Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2784/13 (S. S.)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Legitimno očekivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2784/13

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2784/13, rješavajući apelaciju Seada Sarihodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Sarihodžića podnesena protiv Presuda Kantonalnog suda u Tuzli br. 03 0 U 003176 13 Uvp 2 od 18. aprila 2013. godine i 03 0 U 003176 10 U od 23. decembra 2011. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Sarihodžića podnesena protiv Presuda Kantonalnog suda u Tuzli br. 03 0 U 003176 13 Uvp 2 od 18. aprila 2013. godine i 03 0 U 003176 10 U od 23. decembra 2011. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sead Sarihodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Jasmina Sarihodžić, advokatica iz Tuzle, podnio je 25. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 03 0 U 003176 13 Uvp 2 od 18. aprila 2013. godine i 03 0 U 003176 10 U od 23. decembra 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) zatraženo je 31. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Ministarstvo finansija su odgovore na apelaciju dostavili 6, odnosno 10. augusta 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Predmetni osporeni postupak je pokrenut apelantovom žalbom protiv izmijenjene prijave poreza na dohodak za 2007. godine Kantonalnog poreznog ureda u Tuzli – Ispostava u Tuzli (u daljnjem tekstu: Porezni ured) od 23. aprila 2009. godine. Iz prijave je vidljivo da Porezni ured apelantu nije priznao kao rashod troškove na ime sudske takse u iznosu od 5.024,50 KM, niti troškove na ime lizinga za kupovinu putničkog automobila u iznosu od 9.636,94 KM. Iz izmijenjene prijave je vidljivo da je apelantu utvrđena godišnja porezna osnovnica u iznosu od 43.310,90 KM, te porez na dohodak u iznosu od 6.496,63 KM.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi Porezna uprava – Komisija za rješavanje žalbi (u daljnjem tekstu: Komisija) je donijela Rješenje broj 10-3-05-05-1-240/09 od 10. juna 2009. godine kojim je žalba odbijena.

7. U vezi s apelantovim žalbenim navodima kojim osporava izmijenjenu prijavu u dijelu kojim mu nisu priznati troškovi na ime sudskih taksi i operativnog lizinga Komisija je, razmotrivši žalbu, pobijanu prijavu i spise u predmetu, zaključila da je žalba neosnovana. U vezi s tim, Komisija je iznijela stav da bi troškovi lizinga (najma) mogli biti priznati u rashod samo pod uvjetom koji je reguliran u odredbi člana 12. stav 1. tačka 2. Pravilnika o primjeni Zakona o kantonalnim porezima („Službeni list TK“ broj 4/04; u daljnjem tekstu: Pravilnik), odnosno da je predmetni ugovor o operativnom lizingu evidentiran kod Porezne uprave. Iz citirane odredbe proizlazi da se izdaci po osnovu naknade za zakup prostora priznaju u rashode samo ukoliko postoje valjani ugovori o zakupu koji moraju biti evidentirani kod Porezne uprave. Shodno citiranoj odredbi apelant je, propustom da ugovor evidentira kod nadležnog poreznog organa, izgubio ovlaštenje da troškove najamnine za stalno sredstvo rada uvrsti u rashode kako bi na taj način bila umanjena porezna osnovica za određivanje iznosa porezne obaveze. Prilikom odlučenja Komisija je imala u vidu da se ni zakupnina po osnovu ugovora o zakupu prostora ne bi mogla tretirati kao rashod ukoliko ugovor o zakupu prostora nije evidentiran u Poreznoj upravi, shodno odredbama člana 12. Pravilnika. Osim toga, Komisija je zauzela stav da se u ovom slučaju ni iznos amortizacije ne bi mogao tretirati kao trošak budući da je i za priznavanje tog rashoda neophodno stalno sredstvo uvrstiti u popis stalne imovine, a što apelant očigledno nije učinio, iako bi takva obaveza proizlazila iz odredbe člana 19. Zakona o kantonalnim porezima („Službene novine TK“ br. 13/03, 6/06 i 13/06; u daljnjem tekstu: Zakon o porezima).

8. Apelant je protiv rješenja Komisije izjavio žalbu, koju je Ministarstvo finansija konačnim Rješenjem broj 07-15-705/09 od 25. februara 2010. godine odbilo kao neosnovanu (o čemu se navedeno Ministarstvo detaljnije izjasnilo na str. 2. i 3. obrazloženja rješenja).

9. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj radi poništenja rješenja Ministarstva finansija iz prethodne tačke ove odluke Kantonalni sud je nakon održane javne rasprave donio Presudu broj 03 0 U 003176 10 U od 23. decembra 2011. godine kojom je tužbu odbio uz istovremeno odbijanje zahtjeva za naknadu troškova upravnog postupka.

10. Iz osporene presude proizlazi da je na javnoj raspravi apelantov punomoćnik odustao od prigovora koji se odnose na priznavanje troškova na ime sudskih taksi, ostajući kod prigovora koji se odnose na nepriznavanje troškova operativnog lizinga u visini od 9.636,94 KM, smatrajući da je osporena odluka u tom dijelu u suprotnosti sa Zakonom o porezima i Pravilnikom. Nakon što je Kantonalni sud razmotrio sve žalbene prigovore u kontekstu obrazloženja osporenog akta i relevantnog zakonskog okvira koji regulira predmetnu materiju, navedeni sud je izveo zaključak da se osporeni akt zasniva na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni Zakona o porezima i Pravilnika.

11. U vezi s takvim stavom Kantonalni sud je prije svega citirao odredbe člana 8. stav 6. tačka

3. Zakona o porezima koje propisuju da se poreznim obveznicima iz člana 6. stav 1. tačka 2. priznaju porezne olakšice putem umanjenja osnovice, i to: za iznos izvršenih ulaganja u nabavku osnovnih sredstava i ulaganja u kupovinu, izgradnju i adaptaciju poslovnog prostora za iznos izvršenih ulaganja u toj godini, a najviše do visine iznosa osnovice poreza na dohodak utvrđene za tu godinu. Nadalje, Kantonalni sud je pojasnio da su osnovna sredstva ona sredstva bez kojih nije moguće obavljanje određene samostalne ili druge djelatnosti, pa s obzirom da odredbama Zakona o advokaturi nije predviđeno da putnički automobil predstavlja osnovno sredstvo rada advokata, niti je navedenim zakonom posjedovanje automobila propisano kao uvjet za obavljanje advokatske djelatnosti to je navedeni sud zaključio da putnički automobil ne predstavlja nužno sredstvo, odnosno osnovno sredstvo za obavljanje advokatske djelatnosti.

12. Navedeno, kako je istakao Kantonalni sud, što apelant kao fizička osoba ima mogućnost da za obavljanje advokatske djelatnosti koristi vlastiti putnički automobil, kao što to čine i druge fizičke osobe koje obavljaju određenu samostalnu djelatnost za razliku od drugih fizičkih osoba kojima putnički automobil predstavlja osnovno sredstvo rada kao što su to taksisti.

13. Imajući u vidu sve navedeno Kantonalni sud je zaključio da izdaci za nabavku putničkog automobila ne predstavljaju rashode koji se poreznim obveznicima priznaju u smislu odredaba člana 17. st. 5. i 6. i člana 20. Zakona o porezima, budući da se ne radi o izdacima koji su neposredno ostvareni u cilju stjecanja, osiguranja i očuvanja prihoda, odnosno o izdacima koji su neposredno vezani uz ostvarivanje dohotka, zbog čega cijeni da se nisu stekli uvjeti da se ti izdaci priznaju ni kao rashodi u smislu odredaba člana 17. st. 5. i 6. Zakona o porezima. Stoga se, prema ocjeni Kantonalnog suda, nisu stekli uvjeti iz člana 8. stav 6. tačka 3. Zakona o porezima da se u konkretnom slučaju uplaćena sredstva po osnovu ugovora o lizingu za nabavku putničkog automobila priznaju kao porezna olakšica iz tog člana.

14. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 23. decembra 2011. godine Kantonalni sud je u vijeću za upravne sporove donio Presudu broj 03 0 U 003176 13 Uvp 2 od 18. aprila 2013. godine kojom je zahtjev odbijen. Nakon što je vijeće detaljno elaboriralo obrazloženje Kantonalnog suda zaključilo je da u predmetnoj upravnoj stvari nije bilo nepravilne primjene materijalnog prava na koju apelant ukazuje. Prema ocjeni vijeća, sud je u osporenoj presudi dao razumljive i jasne razloge koji se tiču pravilne primjene materijalnog prava koje je kao pravilne prihvatilo i vijeće. Štaviše, kako je istaklo vijeće, apelant ne bi imao pravo na priznavanje predmetnih troškova čak i u slučaju da je predmetni ugovor o operativnom lizingu evidentiran kod Porezne uprave s obzirom da se radi o izdacima koji nisu nužni za obavljanje advokatske djelatnosti, niti predstavljaju uvjet za njihovo obavljanje. Navedeno i zbog toga što se apelant u obavljanju advokatske djelatnosti može koristiti gradskim prevozom kao i vlastitim putničkim automobilom (i u tu svrhu naplaćivati naknadu troškova postupka u koju je uključena amortizacija vozila), a ukoliko bi predmetni automobil služio u službene svrhe ne postoji način da se odvoji njegova upotreba u privatne svrhe, odnosno za lične potrebe apelanta i druge svrhe koje ne podrazumijevaju obavljanje advokatske djelatnosti. Osim toga, kako je istaklo vijeće, apelant nije pravna osoba, pa se u predmetnoj upravnoj stvari ne može s uspjehom pozivati na međunarodne i domaće knjigovodstvene standarde predviđene za poslovanje pravnih osoba. Budući da je sud u upravnom sporu zaključio da predmetni rashodi ne predstavljaju nužne troškove za obavljanje advokatske djelatnosti, to se apelantu ne može priznati ni trošak amortizacije za sredstva koja su predmet lizinga, kako se sugerira u zahtjevu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se suštinski ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno pogrešno tumačenje relevantnih odredaba Pravilnika i Zakona o porezima. Apelant smatra da je Kantonalni sud trebao da uzme kao osnovanu apelantovu tvrdnju da izvršene uplate po ugovoru o lizingu za kupovinu putničkog automobila predstavljaju isključivo trošak za apelanta, što je sve u skladu s međunarodnim knjigovodstvenim standardima i praksom prema kojima se operativni lizing tretira kao čista najamnina i predstavlja trošak poslovanja. Apelant također smatra da je Kantonalni sud trebao uzeti u obzir činjenicu da se porezna prijava za apelanta kao samostalnog djelatnika vodi po principu blagajne, gdje samo stvarni priliv na račun predstavlja stvarni prihod, a svaki odliv predstavlja trošak, zbog čega je očito da se u slučaju operativnog lizinga kod samostalnog djelatnika pojavljuje veliki odliv na ima plaćanja istog, a da za to nema adekvatne protivstavke u prilivu. Apelant također smatra da je Kantonalni sud kod odluke da ne prizna operativni lizing kao trošak morao priznati makar amortizaciju na sredstva kupljena na lizing jer se ona obavezno računa kao trošak u skladu s međunarodnim knjigovodstvenim standardima i praksom.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je odgovoru na apelaciju predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno da se odbije kao neosnovana jer apelant u apelaciji ne iznosi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih proizlazi da je u upravnom sporu došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, već iznosi samo svoje viđenje o tome kako je navedeni sud trebao da postupi. Kantonalni sud je ponovo naglasio da se jedino sredstva bez kojih nije moguće obavljati samostalnu djelatnost mogu priznati kao trošak, a da niti jednim materijalnim propisom nije predviđeno da putnički automobil predstavlja osnovno sredstvo za rad za obavljanje advokatske djelatnosti.

17. Ministarstvo finansija je sve apelacione prigovore ocijenilo neosnovanim naglasivši da odlukama koje su donesene u upravnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o kantonalnim porezima („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 13/03, 6/06 i 13/06) relevantne odredbe glase:

Član 6. stav 1. tačka 2.

Osnovnica poreza na dohodak poreznog obveznika jeste ukupni iznos dohotka koji porezni obveznik ostvari u Kantonu, zemlji i inostranstvu i to od:

2. dohotka od samostalne djelatnosti i Porezne olakšice Član 8. stav 6. tačka 3.

Poreznim obveznicima iz člana 6. stav 1. tačka 2. priznaju se porezne olakšice putem umanjenja osnovice, i to:

3. Za iznos izvršenih ulaganja u nabavku osnovnih sredstava i ulaganja u kupovinu, izgradnju i adaptaciju poslovnog prostora za iznos izvršenih ulaganja u toj godini, a najviše do visine iznosa osnovice poreza na dohodak utvrđene za tu godinu.

UTVRĐIVANJE DOHOTKA OD PRIVREDNE DJELATNOSTI, SLOBODNIH I

DRUGIH SAMOSTALNIH DJELATNOSTI

Član 17. st. 5. i 6.

Rashodi su svi izdaci poreznog obveznika tokom poreznog perioda u cilju sticanja, osiguranja i očuvanja prihoda, U rashode ulaze samo oni izdaci koji su neposredno vezani uz ostvarivanje dohotka. Član 20.

Kao rashodi poreznom obvezniku priznaju se naročito:

1)Izdaci za materijal, robu, proizvode i usluge, koji služe za sticanje dohotka u visini nabavne cijene ili troškova proizvodnje i ostali troškovi koji su nastali u vezi sa poslovanjem.

2)Plaćeni porez na promet proizvoda i usluga.

3)Plaća sa porezima i doprinosima poslodavaca i zaposlenih priznaju se u visini stvarnih isplata.

4)Otpisi stalne imovine 5)Izdaci za vlastita motorna vozila i druga sredstva koja služe prijevozu radnika i drugih zaposlenih lica u iznosu od 20% cijene goriva po stvarno pređenom kilometru 6)Otplate kamata na primljene kredite i zajmove.

7)Izdaci za reprezentaciju do 0,5% od ukupno ostvarenog prihoda.

8)Izdaci po osnovu naknada, pomoći i nagrada koje daje poslodavac, ako ne prelazi iznose koji će se propisati posebnim propisom.

9)Izdaci za dnevnice i troškove službenog putovanja do propisanih iznosa, utvrđenih za pravna lica.

10)Izdaci za stipendije učenika i studenata djece porodice šehida i poginulih boraca, ratnih vojnih invalida i lica u stanju socijalne potrebe, ako ne prelaze iznose propisane posebnim propisom.

19. U Pravilniku o primjeni odredaba Zakona o kantonalnim porezima („Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj 4/04) relevantne odredbe glase:

Član 12. tačka 2. st. 7. i 8.

2. Dohodak od samostalne djelatnosti Rashodi su svi izdaci poreznog obveznika tokom poreznog perioda koji su učinjeni u cilju sticanja, osiguranja i očuvanja prihoda.

U rashode se priznaju samo oni rashodi koji su vezani za ostvarivanje prihoda. Svi lični izdaci obveznika koji nisu nužni za ostvarivanje prihoda se ne priznaju u rashode.

20. U Zakonu o advokaturi Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 40/02, 29/03, 18/05 i 68/05) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Advokatska djelatnost, između ostalog, obuhvata:

1)Davanje pravnih savjeta;

2)Sastavljanje različitih podnesaka (zahtjevi, tužbe, predstavke, molbe, žalbe i dr.); 3)Sastavljanje raznih isprava (ugovori, testamenti i dr.);

4)Zastupanje stranaka u svim parničnim, upravnim i ostalim postupcima pred redovnim i drugim sudovima, drugim državnim organima, arbitražama te pravnim osobama;

5)Odbranu i zastupanje okrivljenog u krivičnom, prekršajnom i drugim postupcima u kojima se odlučuje o odgovornosti fizičkih i pravnih lica; i 6)Pružanje i drugih oblika pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama kakao bi se zaštitili njihova prava i interesi.

Advokatsku djelatnost, kao profesionalnu djelatnost, vrše advokati kao pojedinci. Advokati u svrhu zajedničkog vršenja profesije mogu formirati zajedničku advokatsku kancelariju i advokatsko društvo.

VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

23. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

24. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304, te Plazonić protiv Hrvatske, presuda od 6. marta 2008. godine, tač. 65 i 66). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonskim okvirom predviđeno. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, postupak u okviru koga apelantu Porezna uprava nije priznala troškove na ime operativnog lizinga za kupovinu putničkog automobila zbog neispunjavanja zakonskih uvjeta za to (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

25. Stoga slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 003176 13 Uvp 2 od 18. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 26. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 25. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete. VII.Meritum

29. Apelant pobija presude Kantonalnog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

31. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

32. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju pitanja da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje potpada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do nezakonitog miješanja u njegovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. U vezi s apelantovim navodima, a shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda, tvrdnju da je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moguće je iznijeti samo ukoliko se pobijane odluke odnose na nečije „vlasništvo“. „Vlasništvo“ može biti „postojeće vlasništvo“ ili „imovina“, uključujući potraživanja u odnosu na koja neko može tvrditi da ima barem „legitimno očekivanje“ ostvarenja djelotvornog uživanja prava vlasništva (vidi, J. A. Pye (Oxford) Ltd and J. A. Pye (Oxford) Land Ltd v. UK [GC], no. 44302/02, ECHR 2007-III, stav 6 i Maltzan and Others v. Germany (dec.) [GC], nos.71916/01, 71917/01 i 10260/02, ECHR 2005-V, stav 74).

34. Evropski sud je u svojim brojnim odlukama stao na stanovište da „vlasništvo“ u prvom dijelu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nije ograničeno na vlasništvo fizičkih stvari i koje je nezavisno od formalne klasifikacije u domaćem pravnom sistemu: određena druga prava i interesi koji predstavljaju imovinu mogu se također smatrati „vlasničkim pravima“ i na taj način „vlasništvom“ u svrhu citirane odredbe. Pitanje koje treba ispitati u svakom predmetu jeste da li okolnosti predmeta, kada ih se razmotri u cjelini, na apelanta prenose pravo na materijalni interes zaštićen članom 1. Protokola broj 1 (vidi, Depalle v. France [CG], no. 34044/02, ECHR 2010).

35. Dovodeći navedene principe u vezu sa konkretnim slučajem Ustavni sud zapaža da apelant smatra da osporene presude Kantonalnog suda krše njegovo pravo na imovinu jer mu Porezna uprava nije priznala u rashod troškove nastale po osnovu ugovora o lizingu za kupovinu putničkog automobila, zaključenog između apelanta i VB leasing d.o.o., a sve u cilju ostvarivanja poreznih olakšica na dohodak. Ustavni sud zapaža da je apelantov cilj bio da mu Porezna uprava prizna troškove na ime lizinga za kupovinu putničkog automobila kao rashod kako bi za taj iznos mogao ostvariti umanjenje porezne osnovice. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o postojećoj imovini koju ima u vidu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već o tražbini za ostvarivanje prava usmjerenoj na umanjenje visine poreza. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da kada je vlasnički interes sadržan u prirodi tražbine, on se može smatrati „imovinom“ samo ako ima dovoljno jaku osnovu u nacionalnom pravu, naprimjer kada postoji ustanovljena sudska praksa domaćih sudova koja to potvrđuje (vidi, inter alia, Plechanow v. Poland, no. 22279/04, 7. July 2009, stav 83). Uz to Ustavni sud podsjeća da se ne može reći da „legitimno očekivanje“ nastaje kada postoji spor o tačnom tumačenju i primjeni domaćeg prava, a tvrdnje podnosioca naknadno odbace domaći sudovi (vidi, Anheuser- Busch Inc. v. Portugal, [CG], no 73049/01, ECHR 2007-I, stav 65).

36. Dakle, shodno iznesenim stavovima Evropskog suda, Ustavni sud mora ispitati da li je apelant, ulažući žalbu na izmijenjenu poreznu ispravu, imao „legitimno očekivanje“ da će njegovoj žalbi biti udovoljeno kako bi ostvario pravo na porezne olakšice.

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su pozitivno pravnim propisima regulirani uvjeti za ostvarivanje poreznih olakšica. U konkretnom slučaju riječ je o kantonalnim propisima Tuzlanskog kantona, i to Zakonu o porezima i Pravilniku. Ustavni sud također zapaža da apelant kao advokat ostvaruje dohodak od samostalne djelatnosti, pri čemu ukupan iznos dohotka koji porezni obveznik ostvari u Kantonu, zemlji i inostranstvu čini osnovicu poreza na dohodak (član 6. stav 1. tačka 2. Zakona o porezima). Nadalje, Ustavni sud zapaža da odredba člana 8. stav 6. tačka

3. Zakona o porezima propisuje da se poreznim obveznicima iz člana 6. stav 1. tačka 2. priznaju porezne olakšice putem umanjenja osnovice za iznos izvršenih ulaganja u nabavku osnovnih sredstava i ulaganja u kupovinu, izgradnju i adaptaciju poslovnog prostora za iznos izvršenih ulaganja u toj godini, a najviše do visine iznosa osnovice poreza na dohodak utvrđene za tu godinu. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 17. st. 5. i 6. Zakona o porezima propisano da u rashode poreznog obveznika koji obavlja samostalnu djelatnost ulaze svi njegovi izdaci tokom poreznog perioda u cilju stjecanja, osiguranja i očuvanja prihoda, odnosno u rashode ulaze samo oni izdaci koji su neposredno vezani uz ostvarivanje dohotka. Dodatnu razradu citiranog člana pružaju odredbe Pravilnika koji u članu 12, između ostalog, propisuje da se lični izdaci poreznog obveznika koji nisu nužni za ostvarivanje prihoda ne priznaju u rashode. Konačno, odredbe člana 20. Zakona o porezima taksativno navode šta se kao rashod priznaje poreznom obvezniku.

38. Dakle, iz citiranih odredaba jasno proizlazi da se porezne olakšice na porez na dohodak mogu ostvariti ukoliko su ulaganja izvršena u nabavku osnovnih sredstava za rad, odnosno da u rashode ulaze samo oni izdaci koji su neposredno vezani uz ostvarivanje dohotka. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na osnovu raspoloživih dokaza utvrdio da apelantu kao advokatu ne mogu biti priznati troškovi na ime lizinga za kupovinu putničkog vozila jer putničko vozilo ne predstavlja osnovno sredstvo za rad advokatu koji obavlja samostalnu djelatnost, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o advokaturi koji to ne propisuje. Shodno svemu navedenom, budući da su propisi koji su primijenjeni u konkretnom slučaju javno objavljeni i dostupni svima, posebno apelantu koji obavlja advokatske poslove, te jasno propisuju koji to troškovi mogu biti priznati kao rashod da bi porezni obveznik koji obavlja samostalnu djelatnost mogao ostvariti pravo na poreznu olakšicu na dohodak, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije imao ostvariv zahtjev niti „legitimno očekivanje“ da će njegovoj žalbi podnesenoj protiv izmijenjene porezne prijave biti udovoljeno (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluke br. AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine i AP 1236/06 od 13. septembra 2007. godine dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, shodno činjenicama u odnosu na koje se podnosi apelacija, očigledno nema „opravdan zahtjev“ da tvrdi kako je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o „imovini“ koja uživa zaštitu prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantu, s obzirom na djelatnost koju obavlja, nisu priznati u rashod troškovi lizinga za kupovinu putničkog automobila jer relevantni propisi takvu mogućnost ne predviđaju, pri čemu apelant u takvim okolnostima nije mogao ni imati „legitimno očekivanje“ da će njegovoj žalbi na izmijenjenu poreznu prijavu na dohodak biti udovoljeno.

42. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2784/13 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio