Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5590/14 (A. K. i drugi)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Posjed
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5590/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-5590/14, rješavajući apelacije Ambrozija Kelave i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ambrozije Kelava protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 006275 14 Gž od 10. septembra 2014. godine;

Behudin Mandal protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 096579 12 Gž od 10. juna 2015. godine;

Salko Dubravac protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 034655 15 Gž od 14. jula 2015. godine;

Z.Z. i F.Z. protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 019126 15 Gž 2 od 15. oktobra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5590/14 Ambrozije Kelava (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Jozo Ćurić advokat iz Livna, podnio je 23. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 006275 14 Gž od 10. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant smetao tužiteljicu (S.D.) u mirnom i faktičkom posjedu nekretnine, pobliže označenih u izreci rješenja, na način da je zavario ulaznu kapiju koja se nalazi na izlazu iz parcele apelanta na lokalni put, te tako spriječio tužiteljicu da može nesmetano pristupiti svojoj parceli i stambenom objektu. Apelantu je naloženo da se ubuduće suzdržava svakog ovakvog ili sličnog smetanja posjeda pod prijetnjom izricanja novčane kazne, kao i da tužiteljici naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da se tužiteljica nalazila u posljednjem mirnom posjedu predmetne nekretnine u kritično vrijeme, te da je apelant, na ranije opisani način, izvršio čin smetanja posjeda tužiteljice, zbog čega je sud donio odluku kao u izreci rješenja. Sud je istakao da je neosnovan prigovor apelanta da prvostepeni sud nije utvrdio kada se navodno dogodio čin smetanja posjeda, s obzirom da iz provedenih dokaza proizilazi nesporno da se čin smetanja posjeda dogodio u martu 2013. godine a da je tužiteljica 11. aprila 2013. godine podnijela tužbu protiv apelanta radi smetanja posjeda.

2. AP-4009/15 Behudin Mandal (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnio je 21. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 096579 12 Gž od 10. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je kao neblagovremen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi (H.M.) smetao u mirnom posjedu dijela zemljišta koji predstavlja prilazni put, na način što je tuženi bespravno sagradio betonski zid. Sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelant propustio zakonom određeni rok za podnošenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, koji je propisan odredbom člana 82. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja). S obzirom da je, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, apelant za podizanje predmetnog zida saznao u maju 2006. godine, a da je tužbu podnio 29. maja 2009. godine, to je sud na osnovu člana 67. stav 1. Zakona o parničnom postupku odbacio njegovu tužbu.

3. AP-4415/15 Salko Dubravac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kraševa-Općina Tešanj, kojeg zastupa Aladin Mujkanović advokat iz Tešnja, podnio je 25. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 034655 15 Gž od 14. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ga tuženi (E.O. i S.O.) smetali u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti prolaza puta preko parcela pobliže označenih u izreci rješenja, na način što su verbalno zabranili apelantu da prolazi predmetnim putem a nakon toga postavili metalne stubiće i gume na predmetni put, čime su ga onemogućili da koristi navedeni put za prolaz vozilima i drugim prevoznim sredstvima kao i prolaz pješice za pristup nekretnini označenoj sa k.č.br. 35/2, te da se naloži tuženim da uspostave pređašnje stanje i ubuduće im se zabrani bilo kakvo smetanje. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao činjenicu da je postavljanjem metalnih stubića izvršen čin smetanja posjeda, zbog čega je donesena odluka kao u izreci rješenja. Naime, utvrđeno je da su tuženi postavljanjem metalnih stubića vršili razgraničenje parcele označene kao k.č. 32/1 u posjedu A.R. i A.A. i parcele označene kao k.č. 30/2 u osjedu S.O. u odnosu na sporni put, tako da postavljeni metalni stubići ne predstavljaju nikakvu prepreku za kretanje spornim putem pa tako i prema parceli apelanta.

4. AP-5630/15 Z.Z. i F.Z. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Širokog Brijega, koje zastupa Nevenka Oručević advokatica iz Mostara, podnijeli su 22. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 019126 15 Gž 2 od 15. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev A.T. (u daljnjem tekstu:tužitelj) i zabranjeno je apelantima da ometaju i sprječavaju tužitelja da vrši ograđivanje, ozidavanje, ozelenjivanje ili izlijevanje betonskog zida i da vrši sve druge radnje u svrhu zaštite vlasništva i održavanja posjeda na nekretnini pobliže označenoj u izreci presude. Apelantima je naloženo da se ubuduće suzdržavaju svakog ovakvog ili sličnog uznemiravanja tužitelja u nesmetanom prolazu, prevozu i prilazu sve prema skici vještaka geodeta od 16. februara 2015. godine koja je sastavni dio presude. U postupku je na osnovu provedenih dokaza, a posebno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodeta, utvrđeno da se predmetno uznemiravanje dogodilo na dijelu nekretnine tužitelja, odnosno da su apelanti uznemirili tužitelja u vršenju prava vlasništva na način da su mu onemogućili izvođenje radova na dijelu njegove nekretnine, zbog čega je sud donio odluku kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5590/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5590/14 (A. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio