Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-158/14 (Kanton 10 Livno)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-158/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-158/14, rješavajući apelacije Kantona 10 Livno, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Kantona 10 Livno podnesene protiv:
presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 68 0 Rs 012900 13 Rev od 7. novembra 2013. godine, 68 0 Rs 012748 13 Rev od 19. novembra 2013. godine, 68 Rs 013112 13 Rev od 14.
novembra 2013. godine i 68 0 Rs 012752 13 Rev od 17. oktobra 2013.
godine, i presuda Kantonalnog suda u Livnu br. 68 0 Rs 012900 12 Rsž 2 od 25. marta 2013. godine, 68 0 Rs 012748 12 Rsž od 25. marta 2013.
godine, 68 0 Rs 012900 Rsž 2 od 25. marta 2013. godine, 68 0 Rs 012752 13 Rsž od 2. aprila 2013. godine, 68 0 Rs 029199 13 Rs od 26. augusta 2014. godine,68 0 Rs 012768 12 Rs 2 od 4. juna 2014.
godine, 68 0 RS 029465 14 Rsž od 10. novembra 2014. godine, 68 0 RS 025915 14 RSŽ od 17. novembra 2014. godine, 68 0 RS 027776 14 RSŽ od 1. decembra 2014. godine; 68 0 RS 026125 14 RSŽ od 1.
decembra 2014. godine; 68 0 RS 026815 14 RSŽ od 1. decembra 2014. godine; 68 0 RS 025941 14 RSŽ od 1. decembra 2014. godine i 68 0 RS 028374 14 RSŽ od 1. decembra 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Kanton 10 Livno, (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo Livno, podnio je u periodu od 9. januara do 15. decembra 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima AP-158/14, AP-165/14, AP-166/14, AP-167/14, AP-4909/14, AP-4910/14, AP-4943/14, AP-4983/14, AP-5222/14, AP- 5223/14, AP-5224/14, AP-5225/14 i AP-5374/14. Dakle, ukupno je podneseno 13 apelacija, ali s obzirom da se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav
1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-158/14.
3. Presudama Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), obavezan je apelant kao tuženi da isplati tužiteljima, zaposlenicima Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona 10 Livno (u daljnjem tekstu: MUP Kantona 10), novčane iznose po osnovu uvećanja plaće za rad noću, rad u dane vjerskih blagdana i državnih praznika i rad u dane sedmičnog odmora (subotom i nedjeljom) za u presudama precizirane periode, uz zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja presuda pa do konačne isplate. Apelant je obavezan uplatiti doprinose za razlike plaća tužitelja u korist nadležnog Federalnog zavoda za PIO/MIO, te troškove parničnog postupka, na način kako je navedeno u izrekama presuda.
4. Općinski sud je u obrazloženjima presuda je naveo da među strankama nije bilo sporno da su tužitelji apelantovi zaposlenici kojima se pored plaće isplaćuje trajni dodatak za posebne uvjete rada u visini od 30 % od osnovne plaće, te da im se za prekovremeni rad daju slobodni dani. Navedeno je i da je isplata plaća policijskim službenicima MUP-a Livno regulirana je odredbama čl. 84., 85. i 86. Zakona o policijskim službenicima Kantona 10 ("Narodne novine Kantona 10", br. 4/04, 4/07, 8/08), te da je odredbama čl. 87. i 88. propisan poseban dodatak na plaću i to za posebne uvjete rada u visini od 30% od osnovne plaće policijskog službenika. Među strankama je bilo sporno da li tužiteljima pripada pravo na uvećanu plaću za noćni rad i rad danima koji su po zakonu neradni na temelju odredbe člana 12. Općeg kolektivnog ugovora ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 54/05, 62/08, u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), na kojem tužitelji temelje svoje tužbene zahtjeve, kojom je propisano da zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice, noćni rad najmanje 30% od bruto satnice, rad na dan sedmičnog odmora najmanje 20% od bruto satnice, rad u dane praznika koji su po zakonu neradni najmanje 50% od bruto satnice, kao i da se navedeni dodaci međusobno ne isključuju.
5. Dalje, Općinski sud je u obrazloženjima naveo i da je tokom postupka utvrdio da su Vlada Kantona 10 i Sindikat MUP-a Kantona 10 sklopili Kolektivni ugovor za zaposlenike MUP-a Kantona 10, koji se primjenjuje od 1. augusta 2010. godine i kojim su uređena prava i obaveze policijskih službenika, državnih službenika i namještenika. Odredbom člana 114. tog ugovora propisano je da će se o pitanjima koja nisu uređena tim ugovorom primjenjivati odredbe Općeg kolektivnog ugovora do donošenja Kolektivnog ugovora za područje Kantona 10. S obzirom na navedeno Općinski sud je ustvrdio da se konkretnim slučajevima treba primijeniti Opći kolektivni ugovor kako za period do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za zaposlenike MUP-a Kantona 10 (1. august 2010. godine), tako i za period nakon stupanja na snagu istog za pitanja koja nisu regulirana tim ugovorom. Tokom postupka je provedeno financijsko vještačenje za svaki konkretni slučaj i utvrđeno da su tužiteljima redovno isplaćivane i obračunavane plaće za redovan rad noću, za vjerske blagdane i državne praznike, za rad u dane sedmičnog odmora, ali da te naknade nisu uvećavane za postotke navedene u odredbi člana 12. Općeg kolektivnog ugovora. Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, i uzimajući u obzir da apelant nije dokazao da su doneseni podzakonski akti kojim su regulirana navedena potraživanja tužitelja, Općinski sud je u skladu sa članom 114. Kolektivnog ugovora za zaposlenike MUP-a Kantona 10 obavezao apelanta na isplatu uvećanja plaće po svim osnovama iz člana 12. Općeg kolektivnog ugovora.
6. Apelant je, nezadovoljan prvostepenim presudama, podnio žalbe Kantonalnom sudu, koji je presudama navedenim u izreci ove odluke, djelomično uvažio žalbe apelanta i prvostepene presude preinačio na način da su tužbeni zahtjevi tužitelja, u dijelovima koji se odnose na uvećanje plaća za rad u dane sedmičnog odmora (subota i nedjelja) odbijeni kao neosnovani, pa su shodno tome smanjeni i dosuđeni iznosi u dijelu koji se tiče odluka o uplati doprinosa za razlike plaća tužitelja u korist nadležnog Federalnog zavoda za PIO/MIO, kao i iznosi dosuđeni na ime troškova parničnog postupka, na način kako je to bliže opisano u izrekama presuda.
7. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je prihvatio činjenično stanje utvrđeno tokom prvostepenog postupka na temelju materijalnih dokaza i nalaza vještaka financijske struke, pa ustvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prigovor apelanta da je tužiteljima isplatom trajnog dodatka u visini od 30% na osnovnu plaću namiren i za dodatke koji su predmet ovih sporova. Kantonalni sud je ustvrdio da se navedeni trajni dodatak od 30 % odnosi na uvjete rada ovisno od rizika, odgovornosti, složenosti i posebnih uvjeta rada, a nikako na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, rad u vrijeme praznika koji su po zakonu neradni i na rad u dane sedmičnog odmora, jer su to posebni dodaci i pravo na ove posebne dodatke je posebno pravo zaposlenika neovisno od osnovne plaće i trajnog dodatka na osnovnu plaću.
8. Kantonalni sud je podsjetio da prema postojećoj sudskoj praksi naknada koja se odnosi na uvećanje plaće za rad u dane sedmičnog odmora (subota i nedjelja), koju je prvostepeni sud tužiteljima dosudio za utuženi period, odnosno u konkretnim slučajevima rad policajca subotom i nedjeljom prema preraspodjeli radnog vremena policije predstavlja redovno radno vrijeme, koje se tako i obračunava (policajci imaju druge dane u sedmici slobodne). Obzirom na navedeno Kantonalni sud je u pogledu ovog dijela tužbenog zahtjeva prvostepenu presudu preinačio na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija kao neosnovan, na način kako je to opisano izreci svake od presuda.
9. U apelacijama broj AP-158/14, AP-165/14, AP-166/14 i AP-167/14 presudama Općinskog suda obavezan je apelant tužiteljima, zaposlenicima Ministarstva unutarnjih poslova Kantona 10, isplatiti novčane iznose po osnovu uvećanja plaće rad noću, rad u dane vjerskih blagdana i državnih praznika, rad u dane sedmičnog odmora kao i rad u dane vikenda za u presudama precizirane periode, uz zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja presuda pa do konačne isplate uz uplatu doprinosa za razlike plaća tužitelja u korist nadležnog Federalnog zavoda za PIO/MIO, te troškove parničnog postupka, na način kako je navedeno u izrekama presuda.
10. Kantonalni sud je, postupajući po žalbama apelanta, donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je žalbe djelomično uvažio i prvostepene presudu preinačio na način da je apelant obavezan tuženima naknaditi troškove postupka u umanjenim iznosima bliže označenim u presudama, dok su u preostalom dijelu žalbe odbijene i prvostepene presude su potvrđene.
11. Presudama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) odbačene su revizije tužitelja, dok su revizije apelanta djelomično uvažene; prvostepene i drugostepene presude su djelomično preinačene na način da je tužbeni zahtjev tužitelja, u dijelu koji se odnosi na uvećanje plaće za rad subotom i nedjeljom sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, odbijen kao neosnovan. U ostalom dijelu revizije apelanta su odbijene.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju presuda naveo da su revizije apelanta usvojene na temelju odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, konkretno zbog potrebe da se odluči o tužbenom zahtjevu tužitelja koji se odnosi na uvećanje plaće za rad subotom i nedjeljom, jer će, smatra Vrhovni sud, odluka o tome biti značajna za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je ukazao da naknada za rad subotom i nedjeljom, prema već postojećoj praksi Vrhovnog suda, pripada zaposlenicima u slučaju kada su radili neradnim danima. Međutim, rad policajaca subotom i nedjeljom, prema preraspodjeli radnog vremena policije, predstavlja redovno radno vrijeme koje se tako i obračunava, zbog čega policajci imaju druge dane u tjednu slobodne, na temelju čega je zaključeno da tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu nije osnovan, pa je, na temelju odredbe člana 250. stav 1. ZPP odbijen.
13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, iznosi iste argumente koje je iznosio u postupku pred redovnim sudovima, nudeći svoje tumačenje relevantnih odredbi materijalnog prava i osporavajući pravne stavove redovnih sudova. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant tvrdi da Vlada Kantona 10 nikada nije potpisala Opći kolektivni ugovor niti mu je naknadno pristupila, kao i da se primjenom odredbe člana 12. Općeg Kolektivnog ugovora tokom postupka pred redovnim sudovima tužiteljima naknade isplaćuju dva puta po istom pravnom osnovu.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. U odnosu na činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetima broj AP 1024/14 i AP-1121/14 ( vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1121/14 od 9. decembra 2014. godine i AP 1121/14 od 9. decembra 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ). U navedenim odlukama, razmatrajući iste apelacione navode istog apelanta, Ustavni sud je zaključio da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud je naročito ukazao da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi u cijelosti mogu primijeniti i na konkretne slučajeve. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman