Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4155/15 ("Mens Komerc" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4155/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4155/15, rješavajući apelaciju "Mens Komerc" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Mens Komerc" d.o.o.
Tuzla podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Heregovine broj 32 0 Ps 022836 14 Rev od 2. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
"Mens Komerc" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Zihada Čaušević, podnio je 8. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 022836 14 Rev od 2. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, raskinut je ugovor o zakupu poslovnog prostora od 15. januara 1999. godine, te je apelant obavezan da tužiteljici preda u posjed predmetni poslovni prostor, oslobođen od svih lica i stvari. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je dana 12. marta 2015. godine zatraženo od Općinskog suda u Tuzli da u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku provede izviđajne radnje, pa je 20. aprila 2015. godine taj sud dostavio tražene podatke iz kojih slijedi da je rješenjem Višeg suda u Tuzli od 2. jula 1996. godine izvršen upis osnivanja društva jednog lica „Mens-komerc“ za proizvodnju trgovinu i usluge, da je osnivač društva Suljo Čaušević i lica ovlaštena za zastupanje da su upisani Zahida Čaušević-direktor i Suljo Čaušević. Također, utvrđeno je da je rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli od 13. marta 2000. godine izvršen upis promjene oblika i usklađivanja statusa sa odredbama Zakona o privrednim društvima, tako da je upisan apelant, da je osnivač društva Suljo Čaušević i da su lica ovlaštena za zastupanje društva Zahida Čaušević kao direktor i Suljo Čaušević. Nadalje, utvrđeno je da je rješenjem Općinskog suda u Tuzli od 10. januara 2011. godine utvrđen prestanak privrednog subjekta „Mens-komerc“ na zahtjev osnivača u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o privrednim društvima, ali do dana donošenja presude nije brisan iz sudskog registra i da nema drugih upisa. Isto tako, utvrđeno je da je uz taj dopis dostavljena i punomoć prema kojoj je zakonski zastupnik Suljo Čaušević, dana 8. aprila 2010. godine ovlastio advokata Kemala Sejfulovića da zastupa apelanta u ovom predmetu.
Uzimajući u obzir podatke navedene u predmetnom izvještaju, sud je zaključio da nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na zastupanje. Naime, utvrđeno je da je u toku cijelog postupka apelanta zastupao zakonski zastupnik Suljo Čaušević koji je 8. aprila 2010. godine opunomoćio advokata Kemala Sejfulovića, da u ovom predmetu apelanta zastupa sve do 15. aprila 2013. godine kada je navedeni advokat otkazao punomoć, a zatim, kao zakonski zastupnik zastupao je apelanta do okončanja ovog spora, što je sve bilo u skladu sa ovlaštenjima upisanim u sudskom registru privrednih subjekata. Također, utvrđeno je da činjenica da u spisu nije postojala punomoć za advokata Kemala Sejfulovića, nije bila od uticaja na pravilnost i zakonitost drugostepene presude, jer je taj nedostatak naknadno otklonjen kada je uz zatraženi izvještaj punomoć dostavljena. Najzad, kod toga da apelant nije brisan iz sudskog registra u skladu sa Zakonom o registraciji poslovnih subjekata u FBiH, dakle da nije prestao postojati, kako to neosnovano tvrdi apelant, već da je u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o privrednim društvima utvrđen prestanak na zahtjev osnivača, sud je zaključio da nije bilo razloga da se konkretni postupak prekine u smislu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman