Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4445/15 (Digitel Telekom d.o.o. Gradačac i drugi)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4445/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4445/15, rješavajući apelacije Digitel Telekom d.o.o. Gradačac i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Digitel Telekom d.o.o. Gradačac protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 Mal 002413 14 Rev od 7.

jula 2015. godine;

Ideal Kompani d.o.o. Banja Luka protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 013057 15 Rev od 13. maja 2015.

godine;

Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 108975 14 Gž od 28. oktobra 2015. godine;

Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 107572 13 Gž od 5.

novembra 2015. godine;

Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109765 13 Gž od 14. decembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4445/15 Digitel Telekom d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 Mal 002413 14 Rev od 7. jula 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 Mal 002413 13 Gž od 13. januara 2014. godine u pravnoj stvari radi isplate duga. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1390/14 od 24. aprila 2014. godine, Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 13. januara 2014. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženom M.V. naloži da apelantu isplati na ime naknade za priključak na javnu automatsku mrežu ATC Mionica I, Općina Gradačac iznos od 1.600,00 KM. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je bio u bilo kakvom ugovornom odnosu sa tuženim, zbog čega tuženi nije pasivno legitimisan da apelantu isplati navedeni dug na ime naknade za priključak na javnu telefonsku mrežu, bez obzira na tvrdnje apelanta da je on finansirao izgradnju tih priključaka. Sud je istakao da je apelant po ugovoru iz 1990. godine bio u ugovornom odnosu sa MZ Bukva i Mionica I a ne sa tuženim, tako da je apelant eventualno mogao tražiti naknadu štete zbog povrede ugovornih obaveza od osoba sa kojima je bio ugovornom odnosu a ne od tuženog.

2. AP-4612/15 Ideal Kompani d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ljubiša Dragičević advokat iz Banjaluke, podnio je 12. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 013057 15 Rev od 13. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog (Grad Banjaluka) da mu na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznose pobliže opisane u izreci presude (na ime izgradnje sekundarne vodovodne mreže, izgradnje elektromreže i izgradnje kanalizacione mreže), te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka. Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav nižestepenih sudova da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti institut neosnovanog bogaćenja, jer je apelant u skladu sa odredbom člana 55. Odluke o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Grada Banjaluka broj 13/2000) imao obavezu da kao investitor finansira izgradnju infrastrukturalnih objekata potrebnih za njegovu građevinsku parcelu, te da se pravo na naknadu učinjenih troškova realizira kroz pravo investitora da traži umanjenje iznosa naknade za uređenje po drugačijem kriterijumu detaljno regulisanom tim članom. Također, ovakvo odlučenje ne mijenja ni činjenica, na koju ukazuje apelant u reviziji, da se u konkretnom slučaju radi o postupku legalizacije postojećeg objekta, te da prije otpočinjanja radova apelant nije znao da će imati obavezu finansiranja predmetnih infrastrukturnih objekata. Naime, u postupku legalizacije završenog objekta investitor ne može uživati povoljniji položaj u odnosu na situaciju kada pridobijanje odgovarajućih odobrenja prethodi izgradnji. Obaveze investitora su propisane odgovarajućim opštim aktima, tako da se isti ne može pozivati na nepoznavanje propisa.

3. AP-5055/15 Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kenan Ademović advokat iz Sarajeva, podnio je 16. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 108975 14 Gž od 28. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi (S.B., I.B., M.H. i N.H.) da mu na ime duga po ugovoru o kreditu solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je prednik apelanta sa prvotuženim potpisao ugovor o kreditu 24. decembra 1999. godine i izdao vlastitu mjenicu na ime prvotuženog (koju su potpisali ostali tuženi kao mjenični dužnici) kao sredstvo obezbjeđenja duga prema potpisanom ugovoru. Dalje je utvrđeno, da je predmetnim ugovorom o kreditu navedeno da otplata kredita počinje 1. aprila 2001. godine uz otplatni rok od pet godina, to je mjenica dospjela na naplatu neizvršavanjem obaveza po ugovoru o kreditu. S obzirom da je sudski postupak pokrenut podnošenjem prijedloga za dozvolu izvršenja dana 17. avgusta 2009. godine, to je osnovan prigovor zastarjelosti u smislu odredbe člana 80. Zakona o mjenici, kojim je propisano da svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarjevaju za tri godine, računajući od dospjelosti, te kako zastarjelošću obaveze glavnog dužnika zastarjeva i obaveza jemaca, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

4. AP-5056/15 Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kenan Ademović advokat iz Sarajeva, podnio je 16. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 107572 13 Gž od 5. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi (M.N., M.T., V.S. i M.H.) da mu na ime duga po ugovoru o kreditu solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je prednik apelanta sa prednikom prvotužene potpisao ugovor o kreditu 26. novembra 1999. godine i izdao vlastitu mjenicu na ime prednika prvotužene (koju su potpisali ostali tuženi kao mjenični dužnici) kao sredstvo obezbjeđenja duga prema potpisanom ugovoru. Dalje je utvrđeno, da predmetna mjenica predstavlja mjenicu po viđenju, te da prilikom izdavanja mjenice na istoj nije označen datum dospjelosti i da podatak koji je apelant naknadno naveo da mjenica nije plativa na dan 27. maj 2009. godine ne može predstavljati datum njenog dospjeća. Dakle, kako je mjenica izdata dana 26. novembra 1999. godine, a sudski postupak pokrenut podnošenjem prijedloga za dozvolu izvršenja dana 5. avgusta 2009. godine, to je osnovan prigovor zastarjelosti u smislu odredbe člana 80. Zakona o mjenici, kojim je propisano da svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarjevaju za tri godine, računajući od dospjelosti, te kako zastarjelošću obaveze glavnog dužnika zastarjeva i obaveza jemaca, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

5. AP-5720/15 Intesa Sanpaolo banka d.d. BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kenan Ademović advokat iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 109765 13 Gž od 14. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi (I.B., R.M., N.M. i M.L.) da mu na ime duga po ugovoru o kreditu solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U postupku je utvrđeno da je na ime prvotuženog izdata vlastita mjenica dana 2. decembra 1999. godine, da su mjenicu potpisali jemci (ostali tuženi), te da se mjenica poziva na ugovor od 2. decembra 1999. godine kojim su definisana prava i obaveze ugovornih strana. S obzirom da sud nije mogao utvrditi kada je dospjela vlastita mjenica potpisana od strane tuženih, pa slijedom toga nije mogao ni da odluči o prigovoru zastare tuženih, to je primjenom odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4445/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4445/15 (Digitel Telekom d.o.o. Gradačac i… | Sudska praksa | Aktio