Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3272/15 (N. H. i drugi)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3272/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3272/15, rješavajući apelacije Niaza Hodžića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Niaz Hodžić, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 020424 15 Kž 2 od 17. aprila 2015.

godine;

Milenko Berić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 K 014497 15 Kv od 25. septembra 2015. godine;

Rifet Skenderović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 K 026717 15 Kž od 18. septembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3272/15 Niaz Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio je 27. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 020424 15 Kž 2 od 17. aprila 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. i ratni zločin protiv zarobljenika iz člana 146. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ, a u odnosu na nagradu i naknadu branitelju apelanta po službenoj dužnosti, određena je nagrada na ime odbrane apelanta u iznosu od 5.280,00 KM (umjesto traženog iznosa od 6.120,00 KM. Sud je istakao da je Pravosudno povjerenstvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, donijelo Odluku o naknadi troškova krivičnog postupka (u daljnjem tekstu. Odluka) kojom se uređuje način isplate naknade troškova krivičnog postupka od njegovog pokretanja do završetka, a koji troškovi pripadaju branitelju po službenoj dužnosti, svjedocima, vještacima i stručnim i drugim osobama. Također je istakao da su na osnovu navedene Odluke branitelju apelanta po službenoj dužnosti priznati troškovi postupka za odbranu apelanta na nekoliko ročišta u ukupnom iznosu od 5.280,00 KM. Pored toga, sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je odluku o nagradi branitelja trebalo donijeti u skladu sa Advokatskom tarifom Federacije Bosne i Hercegovine, budući da bi primjena navedene Tarife došla u obzir samo u situaciji da je branitelj apelanta bio određen po izboru apelanta, a ne u situaciji da je imenovan po službenoj dužnosti, kao u apelantovom slučaju.

2. AP-5323/15 Milenko Berić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, kojeg zastupa Milan Romanić advokat iz Banja Luke, podnio je 30. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 K 014497 15 Kv od 25. septembra 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u krivičnom postupku u kojem je apelant oglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona SFRJ, a u odnosu na nagradu i naknadu izdataka branitelju apelanta po službenoj dužnosti, određena je nagrada na ime odbrane apelanta u iznosu od 9.308,80 KM, koja će se apelantovom branitelju isplatiti iz IPA sredstava za 2012/2113 godinu, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev odbijen. Osim toga, apelant je obavezan da na ime troškova branitelja isplati sudu iznos od 9.308,80 KM u korist IPA sredstava za 2012/2113 godinu. Sud je zaključio da je u konkrentom slučaju, na osnovu zahtjeva branitelja apelanta, pravilno određena visina nagrade i nužnih izdataka branitelja koji je apelantu postavljen po službenoj dužnosti, te da je odluka o nagradi i naknadi izdataka branitelja donesena u skladu članom 101. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, kojim je propisana obaveza zastupanog lica da plati nagradu i nužne izdatke branitelja, osim ako nagrada i nužni izdaci padaju na teret suda, što ovdje nije slučaj, jer apelantu nije postavljen branitelj po službenoj dužnosti po osnovu lošeg imovnog stanja. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.

3. AP-5439/15 Rifet Skenderović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bužima, kojeg zastupa Milan Romanić advokat iz Banja Luke, podnio je 7. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 K 026717 15 Kž od 18. septembra 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u pogledu naknade troškova odbrane apelanta u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta radi krivičnog djela šumska krađa iz člana 316. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, odbijen je zahtjev advokata Milana Romanića za naknadu troškova odbrane apelanta. Sud je istakao da je predmetni krivični postupak okončan odbijajućom pravomoćnom presudom zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja, te da je na osnovu toga, završen i postupak odbrane apelanta u skladu sa izdatom punomoći od strane advokata Milana Romanića. Pored toga, sud je istakao da u navedenoj pravomoćnoj presudi nisu dosuđeni nikakvi troškovi postupka za naplatu apelantu, zbog čega je zahtjev za isplatu naknade troškova odbrane neosnovan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3272/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3272/15 (N. H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio