Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-404/14 (H. i F. Š. i drugi)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Služnost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-404/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-404/14, rješavajući apelacije Hazima Šabića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hazim Šabić i Fatima Šabić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 004407 11 Rev od 30. oktobra 2013.
godine;
Rajko Stupar, Petar Stupar i Mirko Stupar, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 P 004655 14 Rev od 13. juna 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-404/14 Hazim Šabić i Fatima Šabić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Momir Mirjanić, advokat iz Gradiške, podnijeli su 27. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 004407 11 Rev od 30. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su održajem stekli pravo stvarne služnosti pješačkog i automobilskog prolaza u korist njihove parcele preko parcele tuženih na način pobliže opisan u tužbenom zahtjevu, što su tuženi dužni prihvatiti i trpiti da apelanti neoemtano ostvaruju navedeno pravo, uz zahtjev da se tuženi obavežu da sruše ogradu koju su izgradili do parcele k.č. 1147/6 i do parcele k.č. 1147/5, te na taj način omoguće apelantima ostvarenje njihovog prava. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su apelanti suvlasnici stambenog objekta izgrađenog na navedenoj parceli, a tuženi na objektu izgrađenom na predmetnoj parceli; da su raniji vlasnici stambenog objekta tuženih bili B.B. i K.B. i to od 1973. godine; da se raniji vlasnici nisu protivili da apelanti prolaze preko njihove parcele; da parcela apelanata i parcela tuženih imaju karakter gradskog-građevinskog zemljišta: da između tih parcela postoji željezna ograda postavljena po međnoj liniji te dvije parcele i da pravac po kom se traži utvrđenje prava služnosti prolaza u naravi predstavlja dvorište kuće tuženih. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da poslužna i povlasna parcela imaju status gradskog-građevinskog zemljišta koje je sve do 2006. godine bilo u društvenoj, odnosno državnoj svojini na kom se po odredbi člana 55. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, pravo služnosti nije moglo steći održajem, pa je odlučio kao u izreci presude.
2. AP-4301/15 Rajko Stupar, Petar Stupar i Mirko Stupar (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Grada, koje zastupa Marija Vukmirica Stanković, advokatica iz Prijedora, podnijeli su 17. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 P 004655 14 Rev od 13. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom konstituisano je pravo stvarne služnosti preko nekretnine tuženih, a među njima i apelanata, na način da je direktno povezano dvorište tuženih sa sadašnjim povlasnim dobrom tuženih, sve pobliže precizirano u izreci drugostepene presude, dok će radove na uspostavljanju novog putnog pravca izvršiti tužitelji u roku od mjesec dana računajući od pravosnažnosti prvostepene presude. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 187. st. 1. i 3. Zakona o stvarnim pravima da se osnuje služnost na način kako je to utvrđenom izrekom ove presude. Naime, utvrđeno je da otvaranje puta služnosti predloženo od strane tužitelja, a u skladu s kojim je uređen tužbeni zahtjev dovodi tužene u ravnopravan položaj sa tužiteljima, a taj zahtjev sadrži opis svih radova koje su tužitelji dužni izvesti radi uspostavljanja nove trase puta. Također, utvrđeno je da je ovaj put povoljan za obje parnične stranke jer se polazi od načela poštede u vršenju prava služnosti, odnosno od principa najmanjeg opterećenja poslužnog dobra, obzirom da tužitelji kao vlasnici poslužnog dobra imaju opravdan razlog da traže da prolaz ne ide kroz njihovo dvorište i predložena varijanta je pogodna za vlasnika poslužnog dobra a istovremeno podjednako odgovarajuća i za vlasnika povlasnog dobra. Isto tako, utvrđeno je da će na ovaj način tuženi dobiti pravo korištenja služnosti i na taj način će moći doći do svoje parcele kao povlasnog dobra uz odgovarajuće ulaganje koje će tužitelji izvršiti o svom trošku.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-404/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman