Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4814/15 („Sirius Grand“ d.o.o. Sarajevo u stečaju)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4814/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4814/15, rješavajući apelacije „Sirius Grand“ d.o.o. Sarajevo u stečaju i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Sirius Grand“ d.o.o. Sarajevo u stečaju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 250479 14 Gž od 15. juna 2015. godine;
Ranko Pešikan, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036600 13 Rev od 15. septembra 2015. godine;
E. Ć. T. G., S. H. i N. J., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 041074 15 Rev od 8.
septembra 2015. godine;
Radoslav Vasić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 035326 15 Gž od 29. septembra 2015. godine;
"B.F. GRADNJA-ELOKSIR" d.o.o. Živinice, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 60 0 Ps 018992 15 Pž od 14.
septembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4814/15 „Sirius Grand“ d.o.o. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, podnio je 30. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 250479 14 Gž od 15. juna 2015. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate iznos od 5.815,00 KM na ime duga po osnovu ugovora o nalogu. U postupku je utvrđeno da je apelant zaključio sa N.H., kao prednikom prvotuženog i drugotuženog, ugovor o nalogu na osnovu kojeg je N.H. preuzeo od apelanta iznos od 4.500,00 KM. Međutim, sud je zaključio da apelant nije dokazao da su prvotuženi i drugotuženi, kao nasljednici N.H., dužni vratiti sporni iznos novca zajedno sa kamatama, odnosno apelant nije dostavio dokaze o tome koju imovinu (vrijednosne papire, invalidnine i sl.) i u kojoj vrijednosti su prvotuženi i drugotuženi naslijedili od N.H, budući da prema članu 143. Zakona o nasljednopravnim odnosima nasljednici odgovaraju za dug ostavitelja u visini naslijeđene imovine. Nadalje, u odnosu na trećetuženog i četvrtotuženog, sud je zaključio da apelant nije dokazao da su ovi tuženi preuzeli obavezu jemca za N.H. kao glavnog dužnika, jer je za njih poslodavac samo ovjerio administrativnu zabranu koja nije i ne može biti zamjena za ugovor o jemstvu. Zbog navedenog sud je donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-5412/15 Ranko Pešikan (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je 3. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036600 13 Rev od 15. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime ispunjenja ugovora o zajmu. Sud je zaključio da je tužitelj dokazao da je sa apelantom 2002. godine zaključio ugovor o zajmu, na osnovu kojeg je apelantu pozajmio iznos od 20.000,00, a 2003. godine i iznos od još 10.000,00 KM, te da se apelant obavezao da će navedene iznose vratiti u roku od par mjeseci. Budući da apelant navedene iznose novca nije vratio u ostavljenom roku, niti je dokazao svoje navode da je dio njegovog duga preuzelo treće lice po osnovu ugovora o preuzimanju duga, sud je donio odluku kao u izreci presude.
3. AP-5419/15 E. Ć. T. G., S. H. i N. J. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Tuzle, koje zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnijeli su 4. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 041074 15 Rev od 8. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su obavezani da tužitelju Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar isplate iznos od 17.620,99 KM na ime duga po osnovu ugovora o kreditu. U postupku je utvrđeno da je tužitelj sa apelantom E.Ć. zaključio ugovor o nenamjenskom kreditu u iznosu od 15.000,00 KM sa rokom otplate od 120 mjeseci. Također je utvrđeno da su ostali apelanti potpisali navedeni ugovor kao jemci-platci, kao i da su svi apelanti potpisali mjenicu, kao sredstvo obezbjeđenja urednog vraćanja kredita, nakon čega je tužitelj izvršio uplatu odobrenih sredstava. Međutim, kako apelant nije vraćao sporni kredit u ugovorenom roku i kako je na naplatu dospjelo cjelokupno potraživanje, sud je donio odluku kao u izreci presude, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o mjenici i Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
4. AP-5450/15 Radoslav Vasić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Petrova, kojeg zastupa Velid Harčin advokat iz Gračanice, podnio je 7. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 035326 15 Gž od 29. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati iznos od 2.202,02 KM na ime duga po osnovu ugovora o brzom kreditu. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj zaključenjem ugovora o brzom kreditu bez jemaca stupili u obligaciono pravni odnos, da je apelant jedno vrijeme uredno uplaćivao rate kredite, ali da je nakon izvjesnog vremena apelant prestao vraćati ugovorene rate, te da mu je ostao dug prema tužitelju u iznosu od 2.202,02 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, zbog čega je sud obavezao apelanta da tužitelju uplati utuženi iznos.
5. AP-5457/15 "B.F. GRADNJA-ELOKSIR" d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnio je 7. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 60 0 Ps 018992 15 Pž od 14. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 25.000,00 KM na ime duga po osnovu ugovora o djelu. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je izvršio poslove za tuženog u skladu sa ponudom iz ugovora o djelu i aneksa tog ugovora, a koji se odnose na postavljanje staklenih stijena na objektu jednog hotela u Derventi, nije dokazao na šta se odnose računi koje je ispostavio tuženom, niti da je ugradio kvalitetnije staklo čija je vrijednost veća od vrijednosti koja mu je po izvršenom poslu plaćena. Zbog navedenog, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4814/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman