ukloni zid i dovede prostor u pređašnje stanje. Kako je tužbenom zahtjevu udovoljeno nakon podnošenja tužbe, sud je zaključio da tužitelji nemaju pravni interes za dalje vođenje postupka, a kod utvrđene činjenice da je apelant u toku postupka udovoljio tužbenom zahtjevu na način kako je navedeno, to je sud i odbio zahtjev tužitelja. Shodno tome, sud je zaključio da je u situaciji kod protivljenja apelanta za povlačenjem tužbe bilo pravno relevantno samo u situaciji da je tužba neosnovano podnesena, no međutim u situaciji kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja i kada su oni povukli tužbu, ni u kom slučaju ne radi se o neosnovano podnesenoj tužbi jer je istoj udovoljeno u toku postupka, a protivljenje apelanta povlačenju tužbe nema utemeljenja u procesno pravnom i materijalnom smislu, nego to protivljenje ima samo za posljedicu da za stranke nastaju samo dodatni troškovi, kao što je u konkretnom slučaju.
U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman