Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3031/15 (M. Č.)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stara devizna štednja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3031/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3031/15, rješavajući apelaciju Mladena Čorokala, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Čorokala podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009834 14 Uvp od 26. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Mladen Čorokalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 19. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009834 14 Uvp od 26. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banja Luci od 10. januara 2014. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja Komisije za rješavanje po žalbama u procesu verifikacije potraživanja vlasnika stare devizne štednje od 29. maja 2012. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 26. jula 2011. godine. Tim rješenjem je odbijen njegov zahtjev za verifikaciju potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije vlasnik stare devizne štednje, a da je vlasnik iste Lj.L. koji je predmetna novčana sredstva posudio apelantu. U vezi s tim, utvrđeno je da ugovor o posudbi ne može predstavljati osnov za sticanje vlasništva nad starom deviznom štednjom, s obzirom da takvo ovlaštenje ne proizilazi iz tog ugovora. Nadalje, utvrđeno je da kod takvog činjeničnog utvrđenja koje apelant nije osporio (da je stara devizna štednja bila deponovana na dan 31. decembra 1991. godine u PBS, Filijala Sanski Most, koja pripada FBiH, čime se opredjeljuje nadležnost za verifikaciju stare devizne štednje) proizilazi da prvostepeni organ nije nadležan za odlučivanje po tom zahtjevu u smislu relevantnih odredbi Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i Uredbe o postupku verifikovanja potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u RS.

Također, utvrđeno je da pored nenadležnosti prvostepenog organa za odlučivanje po zahtjevu, apelant ničim nije dokazao da je on legitimisan za podnošenje zahtjeva za verifikaciju stare devizne štednje jer on nije vlasnik stare devizne štednje, niti je imao ovlaštenje da raspolaže predmetnim sredstvima i podnese zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje. Isto tako, utvrđeno je da on ne dokazuje ni činjenicu da su sporna sredstva bila deponovana na njegovom računu na dan 31. decembar 1991. godine, zbog čega nema osnova da se njegovom zahtjevu za verifikaciju stare devizne štednje udovolji. Dakle, utvrđeno je da su zbog toga njegovi navodi iznijeti u zahtjevu, a odnose se na nepravilnu primjenu relevantnih odredaba pomenutog zakona neosnovani jer nemaju uporište u dokazima koji su provedeni u postupku. Naime, utvrđeno je da je tim odredbama određeno da prvobitni vlasnici stare devizne štednje (štediše), koje su trećem licu prodale certifikate po osnovu računa stare devizne štednje u FBiH ili vaučere u RS, nemaju pravo podnositi zahtjev za verifikaciju u skladu sa navedenim zakonom, a kupci certifikata ili vaučera po osnovu računa stare devizne štednje navedene certifikate ili vaučere mogu koristiti samo u procesu privatizacije i nemaju pravo podnositi zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje. Budući da apelant nije štediša stare devizne štednje, on nema pravo podnijeti zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje, a to pravo iz relevantne zakonske odredbe nemaju ni kupci certifikata ili vaučera. Shodno tome, sud je odlučio kao u izreci presude.

U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3031/15 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio