Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3590/15 (I. Ć. i drugi)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3590/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3590/15, rješavajući apelacije Ilijaza Ćorovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ilijaz Ćorović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044035 14 Rev od 19. maja 2015. godine;

Nadira Čaušević vlasnica TR "Lampion" Dubrave protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 003909 14 Rev od 5. maja 2015. godine;

"Unigradnja" d.d. Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 019859 15 Rev od 16.

juna 2015. godine;

"Ozers" d.o.o. Banjaluka protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 080193 15 Pž od 15. jula 2015. godine;

Đemal Faladžić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 025736 15 Rev 2 od 30. juna 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3590/15 Ilijaz Ćorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Namik Smajović advokat iz Sarajeva, podnio je 20. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044035 14 Rev od 19. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na ime udruživanja sredstava za izgradnju predmetnog stana po ugovoru o udruživanju koji je zaključio sa tuženim (Stambena zadruga „Bosna“ Sarajevo) udružio određena novčana sredstva, da se obaveže tuženi da izvrši ugovor o udruživanju sredstava, preda mu u posjed predmetni stan i dozvoli uknjižbu prava vlasništva na istom, dok je djelimično usvojen alternativni zahtjev apelanta i obavezan je tuženi da mu na ime uplaćenih sredstava za izgradnju stana isplati iznos od 17.748,33 KM. Također, odbijen je i protivtužbeni zahtjev tuženog da mu apelant na ime predugovorne radnje prodaje predmetnog stana isplati iznos od 90.215,67 KM. U postupku je utvrđeno da je u predmetnom predugovoru, koji su zaključili apelant i tuženi, samo određena akontativna cijena i da je konačna cijena trebala biti sadržana u osnovnom ugovoru koji nikada nije zaključen, pa se stoga ne može smatrati da je zaključen glavni ugovor jer mu nedostaje cijena kao bitan element. Dakle, u konkretnom slučaju zaključen je predugovor kojim su se ugovorne strane obavezale na zaključenje osnovnog (glavnog) ugovora u smislu odredbe člana 45. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i koji ne može predstavljati osnov za prodaju spornog stana i uknjižbu prava vlasništva na istom. Također, navedeno je da u konkretnom slučaju nije mogla biti izvršena revalorizacija novčanog iznosa koji je apelant uplatio tuženom u tadašnjim jugoslovenskim dinarima (1.070.000,00 tadašnjih dinara), jer predugovorom nije određena valutna klauzula i ista je suprotna načelu monetarnog nominalizma prema odredbi člana 394. Zakona o obligacionim odnosima (isplaćuje se onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi), što bi u konkretnom slučaju prema nalazu vještaka trebalo biti iznos od 0,107 KM (nakon izvršene denominacije) koji je tuženi trebao vratiti apelantu. Međutim, u konkretnom slučaju drugostepeni sud poštujući načelo zabrane reformatio in peius nije preinačio prvostepenu presudu na štetu apelanta koji je jedini podnio žalbu u dijelu kojim je djelimično udovoljio apelantovom alternativnom zahtjevu (obavezan tuženi da apelanti isplati dio isplaćenih sredstava u iznosu od 17. 748,33 KM), te je u tom dijelu odluka ostala neizmijenjena.

2. AP-3601/15 Nadira Čaušević vlasnica TR "Lampion" Dubrave (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Tatjana Gajić advokatica iz Tuzle, podnijela je 17. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 003909 14 Rev od 5. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je prigovor apelantice i potvrđeno je rješenje o izvršenju od 20. novembra 2009. godine, te je obavezana apelantica da tužitelju (Mikrokreditnoj fondaciji „LOK“Sarajevo) na ime neisplaćenog kreditnog duga isplati iznos od 31.158,72 KM, kao i troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je tuženi sa S.R. (korisnikom kredita) zaključio ugovor o kreditu, da je korisnik kredita kao sredstvo obezbjeđenja isplate kredita izdao mjenicu bez protesta koju je apelantica potpisala i obavezala se da kao jemac tuženom isplati odnosno stavi na račun 31.158,72 KM ukoliko korisnik kredita ne isplati mjenični iznos u roku dospjeća. Budući da korisnik kredita nije izmirio svoju ugovornu obavezu, to je apelantica kao jemac korisnika kredita odgovorna za izmirenje predmetne obaveze. Osim toga, sud je ocijenio neosnovanim apelanticine navode da mjenica ne predstavlja vjerodostojnu ispravu, s obzirom da nije napisala niti potpisala klauzulu na mjenici „bez protesta“, međutim sud je zaključio da apelantica nije dokazala ove navode (da tekst tog sadržaja nije svojeručno napisao trasant-korisnik kredita) pa klauzula „bez protesta“ djeluje prema svim potpisnicima i ista mjenica predstavlja vjeredostojnu ispravu u smislu člana 28. stav 1. Zakona o izvršnom postupku BD BiH.

3. AP-3981/15 "Unigradnja" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zijad Šušić advokat iz Sarajeva, podnio je 18. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 019859 15 Rev od 16. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (Klinički centar Univerziteta u Sarajevu) isplati iznos od 145.547,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da je tuženi fakturisane obaveze (za poslove koje je apelant obavio za tuženog prema zaključenom ugovoru) platio u cijelosti, kao i da su obaveze prema državi (glede poreza) izmirene. Dakle, kod utvrđenja da je tuženi svoju ugovornu obavezu ispunio na način i u obimu kako je ugovoreno, to je sud odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je potraživao predmetni iznos (na ime razlike između poreske stope u vrijeme zaključenja ugovora i u vrijeme naplate izvršenih radova).

4. AP-3982/15 "Ozers" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija "Topić" iz Banjaluke, podnio je 18. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 080193 15 Pž od 15. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja (Javne sportske ustanove Sportska dvorana „Borik“ Banjaluka) i obavezan je apelant da tužitelju na ime koristi od upotrebe tuđe stvari isplati mjesečni iznos od po 1.088,10 KM za period pobliže naveden u dispozitivu presude, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da apelant svoju ugovorom preuzetu obavezu, vraćanje predmeta zakupa po isteku ugovorenog roka izvršio tek 14. decembra 2011. godine, što znači da je od isteka Ugovora o zakupu (sklopljenog između tužitelja i apelanta) do avgusta 2010. godine (koji period je obuhvaćen tužbom) predmet zakupa držao bez osnova. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci presude, pozivajući se na odredbe čl. 210. i 219. Zakona o obligacionim odnosima.

5. AP-4444/15 Đemal Faladžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Halil Gagula advokat iz Konjica, podnio je 28. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 025736 15 Rev 2 od 30. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog (PD „Turist Best“ d.d. Konjic) da mu isplati iznos od 5.770,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, kao i da obaveže tuženog da isplati Union banci d.d. Sarajevo-Filijala Konjic, na ime otplate kredita apelanta, iznos od 4.669,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno da je ništav ugovor o kreditu broj 123/07 od 21. novembra 2007. godine koji je zaključen između apelanta i tuženog. U postupku je utvrđeno da je presudom Vrhovnog suda od 13. maja 2014. godine pravomoćno odlučeno o protivtužbenom zahtjevu tuženog na način da je utvrđeno da je ništav ugovor o kreditu broj 123/07 od 21. novembra 2007. godine zaključen između apelanta i tuženog. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ništavom ugovoru, na kojem apelant temelji svoj tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.439,00 KM (5.770,00+4.669,00), to je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3590/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3590/15 (I. Ć. i drugi) | Sudska praksa | Aktio