Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-569/13 (M. P.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-569/13
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 569/13, rješavajući apelaciju Mahira Pobrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mahira Pobrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 02 0 K 000537 12 Kž 2 od 20. decembra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 008997 12 K od 1. juna 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mahir Pobrić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedomir Ostojić, advokat iz Brčkog, podnio je 11. februara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 02 0 K 000537 12 Kž 2 od 20. decembra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 008997 12 K od 1. juna 2012. godine. Apelant je 14. jula 2015. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Kantonalni sud i Tužilaštvo su odgovorili na apelaciju u periodu od 1. do 12. oktobra 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda apelant i još trojica saoptuženih oglašeni su krivim zbog krivičnih djela razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i člana 31. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i razbojništvo u pokušaju iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i čl. 28. i 31. istog zakona u sticaju, pa su im utvrđene kazne zatvora, i to za krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i člana 31. KZFBiH apelantu je utvrđena kazna zatvora od pet godina i šest mjeseci, a za krivično djelo razbojništvo u pokušaju iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i čl. 28. i 31. KZFBiH apelantu je utvrđena kazna zatvora od tri godine. Primjenom odredbi člana 54. stav 2. tačka b) KZFBiH apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam godina i dva mjeseca. Istom presudom je na osnovu člana 57. stav 1. KZFBiH apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 14. do 15. novembra i od 17. novembra 2011. godine. Također, navedenom presudom, a u smislu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), oštećeni I. I., M. I., A.V. i zlatara „Cirkon“ su upućeni da imovinsko-pravni zahtjev ostvaruju u parnici. Nadalje istom presudom, na osnovu člana 78. KZFBiH, apelantu je oduzet plinski pištolj preciznije označen u izreci presude, a na osnovu člana 202. stav 1. u vezi sa članom 200. stav 2. ZKPFBiH apelant i drugi saoptuženi su obavezani na naknadu troškova krivičnog postupka i paušala, kako je precizirano u izreci presude.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da su se apelant i saoptuženi M. A. i M. I. 22. oktobra 2011. godine oko 20.30 sati, prema prethodnom zajedničkom dogovoru da od vlasnika benzinske pumpe „Marijus“ I. I., upotrebom oružja i sile oduzmu novac, dovezli automobilom kojim je upravljao apelant u neposrednu blizinu benzinske pumpe. Tom prilikom apelant je saoptuženom M. I. predao plinski pištolj, nakon čega su saoptuženi M. A. i M. I., noseći na glavama kape zvane „fantomke“, na neosvijetljenom dijelu parkirnog prostora benzinske pumpe prišli I. I., te ga uhvatili za jaknu, oborili na tlo i zadavali mu rukama, pištoljem i nogama udarce po glavi i tijelu. Dalje je utvrđeno da je saoptuženi M. A. iz džepova hlača I. I. uzeo sav novac u ukupnom iznosu od 4.900,00 KM. Nadalje, utvrđeno je da su I. I. nanesene teške tjelesne povrede, da su ga saoptuženi M. A. i M. I. ostavili na tlu, uputili se u vozilo u kojem ih je čekao apelant, te zajedno pobjegli s lica mjesta, a oduzeti novac međusobno podijelili. Kantonalni sud je utvrdio da su apelant i saoptuženi M. A. i M. I. kao saizvršioci, upotrebom oružja i u namjeri da teško tjelesno povrijede jednu osobu, oduzeli tuđe pokretnine da bi prisvajanjem istih pribavili sebi protivpravnu imovinsku korist, čime su počinili krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i člana 31. KZFBiH.
7. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da su se apelant i saoptuženi M. A., M. I. i B. R. 14. novembra 2011. godine, nakon prethodnog dogovora da iz zlatare „Cirkon“ upotrebom oružja i sile oduzmu nakit i novac, dovezli vozilom kojim je upravljao apelant u neposrednu blizinu zlatare, te je saoptužena B. R. ušla u frizerski salon preko puta zlatare i odvraćala pažnju frizerke, dok su saoptuženi M. A. i M. I., obučeni u tamnu odjeću i noseći na glavama kape s prorezima za oči, zvane „fantomke“, noseći sa sobom plinski pištolj i platnenu torbu ušli u navedenu zlataru. Tom prilikom saoptuženi M. I., držeći pištolj u rukama, povikao je: „Oružana pljačka liježi“ i prišao oštećenoj M. I., udario je drškom pištolja po glavi, te je uhvatio za kosu zamahujući rukama da je udari. Saoptuženi M. A. je prišao u zlatari prisutnoj, također oštećenoj A. V., udario je dva puta šakom u glavu i oborio na pod, polupao stakla na pultu s izloženim nakitom i pokušao pokupiti nakit. Međutim, u toj namjeri pomenuti saoptuženi su spriječeni uključivanjem alarma od strane oštećene M. I., dozivanjem upomoć i pruženim otporom oštećenih M. I. i A.V. Dalje je utvrđeno da su saoptuženi pobjegli u ulicu u kojoj ih je čekao apelant sa svojim vozilom, te su zajedno pobjegli u nepoznatom pravcu. Kantonalni sud je zaključio da su apelant i drugi saoptuženi, upotrebom oružja, kao saizvršioci pokušali oduzeti tuđe pokretnine s ciljem da njihovim prisvajanjem pribave sebi protivpravnu imovinsku korist, čime su počinili krivično djelo razbojništvo u pokušaju iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i čl. 28. i 31. KZFBiH.
8. Apelant i drugi saoptuženi su podnijeli žalbe protiv navedene presude Kantonalnog suda. U žalbenom postupku, odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je Presudom broj 02 0 K 000537 12 Kž 2 od 20. decembra 2012. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. Istom presudom dopune žalbi apelanta i saoptuženog M. I. odbačene su kao neblagovremene.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je u pogledu apelantovih žalbenih navoda da je izreka pobijane presude nerazumljiva jer ne sadrži konkretizaciju krivičnopravnih radnji koje su apelantu stavljene na teret, niti sadrži opis subjektivnih elemenata krivičnog djela, tj. oblik vinosti apelanta, zbog čega, po apelantovom mišljenju, sud nije primijenio odredbe člana 300. stav 1. tačka a) i člana 305. stav 4. ZKPFBiH, čime je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, Vrhovni sud je utvrdio da takvi žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, iz izreke pobijane presude, kako je naveo Vrhovni sud, u svim njezinim tačkama, navedene su sve činjenice i okolnosti koje čine obilježja predmetnih krivičnih djela i koje preciziraju oblik vinosti svih učinilaca (upotreba fizičke sile, odnosno prijetnje pištoljem i oduzimanje tuđih pokretnina) s ciljem da se njihovim prisvajanjem pribavi protivpravna imovinska korist. Vrhovni sud je utvrdio da činjenični opis izreke pobijane presude uključuje precizan opis krivičnopravnih radnji svih optuženih, uključujući i apelanta, kao i oblik vinosti svih učinilaca - direktni umišljaj. Pri tome, Vrhovni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju svi optuženi djelovali kao saizvršioci, postupajući sa zajedničkim umišljajem na učinjenje predmetnih krivičnih djela u svim njihovim elementima i fazama učinjenja (počevši od zajedničkog dogovora pa do realizacije tog dogovora prema prethodno utvrđenim ulogama svakog od učinilaca). Stoga, kako je utvrdio Vrhovni sud, prilikom ocjene subjektivnog odnosa optuženih prema učinjenju krivičnih djela nije ni nužno da je svaki od njih primijenio silu, odnosno prijetnju, niti je bitno ko je oštećenom (I. I.) oduzeo novac, odnosno pokušao oduzeti pokretne stvari ili na koji način su podijelili protivpravno pribavljenu imovinsku korist. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je zaključio da se ne može prihvatiti apelantova žalbena tvrdnja da je izreka pobijane presude nerazumljiva i da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka.
10. Nadalje Vrhovni sud je ispitao apelantove žalbene navode kojim je tvrdio da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka time što je u svojstvu svjedoka saslušao R. R., koji je do zaključenja sporazuma o priznanju krivice s tužiocem imao svojstvo optuženog u istom predmetu, te je sve do tog momenta prisustvovao glavnim pretresima i na taj način bio u prilici prilagoditi svoj iskaz dokazima koji su izvedeni u dotadašnjem toku postupka. Time je, kako je istakao Vrhovni sud, po stavu žalbe, prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 99. stav 1. ZKPFBiH (koja nalaže da se svjedoci saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka), kao i odredbu člana 273. stav 3. ZKPFBiH (koja propisuje da će sudija, odnosno predsjednik vijeća uputiti svjedoke i vještake van sudnice i upozoriti ih da dok čekaju o svojim iskazima ne razgovaraju s drugim svjedocima). Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi, iako se žalbom izričito ne navodi, da se prvostepena presuda u tom dijelu pobija zbog relativno bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH. Vrhovni sud je istakao da je apelant u svojoj žalbi pobijao prvostepenu presudu zbog toga što je prvostepeni sud poklonio vjeru iskazu svjedoka R. R., te je naveo da je svjedočenje tog svjedoka lažno i motivirano osvetom (zbog navodne ljubavne veze apelanta i supruge svjedoka - optužene R. B.), zbog čega apelant iskaz navedenog svjedoka smatra nezakonitim dokazom. U vezi s navedenim Vrhovni sud je istakao da svojstvo osumnjičenog, odnosno optuženog za tu osobu konstituira i pravo da bude upoznata s dokazima u spisu, s tim da je to pravo u fazi istrage ograničeno, a u punoj mjeri dolazi do izražaja u momentu podizanja optužnice kada osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze (član 61. stav 3. ZKPFBiH). Iz navedenog proizlazi da je i optuženi R. R. sve do momenta dok je imao to svojstvo bio u prilici razmatrati dokaze u spisu. Zbog navedenog je, po mišljenju Vrhovnog suda, neodrživa teza apelantove odbrane da je on zbog toga što je bio prisutan izvođenju dokaza na glavnom pretresu mogao svoj kasniji iskaz u svojstvu svjedoka prilagoditi onome što je tokom krivičnog postupka čuo. Također, Vrhovni sud je utvrdio da je svjedok R. R. svjedočio o sasvim drugačijim okolnostima u odnosu na svjedoke koje je imao priliku čuti tokom glavnog pretresa. Tako je svjedok R. R. svjedočio o tome šta je vidio i čuo u svojoj kući prije i poslije izvršenja krivičnog djela razbojništva na benzinskoj pumpi, dok su ostali svjedoci iznosili svoja saznanja o tome šta se dešavalo na licu mjesta učinjenja tog krivičnog djela, o čemu navedeni svjedok objektivno i nije mogao imati saznanja jer tamo nije bio, niti je o tome prilikom svjedočenja pitan. Stoga su, kako je utvrdio Vrhovni sud, neosnovani apelantovi navodi da je on svoj iskaz prilagodio iskazu oštećenog I. I. (koji je svjedočio o tome kako je napadnut i koje je povrede zadobio), iskazu I. M. (koji je oštećenog - svog oca odvezao u Dom zdravlja), iskazu svjedoka M. O. (o zatečenom stanju na benzinskoj pumpi i o tome u kakvom je stanju zatekao oštećenog) ili iskazu vještaka sudske medicine (o povredama koje je oštećeni kritične prilike zadobio). Vrhovni sud je naglasio da niti jedna odredba ZKPFBiH ne zabranjuje saslušanje u svojstvu svjedoka u bilo kojoj fazi krivičnog postupka osobe koja je u istom predmetu imala svojstvo saoptuženog, a zatim zaključila sporazum o priznanju krivice, pozivajući se pri tome na odredbu člana 103. ZKPFBiH. Budući da se u konkretnom slučaju nije radilo o svjedoku koji u smislu člana 96. ZKPFBiH ne može biti saslušan u tom svojstvu, niti o svjedoku koji u smislu člana
97. ZKPFBiH može odbiti svjedočenje, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je izveo dokaz saslušanjem svjedoka R. R. zbog čega su neosnovani žalbeni navodi da je izvođenjem tog dokaza prvostepeni sud učinio relativno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH. Vrhovni sud je također utvrdio da apelantova odbrana žalbom nije ukazala na koji način je saslušanje tog svjedoka moglo biti od utjecaja na pravilno i zakonito donošenje presude. Također, apelantovi žalbeni prigovori u vezi s vjerodostojnošću iskaza tog svjedoka ne mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je, kako je utvrdio Vrhovni sud, prvostepeni sud prilikom ocjene iskaza svjedoka R. R. dao jasne i određene razloge zbog kojih je takvom iskazu povjerovao, dovodeći ga u vezu s ostalim izvedenim dokazima, uključujući i iskaze optuženih koje su dali u fazi istrage, pa se ne mogu prihvati žalbeni prigovori da je takav iskaz lažan i motiviran osvetom. I po ocjeni tog suda, vjerodostojnost iskaza svjedoka R. R. nije ničim dovedena u pitanje, zbog čega je apelantove suprotne žalbene prigovore odbio kao neosnovane.
11. Nadalje Vrhovni sud je ispitao apelantove žalbene navode kojim je tvrdio da su iskazi koje je apelant dao u fazi istrage pribavljeni nezakonitim postupcima policijskih službenika, tj. uz primjenu sile i prijetnje, što takve iskaze čini nezakonitim dokazima na kojima pobijana presuda nije mogla biti zasnovana. S tim u vezi Vrhovni sud je utvrdio da je apelant u Tužilaštvu dao dva iskaza u svojstvu osumnjičenog (18. i 24. novembra 2011. godine), u kojima je u cijelosti priznao učinjenje krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, te je detaljno opisao kako svoje radnje, tako i radnje ostalih optuženih (tada osumnjičenih) i sam način i okolnosti učinjenja predmetnih krivičnih djela. Nadalje je utvrđeno da se iz zapisnika o saslušanju jasno vidi da je te iskaze dao u prisustvu svog branioca, te da je prije davanja iskaza jasno upozoren u smislu člana 92. stav 2. tačka c) ZKPFBiH da ukoliko da svoj iskaz u prisustvu branioca, takav iskaz će biti dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i može biti pročitan i korišten i bez njegove saglasnosti. Također, kako je dalje navedeno, iz sadržine zapisnika se vidi da ni apelant, ni njegov branilac nisu prigovorili na postupanje ovlaštenih službenih osoba prema apelantu prilikom davanja prethodnog iskaza u policiji iako je takva mogućnost propisana odredbom člana 234. stav 4. ZKPFBiH, što, kako je istakao Vrhovni sud, ako nije bilo poznato apelantu, moralo je biti poznato njegovom braniocu. Vrhovni sud je smatrao da zbog toga nije prihvatljiva ni apelantova žalbena tvrdnja da je prilikom ispitivanja kod tužioca on na sebi imao vidne povrede na što tužilac nije reagirao jer da je tako bilo onda bi njegove povrede morao zapaziti i branilac pa je, kako je ocijenio Vrhovni sud, potpuno nelogično da kod takvog stanja stvari apelantov branilac niti jednom riječju na to nije ukazao, čak i pod pretpostavkom da bi tužilac takve navodne povrede ignorirao. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da su neosnovane apelantove žalbene tvrdnje da je pred tužiocem priznao učinjenje krivičnih djela jer su mu u policiji zaprijetili da ako to ne učini biće zlostavljan nakon što se vrati od tužioca. U vezi s tim Vrhovni sud je utvrdio da je apelant prvi iskaz kod tužioca dao 18. novembra 2011. godine, nakon čega mu je određen pritvor (19. novembra 2011. godine), a nakon toga ga je tužilac ponovo ispitao 24. novembra 2011. godine, te je i tada u cijelosti i do u detalje priznao učinjenje predmetnih krivičnih djela. Vrhovni sud je zaključio da nije osnovana apelantova tvrdnja o strahu od ponovnog vraćanja u policiju jer se oba puta radilo o upućivanju, odnosno vraćanju apelanta u pritvorske prostorije. Pored toga, od 18. novembra 2011. godine, kada je dao prvi iskaz, do 24. novembra 2011. godine, kada je ponovo u prisustvu istog branioca apelant u cijelosti priznao učinjenje krivičnih djela, protekao je period od šest dana pa je, po ocjeni Vrhovnog suda, potpuno nelogično da u tom vremenu ne bi upoznao svog branioca o tome da ga je policija zlostavljala. Nasuprot tome, ni prilikom drugog ispitivanja kod tužioca ni apelant ni njegov branilac ponovo nisu stavili nikakve prigovore ni primjedbe na postupanje ovlaštenih službenih osoba prilikom ispitivanja u MUP-u, niti su to učinili u fazi sudske kontrole optužnice (prethodni prigovori na optužnicu iz osnova člana 248. stav 1. tačka c) ZKPFBiH - osporavanje zakonitosti dokaza ili dobivenog priznanja). Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da su istaknuti prigovori zapravo uloženi radi toga da iskazi, tj. apelantovo priznanje ne bude prihvaćeno kao dokaz u predmetnom krivičnom postupku u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti. Slijedom toga Vrhovni sud je navedene apelantove žalbene tvrdnje da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na povredama ljudskih prava odbio kao neosnovane, budući da prvostepenom presudom nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH u vezi s članom 11. istog zakona.
12. U odnosu na apelantove žalbene navode da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno Vrhovni sud je utvrdio da se ne mogu prihvatiti žalbene tvrdnje da nema dokaza da je apelant učinilac predmetnih krivičnih djela i da je zbog toga činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud svoj zaključak o apelantovoj krivici zasnovao na pravilnoj ocjeni iskaza svjedoka R. R. i iskaza apelanta i saoptuženih M. A. i M. I. koje su dali u fazi istrage, a koji dokazi su, iz razloga koje je taj sud prethodno dao u vezi s ocjenom žalbenih prigovora usmjerenih na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, u cijelosti zakoniti i validni dokazi. Utvrdivši da je prvostepeni sud određeno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice koje su pri tome povezane u jasnu i logičnu cjelinu Vrhovni sud je zaključio da apelant ne može uspjeti s prigovorima da je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno samo zbog toga što su utvrđene činjenice in peius apelanta.
13. Ispitujući prvostepenu presudu u odluci o kazni Vrhovni sud je utvrdio da je i u tom dijelu pobijana presuda pravilna i zakonita jer je prvostepeni sud, prilikom ocjene svih okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne, pravilno utvrdio značaj kako olakšavajućih tako i otežavajućih okolnosti, pa je stoga žalba apelantove odbrane i u tom dijelu neosnovana. Vrhovni sud je utvrdio da je neosnovan prigovor da prvostepeni sud nije cijenio određene olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, i to da živi u teškim porodičnim i materijalnim prilikama, da je živio u vanbračnoj zajednici koja se raspala zbog njegovog pritvaranja, da ima duševno bolesnu majku i sestru o kojima se on stara. Ovo stoga, kako je naveo Vrhovni sud, što o navedenim okolnostima u toku prvostepenog postupka nisu bili izvedeni dokazi, niti su takvi dokazi priloženi uz žalbu, pa se takav prigovor, uslijed njegove paušalnosti, nije ni mogao ispitati. Također, ni žalbeni prigovor da je prvostepeni sud dao premali značaj činjenici ranije apelantove neosuđivanosti ne dovodi u pitanje pravilnost pobijane presude u dijelu odluke o kazni. Naime, za krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH propisana je kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina, a za krivična djela učinjena u pokušaju članom 28. stav 2. KZFBiH propisana je mogućnost blažeg kažnjavanja. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud apelantu za krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i člana 31. KZFBiH pravilno odmjerio kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, cijeneći pri tome kao otežavajuću okolnost njegov doprinos učinjenju tog krivičnog djela, ali i olakšavajuće okolnosti poput njegove ranije neosuđivanosti i mladosti. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je smatrao da je očigledno da žalbeni prigovor o tome da je prvostepeni sud dao premali značaj ranijoj neosuđivanosti optuženog nema svoje utemeljenje. Isto tako, i za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i čl. 28. i 31. KZFBiH, a primjenom odredbi člana 28. stav 2. istog zakona, po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine, također cijeneći njegovu raniju neosuđivanost i mladost kao olakšavajuće okolnosti, pa mu je, primjenom odredbi o sticaju iz člana 54. stav 2. tačka b) KZFBiH izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina i dva mjeseca, kojom kaznom se, i po ocjeni Vrhovnog suda, može postići svrha kažnjavanja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom prava jer je apelant oglašen krivim za krivična djela za koja pred sudom nisu pruženi relevantni dokazi o apelantovom učešću u njihovom izvršenju. Apelant je u apelaciji ukazao na sve žalbene razloge koje je iznio u žalbi protiv prvostepene presude. Naveo je da je izreka prvostepene presude nerazumljiva u odnosu na apelanta jer ne sadrži činjenični opis djela, odnosno ne sadrži konkretizaciju radnji koje čine krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret. Zbog toga, po mišljenju apelanta, postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH u vezi sa članom 300. stav 1. tačka a) i članom 305. stav 4. navedenog zakona. Dalje je naveo da je sud prihvatio kao validan dokaz iskaz svjedoka R. R. koji je, i pored protivljenja apelantove odbrane, saslušan na nastavku glavnog pretresa održanog 28. maja 2012. godine. Po apelantovom mišljenju radi se o nezakonitom dokazu. Pozivajući se na povrede čl. 99. stav 1. i 273. stav 2. ZKPFBiH apelant je istakao da je navedeni svjedok prethodno, to jest prije zaključenja sporazuma o priznanju krivice, kao saoptuženi pratio cijeli tok postupka na dotadašnjim nastavcima glavnog pretresa, bio upoznat s izjavama svjedoka, vještaka, provedenim dokazima i zbog toga, po apelantovom mišljenju, nije mogao biti neutralan i nepristrasan svjedok. Pored toga, apelant smatra da navedeni svjedok i zbog međusobnih privatnih razloga nije bio kredibilan svjedok, kao i da je imao posredna, a ne neposredna saznanja o događaju. Nadalje apelant navodi da su pred sudom pročitane izjave apelanta i saoptuženih M. A. i M. I. kojima su optuženi tokom istrage priznali da su učestvovali u izvršenju navedenih krivičnih djela. Međutim, kako je apelant dalje naveo, takvi iskazi su posljedica nezakonitih postupaka ovlaštenih službenih osoba MUP-a Posavskog kantona koji su prema apelantu, a i drugim saoptuženim primjenjivali silu i prijetili daljnjim zlostavljanjem ukoliko i pred tužiocem ne priznaju izvršenje krivičnih djela. Po mišljenju apelanta takvi iskazi nisu mogli biti uzeti u obzir prilikom donošenja odluke. Apelant također navodi da rezultati DNK analiza nisu ukazali da je apelant učestvovao u izvršenju predmetnih krivičnih djela. Apelant ističe da Tužilaštvo provedenim dokazima nije dokazalo da je apelant počinio navedena krivična djela. Nadalje je istakao da mu je sud izrekao prestrogu kaznu budući da nije uzeo u obzir olakšavajuće okolnosti koje postoje na strani apelanta. Apelant smatra da sud pri odmjeravanju kazne nije cijenio apelantovu dob, da ranije nije bio kažnjavan, da živi u nesređenim materijalnim i porodičnim prilikama, to jest da jedini brine o majci i sestri koje su duševno bolesne osobe i da mu se raspala vanbračna zajednica u kojoj je živio.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u predmetnoj apelaciji nema konkretizacije svake od pobrojanih povreda nego sadržinu apelacije zapravo čini u cijelosti preneseni sadržaj žalbe koju je apelant putem svog branioca izjavio protiv prvostepene presude. Iz navedenog proizlazi da se apelantovi navodi zapravo odnose na povredu prava na pravično suđenje u vezi s navodnim bitnim povredama odredaba krivičnog postupka i pravilnošću utvrđenog činjeničnog stanja. U suštini apelant izražava svoje nezadovoljstvo zbog okolnosti da taj sud kao drugostepeni sud nije prihvatio niti jedan od žalbenih navoda kojima se pobijala prvostepena presuda. Vrhovni sud je naveo da zbog identičnih navoda žalbe i navoda apelacije odgovor na žalbu koji je sadržan u presudi tog suda ujedno predstavlja i odgovor na sve navode iz apelacije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu osnovani navodi iz apelacije da je taj sud svoju odluku zasnovao na zakonitim dokazima kao i da je u obrazloženju presude dao razloge o svim odlučnim činjenicama.
17. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da nisu osnovani navodi apelacije o povredama ljudskih prava na koja se apelant pozvao, te je predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
18. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase: Član 28.
Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Član 31.
Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 289. st. 1. i 2.
Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrebljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.
19. U Zakonu o krivičnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase: Član 11.
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Član 99. stav 1.
Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.
Član 103.
Lica koja ne polažu zakletvu odnosno ne daju izjavu Ne smiju se zaklinjati odnosno davati izjavu lica (…), za koje je dokazano ili za koje postoji osnovana sumnja da su počinila ili učestvovala u krivičnom djelu zbog kog se saslušavaju (…).
Član 273. stav 3.
(3) Poslije utvrđivanja identiteta optuženog, sudija odnosno predsjednik vijeća će uputiti svjedoke i vještake u prostoriju van sudnice određenu za njih, gdje će čekati dok budu pozvani da svjedoče. Sudija odnosno predsjednik vijeća će upozoriti svjedoke da dok čekaju o svojim iskazima ne razgovaraju sa drugim svjedocima. Na prijedlog tužioca, optuženog ili branioca, sudija odnosno predsjednik vijeća će odobriti onim vještacima na koje se prijedlog odnosi da prisustvuju toku pretresa u sudnici.
Član 300. stav 1. tačka a.
Presuda kojom se optuženi proglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi proglašava krivim, sud će izreći:
a) za koje se krivično djelo optuženik proglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona;
(…) Član 305. stav 4.
Sadržaj presude (4) Ako je optuženi proglašen krivim, izreka presude mora obuhvatiti potrebne podatke iz člana 300. ovog zakona, (…).
Član 312. stav 1. tač. i) i k) i stav 2.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primjenio ili je nepravilno primjenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 02 0 K 000537 12 Kž 2 od 20. decembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 16. januara 2013. godine. Apelacija je podnesena 11. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud, međutim, iako to apelant nije eksplicitno naveo, zaključuje da iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje na kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je također naveo povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
28. Apelant smatra da su redovni sudovi donijeli osporene odluke na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom prava, prihvaćajući kao relevantne nezakonite dokaze, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje.
29. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Također, Ustavni sud ukazuje da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, obrazložiti svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se apelant u apelaciji pozvao na sve žalbene razloge zbog kojih je pobijao prvostepenu presudu pred Vrhovnim sudom, koje je Vrhovni sud detaljno razmotrio i o kojima je odlučio svojom odlukom. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud za sve apelantove žalbene navode dao iscrpna i jasna obrazloženja zašto je smatrao da takvi navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. U vezi s apelantovim navodima da izreka prvostepene presude ne sadrži činjenični opis djela, odnosno da ne sadrži konkretizaciju radnji koje čine krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret, zbog čega postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud takve apelantove navode detaljno ispitao i naveo jasne i dovoljne razloge zašto apelantove tvrdnje nisu osnovane. Pri tome Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u datom obrazloženju.
32. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj „činjenica da su dokazi nezakonito pribavljeni ili da su korišteni nedopustivi dokazi sama po sebi ne dovodi do nivoa povrede iz člana 6, osim ako je, kada se uzmu u obzir činjenice i okolnosti predmetnog slučaja, došlo do nepravičnog suđenja. Sud često zapaža da njegova uloga nije da odlučuje o dopustivosti dokaza u nacionalnim sudovima, ovaj sud više vodi računa o pravičnosti postupka kao cjeline. U odnosu na pravičnost dokaza i njihovo korištenje, sud pridaje značaj sljedećem: 1) da li je podnositelj predstavke dobio mogućnost da osporava autentičnost dokaza i da se suprotstavi njihovoj upotrebi; i 2) kvalitet dokaza, uključujući i da li okolnosti pod kojima su pribavljeni dokazi bacaju sumnju na njihovu vjerodostojnost i tačnost“ (vidi Jalloh protiv Njemačke [GC], br. 54810/00. stav 96, ECHR 2006-IX). U vezi s apelantovim navodima da je iskaz svjedoka R. R. nezakonit dokaz na kojem su redovni sudovi zasnovali svoje odluke Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, ispitujući apelantove navode, dao jasne i određene razloge zašto su redovni sudovi povjerovali iskazu navedenog svjedoka dovodeći ga pri tome u vezu s ostalim izvedenim dokazima, uključujući i iskaze apelanta i drugih saoptuženih koje su dali u fazi istrage. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju dao uvjerljive razloge zašto apelantove suprotne tvrdnje nisu dovele u pitanje vjerodostojnost iskaza navedenog svjedoka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, ispitujući apelantove navode da su njegovi iskazi u istrazi posljedica nezakonitih postupaka ovlaštenih službenih osoba MUP-a Posavskog kantona koji su prema apelantu, a i drugim saoptuženim primjenjivali silu i prijetili daljnjim zlostavljanjem, dao detaljno obrazloženje iz kojeg jasno proizlazi zašto nije prihvatio dokaz apelantove odbrane, odnosno zašto je prihvatio dokaz optužbe, u čemu Ustavni sud također ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku apelant imao mogućnost osporavati autentičnost predmetnih dokaza i suprotstaviti se njihovoj upotrebi, kao i da je Vrhovni sud ponudio dovoljne razloge zašto vjerodostojnost takvih dokaza nije dovedena u pitanje apelantovim tvrdnjama, pri čemu Ustavni sud u tom pogledu ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda.
33. U odnosu na apelantove navode da mu je u konkretnom slučaju izrečena prestroga kazna jer nisu uzete u obzir sve olakšavajuće okolnosti, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud i u tom dijelu dao potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZFBiH i ZKPFBiH, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
35. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da osporene odluke ne pokreću pitanja prema navedenim članovima, te stoga istaknute navode smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza izvede zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i za svoje odlučenje da detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman