Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5309/14 (Republika Srpska)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5309/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-5309/14, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Republike Srpske podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 067081 13 Rev od 15. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, podnijela je 10. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 067081 13 Rev od 15. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom određena je novčana naknada za eksproprisane nekretnine protupredlagača, zemljište koje je bliže označeno u dispozitivu prvostepenog rješenja, u ukupnom iznosu od 31.390,00 KM, od kojeg iznosa je odbijen isplaćeni nesporni iznos od 15.862,50 KM i iznos od 2.883,23 KM isplaćen za drvnu masu, te je apelantica obavezana da protupredlagaču za eksproprisano zemljište isplati preostali iznos naknade od 15.528,50 KM i iznos od 1.799,70 KM na ime izgubljene dobiti za 2010/2011. godinu. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je u konkretnom slučaju, radi utvrđenja tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta provedeno vještačenje po vještaku poljoprivredne struke D.Đ., koji je sačinio nalaz i dopunu nalaza. Nadalje, utvrđeno je da je u datom nalazu, pored ostalog, vještak imao u vidu lokaciju predmetnog zemljišta i njegovu povezanost sa saobraćajnicama (zemljište udaljeno 200 m od magistralnog puta), položaj istoga (sa tri strane omeđeno rijekom Crkvenom), kao i specifičnosti samog zemljišta (zemljište dobrog boniteta odnosno sa dobrim sadržajem humusa i hranjivih materija neophodnih za intenzivan razvoj poljoprivrednih kultura). Također, utvrđeno je da je pored ovih elemenata vještak imao u vidu tržišne cijene zemljišta u blizini, te zaključene sporazume za druga eksproprisana zemljišta u K.O. Donji Drugovići, a posebno sporazum koji je zaključen za susjednu parcelu koja graniči sa predmetnim zemljištem, pa je na temelju svih tih elemenata, koji utiču na formiranje tržišne cijene zemljišta, vještak za zemljište protupredlagača utvrdio tržišnu cijenu od 8 KM/m2 odnosno 9 KM/m2, tj. tržišnu cijenu u ukupnom iznosu od 31.390,00 KM.

Isto tako, utvrđeno je da su neosnovani apelantičini navodi da u predmetnom vanparničnom postupku nije ni bilo potrebe za provođenjem vještačenja po vještaku poljoprivredne struke, te da se trebao cijeniti nalaz vještaka poljoprivredne struke Ž.K. (po kojem je za predmetne parcele utvrđena tržišna cijena od 6 KM/m2). Naime, utvrđeno je da je ovaj nalaz sačinjen za potrebe upravnog postupka, te je bio osnova za utvrđenje nespornog iznosa pripadajuće naknade, dok je u predmetnom postupku utvrđivan preostali dio pravične naknade, po tržišnim cijenama iz 2011. godine odnosno u vrijeme donošenja sudske odluke. Nadalje, utvrđeno je da nisu osnovane ni apelantičine tvrdnje da je nalaz vještaka zasnovan isključivo na specifičnostima predmetnog zemljišta i mogućem ostvarenju prinosa na istom, jer su ove karakteristike predmetnog zemljišta, u datom nalazu, cijenjene samo kao dio elemenata koji su relevantni za utvrđenje tržišne vrijednosti zemljišta. Također, utvrđeno je da podaci Poreske uprave o prometnoj cijeni zemljišta na tom području služe za utvrđivanje poreske osnovice za prometovano zemljište i predstavljaju samo jedan od dokaza (kao polazna osnova) koji utiče na utvrđenje tržišne vrijednosti, a ovi podaci ne mogu isključivo biti relevantni za navedeno utvrđenje. U prilog navedenom, utvrđeno je da je prema ovim podacima prometna vrijednost zemljišta 1,00 KM-2,00 KM/m2, dok je u upravnom postupku sama apelantica pristala da isplati iznos od 4,5 KM/m2. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5309/14 (Republika Srpska) | Sudska praksa | Aktio