Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-460/14 („Pavlović International Bank“ a.d. Bijeljina)
Odluka donesena 03. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Zakup
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-460/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-460/14, rješavajući apelaciju „Pavlović International Bank“ a.d. Bijeljina, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Pavlović International Bank“ a.d. Bijeljina podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 Ps 002584 13 Rev od 9. oktobra 2013.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
„Pavlović International Bank“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Zoran Perić, advokat iz Bijeljine, podnio je 29. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 Ps 002584 13 Rev od 9. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH od 4. jula 2013. godine kojom je apelant obavezan da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 56.692,00 KM, dok je tužitelj odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva. U toku postupka je utvrđeno da je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku naknada štete (vsp. 90.992,00 KM), koju je tužitelj pretrpio zbog nemogućnosti korištenja poslovne zgrade u Brčkom za obavljanje bankarske djelatnosti, a koju je za obavljanje iste djelatnosti koristio apelant sve do 1. jula 2008. godine, iako je rješenjem Ustavnog suda broj AP-214/03 od 1. aprila 2006. godine naloženo Osnovnom sudu Brčko distrikta BiH da bez odlaganja omogući izvršenje presude tog suda od 27. juna 2005. godine kojom je, između ostalog, obavezan apelant da tužitelju preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine koje u naravi čini poslovna zgrada u Brčkom. Nadalje, utvrđeno je da je navedena presuda od 27. juna 2005. godine provedena u zemljišnoj knjizi Osnovnog suda Brčko distrikta BiH i da je izvršen prijenos prava vlasništva na predmetnoj zgradi u Brčkom na ime tužitelja.
Isto tako, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 56.692,00 KM, jer taj iznos odgovara iznosu plaćene zakupnine od strane tužitelja za poslovni prostor u Brčkom za period od 2006. godine do 1. jula 2008. godine, kako je utvrdila i u svom nalazu i mišljenju navela vještakinja finansijske struke, a dosuđeni iznos ne sadrži zakupninu isplaćenu od strane tužitelja za korištenje poslovnih prostora i garaža u Gornjem Rahiću u iznosu od 34.300,00 KM, koji iznos ne predstavlja iznos pretrpljene štete, već naprotiv iznos poslovnih ulaganja tužitelja koja su mu se vraćala kroz redovno i uspješno poslovanje poslovnih prostora u Gornjem Rahiću. Dakle, utvrđeno je da visina štete koju je pretrpio tužitelj zbog korištenja njegove poslovne zgrade u Brčkom od strane apelanta iznosi 56.692,00 KM (koliko je i dosuđeno) i predstavlja razliku traženog iznosa od 90.992,00 KM i iznosa od 34.300,00 KM, koliko iznosi zakup poslovnih prostora i garaža u Gornjem Rahiću za period od 1. marta 2004. do 1. jula 2008. godine. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je tužitelju valjalo dosuditi iznos naknade na ime isplaćene zakupnine zakupodavcima za poslovne prostore u Brčkom za period od 2006. do 1. jula 2008. godine (dan kada je poslovna zgrada u Brčkom predana tužitelju u posjed), koje potraživanje nije prema relevantnoj odredbi Zakona o obligacionim odnosima zastarilo, jer je tužba podnesena 13. februara 2006. godine, dakle, prije isteka subjektivnog roka od tri godine. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao/pozvala, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman