Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3/16 (JP „Orašje trans“ d.o.o. Orašje i „M-C-M“ d.o.o. Ugljara - umješač u postupku)

Odluka donesena 01. 02. 2016.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3/16

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

01. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Kneževića, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3/16 rješavajući zahtjev JP „Orašje trans“ d.o.o. Orašje i „M-C-M“ d.o.o. Ugljara za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev JP „Orašje trans“ d.o.o. Orašje i „M-C-M“ d.o.o. Ugljara za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. JP „Orašje trans“ d.o.o. Orašje, kojeg zastupa Adam Filipović, advokat iz Orašja i „M-C-M“ d.o.o. Ugljara - umješač u postupku, kojeg zastupa Satka Redžepović, advokat iz Orašja (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant odnosno apelanti), podnijeli su 29. decembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Revizijskog vijeća Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Revizijsko vijeće) broj 96 0 P 024807 15 Rev 2 od 7. oktobra 2015. godine (kako je to precizirano u rješenju o ispravci datuma presude). Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojim traže od Ustavnog suda da privremenom mjerom obustavi izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji.

2. Podneskom od 5. februara 2016. godine advokat prvoapelanta je dopunio apelaciju traženom punomoći za zastupanje.

Uvodne napomene

3. Odlučujući o apelaciji istih apelanata u istom postupku Ustavni sud je donio odluku broj AP- 2774/12 (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-2774/12 od 17. juna 2015. godine, dostupna na web stanici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojena apelacija, utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje apelanata, pri čemu je ukinuta presuda Revizijskog vijeća Apelacionog suda broj 96 0 P 024807 11 Rev od 26. aprila 2012. godine i predmet vraćen navedenom sudu na ponovno odlučivanje. Ustavni sud je temeljeći odluku na svojoj dosadašnjoj praksi zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje kada je osporena odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno kada Revizijsko vijeće Apelacionog suda nije primijenilo odredbe Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 14/98; u daljnjem tekstu: Okvirni zakon), riješivši predmetni spor isključivo primjenom odredbe člana 205. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BD BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu).

Osporena presuda

4. Odlučujući u ponovnom postupku o reviziji tužitelja VP „SAVA“ AD Gradiška (u daljnjem tekstu: tužitelj), nakon što je Ustavni sud donio citiranu odluku iz prethodne tačke ove odluke, Revizijsko vijeće je presudom broj 96 0 P 024807 15 Rev 2 od 7. oktobra 2015. godine reviziju djelimično uvažilo i osporenu presudu od 11. oktobra 2010. godine preinačilo u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za predaju u posjed refulernog bagera (samohodni bager-brod sisavac) pobliže opisanog u stavu 1. izreke presude (u daljnjem tekstu: sporni bager), tako što je prvoapelant obavezan da sporni bager tužitelju preda u posjed slobodan od lica i stvari u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je vlasnik spornog bagera revizija je odbijena i u tom dijelu je osporena presuda potvrđena, te je istovremeno prvoapelant obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.424,00 KM.

5. U obrazloženju je navedeno da je osporenom presudom Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) od 11. oktobra 2010. godine u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrđenje da je vlasnik spornog bagera i predaju u posjed koja je preinačena presudom Revizijskog vijeća Apelacionog suda broj 96 0 P 024807 11 Rev od 26. aprila 2012. godine (koja je ukinuta citiranom odlukom Ustavnog suda broj AP 2774/12), tako što je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev i apelant obavezan na naknadu troškova postupka.

6. Revizijsko vijeće je u ponovnom postupku prilikom odlučenja o reviziji tužitelja imalo u vidu obrazloženje iz pobijane presude Apelacionog suda koji je odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je navedeni sud smatrao da se pitanje vlasništva ne može riješiti odvojeno od procesa privatizacije koja se mora provesti primjenom odredaba Okvirnog zakona kojim je dato isključivo pravo entitetima da privatizuju preduzeća na svojoj teritoriji, pa kod činjenice da je sporni bager u Orašju, odnosno da je u posjedu prvoapelanta kao pravnog subjekta sa sjedištem u Federaciji BiH i da je unesen u osnivački ulog pri osnivanju prvoapelanta, tužitelj nema osnova polagati pravo na sporni bager bez obzira što mu prije izbijanja rata pripadalo pravo raspolaganja kao pravnom subjektu sa sjedištem u RS-u i što je u poslovnim knjigama i dalje evidentirano kao njegovo osnovno sredstvo.

7. Nakon što je Revizijsko vijeće razmotrilo sve prigovore tužitelja navedeno Vijeće je zaključilo da tužitelj osnovano ukazuje da odluka Apelacionog suda u dijelu kojim je odbijen zahtjev za predaju spornog bagera u posjed nije donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

8. U tom pravcu Revizijsko vijeće je pojasnilo da kod utvrđenih činjenica u postupku da je rješenjem Opštinskog suda u Brčkom broj R-366/83 od 20. decembra 1983. godine dozvoljen prvi upis spornog bagera u upisnik brodova unutrašnje plovidbe Kapetanije pristaništa Brčko, da je na osnovu tog rješenja u uložak broj 6 strana 21 glavne knjige sporni bager upisan kao društvena svojina sa pravom raspolaganja RO „Vodoprivreda BiH“ sa OOUR Sarajevo i OOUR za vodoprivrednu djelatnost „Sava“ Bosanska Gradiška, da je tužitelj pravni slijednik subjekta upisa OOUR SAVA za vodoprivredne djelatnosti Bosanska Gradiška, da u upisniku nije izvršena promjena upisnog stanja, da se sporni bager nalazio u posjedu pravnog prednika tužitelja do juna 1992. godine, kada je ostao na području opštine Orašje, zbog ratnih dešavanja i da se sporni bager vodio kao osnovno sredstvo tužitelja u kartici osnovnih sredstava iz 1998. godine, tužitelj, čiji se posjed zasniva na upisanom pravu raspolaganja njegovog pravnog prednika, prema ocjeni Revizijskog vijeća Apelacionog suda, ima jače pravo na posjed spornog bagera u odnosu na prvoapelanta, koji sporni bager drži u posjedu na osnovu odluke o utemeljenju koja je donesena 1997. godine od strane Općinskog vijeća Orašje kojom je sporni bager unesen u imovinu prvoapelanta, kao osnivački ulog.

9. Navedeno posebno, kako je istaklo Revizijsko vijeća, što odluka o utemeljenju (kojom je prvoapelant osnovan kao javno preduzeće, a kao osnovački ulog u njegovu imovinu unesen je sporni bager) ne zasniva jače pravo na posjed prvoapelanta u odnosnu na posjed tužitelja koji je zasnovan na pravu raspolaganja spornog bagera kao pravnog sljednika subjekta upisa ovog prava, pri čemu se navedeno Vijeće pozvalo na odgovarajuće odredbe Okvirnog zakona i odluku Ustavnog suda broj AP-1164/10.

10. Na temelju navedenog Revizijsko vijeće je zaključilo da je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj tražio predaju u posjed spornog bagera osnovan, te je primjenom odredbe člana 46. Zakona o vlasništvu na osnovu njegovog jačeg prava na posjed spornog bagera (kao tražene stvari na koju je izgubio posjed) u odnosu na prvoapelanta kao pravno slabijeg posjednika, pa su prvoapelant koji je bio u posjedu bagera u vrijeme podizanja tužbe odnosno drugapelant kao umješač na strani prvoapelanta koji je u posjedu bagera kao zakupac od 1. oktobra 2004. godine kao nužni jedinstveni suparničari dužni tužitelju sporni bager predati u posjed.

11. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim se tražilo utvrđenje prava vlasništva na spornom bageru Revizijsko vijeće je istaklo da je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan. Navedeno stoga, kako je istaknuto, jer je pravni prednik tužitelja upisan sa pravom raspolaganja na spornoj stvari koja je u društvenoj svojini (koja se transformisala u državnu svojinu), pa se pitanje vlasništva spornog bagera treba rješavati prema relevantnim zakonima o privatizaciji entiteta na čijem je području sjedište tužitelja-pravnog slijednika subjekta upisa prava raspolaganja. U vezi sa troškovima parničnog postupka Revizijsko vijeće se iscrpno izjasnila na str. 6-8 obrazloženja presude.

12. Apelanti smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i pravo na imovini iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje smatraju da je Apelacioni sud u ponovnom postupku zanemario utvrđenje Ustavnog suda i njegove naloge iz odluke broj AP-2774/12. Napominju da je Ustavni sud u citiranoj odluci ukazao da se u konkretnom slučaju treba primijeniti Okvirni zakon. Apelanti ukazuju da je osporena odluka donesena uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 46. Zakona o vlasništvu. Ukazuje da je zaključak Apelacionog suda o pravu jačeg posjeda proizvoljan jer je tužitelj pravo posjeda izgubio. Posebno je nelogičan nalog Apelacionog suda da se sporni bager preda u posjed tužitelju kod nespornog da pitanje njegovog vlasništva još uvijek nije riješeno. Navode da se sporni bager u vrijeme privatizacije tužitelja nalazilo na području F BiH, pa je u skladu sa čl. 2. i 3. Okvirnog zakona sud bio dužan tužbeni zahtjev i reviziju razmatrati primjenom ovog propisa, a ne Zakona o vlasništvu.

13. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelanti obrazlažu činjenicom da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak, pa je realno očekivati da će tužitelj na temelju osporavane presude pokrenuti izvršni postupak kod Osnovnog suda u Brčko Distriktu i tražiti predaju u posjed spornog bagera-broda. Navode da je u toku stečajnog postupka već izvršena prodaja pokretnih stvari tužitelja kao stečajnog dužnika, pa je izvjesno da će u stečajnom postupku biti izvršeno otuđenje i predmetnog bagera-broda. U takvim okolnostima apelanti smatraju da bi njihova prava bila ugrožena predloživši da se donese privremena mjera kojom bi se zabranilo izvršenje i postupanje po osporenoj presudi Revizijskog vijeća od 7. oktobra 2015. godine, te zabrana otuđenja

14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

17. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

18. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da apelanti donošenje privremene mjere zapravo temelje na činjenici da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupka, da je u tom postupku već izvršena prodaja pokretnih stvari i da je stoga sasvim izvjesno i očekivano da će tužitelj pokrenuti izvršni postupak i zatražiti predaju u posjed spornog bagera. Dakle, apelanti samo pretpostavljaju da će do navedenog doći, bez dokaza da je tužitelj u tom pravcu bilo što pokrenuo, ne nudeći pri tom nikakve druge razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice.

19. Ustavni sud shodno navedenom zapaža da apelanti, osim svojih navoda o izvjesnosti budućih postupaka tužitelja, ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove Ustavni sud smatra da apelanti nisu predočili relevantne dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

20. Na osnovu izloženog Ustavni sud zahtjev smatra neosnovanim, te je shodno tome odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3/16 (JP „Orašje trans“ d.o.o. Orašje… | Sudska praksa | Aktio