Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3947/15 (E.S.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3947/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3947/15, rješavajući apelaciju E. S., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. S., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 015185 15 Kž 2 od 4. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
E. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, kojeg zastupa Milica Cvijanović advokatica iz Banja Luke, podnio je 15. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 015185 15 Kž 2 od 4. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ubistvo iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrečena kazana zatvora u trajanju od 11 godina, kao i mjera bezbjednosti obaveznog liječenja od ovisnosti. Nakon izvedenih dokaza (saslušanja svjedoka i apelanta, uvida u službene zabilješke i zapisnik o uviđaju sa lica mjesta, mišljenja i nalaza dvaju vještaka medicinske struke nakon izvršenog vještačenja tjelesnih povreda apelanta i izvršene obdukcije oštećenog i ostalih dokaza) utvrđeno je da je apelant 4. oktobra 2014. godine, u ugostiteljskom objektu u Prijedoru, u alkoholisanom stanju, prišao za stol za kojim je sjedio oštećeni S.M. i započeo s njim verbalni sukob, vrijeđajući ga i prijeteći da će ga ubiti, nakon čega je oštećeni započeo fizički sukob sa apelantom pri čemu je došlo do međusobnog udaranja i hrvanja, a kada je oštećeni izašao iz ugostiteljskog objekta, apelant je, u namjeri da ga liši života, oštećenog osam puta udario tupim predmetom, prouzrokujući mu povrede usljed kojih je oštećeni istog dana preminuo. Na osnovu navedenog, zaključeno je da su se u radnjama apelanta stekli svi elementi bića krivičnog djela ubistava koje mu se stavlja na teret i za koje djelo je apelant odgovoran. Pored toga, sud je istakao da je prilikom odlučenja o vrsti i visini kazne imao u vidu sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje su na strani apelanta, pri čemu je od olakšavajućih okolnosti našao da je apelant krivično djelo počinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti u koje stanje se sam doveo upotrebom alkohola, a od otežavajućih okolnosti je imao u vidu to da je apelant pokazao upornost prilikom izvršenja krivičnog djela, bezobzirnost jer je života lišio svoj ujaka, kao i raniju osuđivanost apelanta za istovrsna krivična djela (tj. krivično djelo tjelesna povreda i krivično djelo teška tjelesna povreda). S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je kazna zatvora u trajanju od 11 godina adekvatna težini počinjenog djela, te ličnosti samog počinioca, te da će se ovom vrstom kazne postići svrha kažnjavanja. Osim toga, sud je na osnovu saslušanja vještaka medicinske struke i priznanja apelanta utvrdio da je apelant duži period bio ovisnik o psihotropnim supstancama, tj. alkoholu i drogi (kao i da je i u momentu izvršenja predmetnog krivičnog djela bio u stanju komplikovanog pijanstva), a budući da navedene supstance povećavaju mogućnost ispoljavanja agresivnog ponašanja i opasnost da će i ubuduće činiti krivična djela, sud je zaključio da je potrebno apelantu izreći mjeru bezbjednosti obavezno liječenje od ovisnosti, a koja će se provoditi uz izdržavanje kazne zatvora.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman