Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4985/14 (R. A. i drugi)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4985/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4985/14, rješavajući apelacije Raze Adžemović i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Raza Adžemović, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Mal 037810 14 Gž od 11. septembra 2014. godine;

Nevenka Perić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 032776 14 Gž od 24. septembra 2014. godine;

Gordana Milić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 349888 15 Gž od 23. aprila 2015. godine;

Ivica Buhovac, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 902378 14 Pž od 28. oktobra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4985/14

1. Raza Adžemović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Abaz Omeragić, advokat iz Donjeg Vakufa, podnijela je 21. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Mal 037810 14 Gž od 11. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju na ime duga za korištenje mobitel usluga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, je utvrđeno da je između tužitelja i apelantice potpisivanjem zahtjeva-ugovora o zasnivanju pretplatničkog odnosa, nastao obligacioni odnos, da je apelantica kao pretplatnik u cijelosti prihvatila odredbe Općih uvjeta i uvjeta posebne ponude pretplatničkog odnosa JP „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar, da se tim ugovorom apelantica obavezala da će tužitelju plaćati mjesečnu pretplatu, te da istu pretplatu apelantica nije plaćala u utuženom periodu. Također je utvrđeno da apelantica osim tvrdnji da joj tužitelj nije ispostavio račune, te da nije koristila usluge tužitelja, nije izvela niti jedan dokaz u pravcu negiranja tužbenog zahtjeva, a što je bila njena dužnost imajući u vidu odredbu člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu : ZPP) kojom je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te da je članom 123. stav

1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. AP-5449/14

2. Nevenka Perić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, podnijela je 15. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Mal 032776 14 Gž od 24. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju na ime duga za korištenje usluga kablovske TV isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da su apelantica i tužitelj zaključili ugovor o priključenju apelantice na kablovski TV sistem Banja Luka, da se tim ugovorom apelantica obavezala da će tužitelju plaćati mjesečnu pretplatu, te da istu pretplatu apelantica nije plaćala u utuženom periodu. U svom obrazloženju Okružni sud navodi da su neosnovani apelanticini žalbeni prigovori da je prvostepeni sud, ne prihvaćajući njene prijedloge za saslušanjem svjedoka, iznijete na glavnoj raspravi, povrijedio odredbe ZPP-a. Naime, imajući u vidu odredbe člana 7.ZPP-a, Okružni sud zaključuje da sud nije ovlašten da sam izvodi dokaze parničnih stranaka na glavnoj raspravi, pa da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da pasivno ponašanje apelantice odnosno njenog punomoćnika tokom postupka i njihov ne dolazak na pripremno ročište, ne znači obavezu suda da izvodi njene dokaze predložene tek na glavnoj raspravi.

AP-3381/15

3. Gordana Milić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, podnijela je 8. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 349888 15 Gž od 23. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju na ime duga za isporučenu toplotnu energiju isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je tužitelj dokazao osnovanost svog potraživanja, jer je u spornom periodu apelantici obezbjedio snadbijevanje toplotnom energijom (a kako je to predviđeno Odlukom o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije), da je tužitelj za isporučenu toplotnu energiju apelantici ispostavio račune, te da apelantica dugujući iznos nije platila. U svom obrazloženju Kantonalni sud zaključuje da apelanticini navodi da nije dužna plaćati usluge tužitelja za period u kojem je bila obustavljena isporuka toplotne energije nisu osnovani, jer je tužitelj za taj period u kojem toplotnu energiju nije isporučivao, kao i za dodatni period od 45 dana, umanjio iznos apelanticinih ukupnih dugovanja. Kantonalni sud, također, navodi da apelantica neosnovano u žalbi ističe da ona nije u obligaciono-pravnom odnosu sa tužiteljem (jer je njen umrli otac zaključio ugovor sa tužiteljem, dok ona sama nikad nije), jer sama apelantica nije sporila da je u periodu obuhvaćenom tužbom koristila predmetni stan, te je, imajući u vidu odredbu člana 50. navedene Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije, obavezna plaćati naknadu tužitelju.

AP-192/16

4. Ivica Buhovac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Darislav Paponja, advokat iz Mostara, podnio je 11. januar 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 902378 14 Pž od 28. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obaveza je apelant da tužitelju na ime duga za utrošenu električnu energiju isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužitelj apelantu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je apelant bio potrošač električne energije, da mu je tužitelj ispostavljao račune na ime isporučene električne energije u spornom periodu, a koje apelant nije izmirio. U svom obrazloženju Kantonalni sud navodi da je suprotno apelantovoj žalbi, pravilno prvostepeni sud raspravio apelantov prigovor pasivne legitimacije. Naime, apelant je tvrdio da je stvarni potrošač na spornom mjernom mjestu M. V. kao vlasnica druge ugostiteljske radnje, međutim prema rješenju Općine Mostar Jug - Odjela za gospodarstvo, M. V. je odobreno osnivanje samostalne ugostiteljske radnje sa poslovnim sjedištem u Mostaru Opina - Jug, Jasenica br. 5., pa kako su računi ispostavljeni apelantu na adresu Jasenica bb, isti nije dokazao da je M. V. obavljala djelatnost u istom poslovnom prostoru, odnosno da je bila potrošač na spornom mjernom mjestu. S tim u vezi kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbe čl. 63. i 64. Opštih uslova za isporuku električne energije tužitelja (član 63. stav 1. propisuje da potrošač kojem se električna energija isporučuje na osnovu ugovora po pristupu dužan je prijaviti isporučitelju promjenu imena, adrese i slično u roku od sedam dana od dana nastanka promjene, a useljenje i iseljenje najmanje dva dana unaprijed, član 64. propisuje da je potrošač koji se iseli dužan platiti svu električnu energiju potrošenu prema mjernom uređaju na mjestu odakle se iselio za sve vrijeme dok ne otkaže isporučitelju promjene iz člana 63.). Kantonalni sud, također, navodi da apelantu pripadaju troškovi postupka (imajući u vidu uspjeh stranaka u postupku) koji se sastoje od sastava odgovora na tužbu, dok troškove zastupanja na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi nije tražio, niti je u prijedlogu za ponavljanje postupka i žalbi na rješenje kojim je odbačen prijedlog postavio opredijeljen zahtjev za naknadu ovih troškova pa mu isti nisu priznati (čl.396.st.2.ZPP-a).

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4985/14.

6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., Pravo lica da ne budu podvrgnuta mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4985/14 (R. A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio