Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4747/15 (S.M.,D.S., i D.M.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Eksproprijacija
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4747/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4747/15, rješavajući apelaciju S.M. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.M., D.S. i D.M.
podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 V 003148 15 Rev od 7. jula 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
S.M., D.S. i D.M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zvornika, koje zastupa Ozrenka Jakšić, advokatica iz Zvornika, podnijeli su 22. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 V 003148 15 Rev od 7. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom određeno je da iznos od 150.000.000,00 YU dinara, koji je isplaćen M.M., predniku predlagača, tj. apelanata, po sporazumu od 11. aprila 1989. godine, zaključenom pred Opštinskim sekretarijatom za privredu i opšte upravne poslove Živinice, a koji iznos mu je isplaćen dana 19. aprila 1989. godine, te vrijednost od 43.931.183,96 YU dinara, a koju je prednik apelanata imao po osnovu iskorištenog građevinskog materijala od nove porodično-stambene kuće, što ukupno iznosi 193.931.183,96 YU dinara, predstavlja pravičnu novčanu naknadu za eksproprisane nekretnine prednika apelanata po rješenju Opštinskog sekretarijata za urbanizam, građevinske i imovinsko-pravne poslove Opštine Živinice od 19. januara 1988. godine.
U toku postupka je utvrđeno da je predniku apelanata po zaključenom sporazumu od 11. aprila 1989. godine za predmetne nekretnine naknada bila isplaćena 19. aprila 1989. godine, u navedenom novčanom iznosu, koji predstavlja pravičnu novčanu naknadu za sve eksproprisane nekretnine, prema pravilnoj primjeni odredbe člana 81. stav 1. ranijeg Zakona o eksproprijaciji. Shodno tome, utvrđeno je da ne stoje tvrdnje apelanata da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu pomenute zakonske odredbe, te da su se s obzirom na odredbu iz člana 70. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine F BiH“ broj 70/07) u predmetnom postupku mogle primijeniti isključivo odredbe tog zakona (novog). Naime, utvrđeno je da je pravilan stav drugostepenog suda da iz sadržaja odredbe člana 70 stav 1. ovog Zakona proizilazi da će se odredbe ovog Zakona u pogledu određivanja naknade za eksproprisane nekretnine primjenjivati i u slučajevima kada je eksproprijacija izvršena na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do stupanja na snagu ovog Zakona, ali samo ako naknada nije isplaćena. Budući da je u konkretnom slučaju prije stupanja na snagu novog zakona predniku apelanata po zaključenom sporazumu od 11. aprila 1989. godine isplaćena naknada (19. aprila 1989. godine), kao i da je postignut sporazum za građevinski materijal od porušenih objekata čija je vrijednost procijenjena u iznosu od 43.931.183,96 KM, sud je zaključio da je valjalo primjenom odredbe člana 81. stav 1. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SR BiH“ broj 12/87 – prečišćeni tekst) odrediti naknadu za predmetne eksproprisane nekretnine. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman