Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4702/15 („Oblo-commerce“ d.o.o. Konjic)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Izvršenje
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4702/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4702/15, rješavajući apelaciju „Oblo-commerce“ d.o.o. Konjic, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Oblo-commerce“ d.o.o.
Konjic podnesena zbog neizvršenja Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 216190 11 Ip od 13. marta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Oblo-commerce“ d.o.o. Konjic (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ip 216190 11 Ip od 13. marta 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 3. novembra 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je 13. novembra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 1. novembra 2011. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda broj 65 0 Ps 067283 08 Ps od 19. oktobra 2009. godine protiv izvršenika „Bosnatransport“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi isplate novčanog potraživanja u iznosu od 7.490,30 KM, sa troškovima parničnog i izvršnog postupka, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to pljenidbom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari.
6. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 Ip 216190 11 Ip od 11. novembra 2011. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.
7. Kako se izvršenje nije moglo provesti prodajom izvršenikovih pokretnih stvari, to je Općinski sud, na apelantov prijedlog od 27. februara 2013. godine, donio Rješenje o promjeni predmeta izvršenja broj 65 0 Ip 216190 11 Ip od 13. marta 2013. godine, te je umjesto izvršenja na izvršenikovim pokretnim stvarima izvršenje odredio na izvršenikovoj nekretnini na kojoj apelant ima pravo raspolaganja – stan upisan u zk. ulošku broj 108 KO SP Sarajevo – Mahala LXXIV k. č. 24/E4, i to zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem apelanta iz iznosa dobijenog prodajom.
8. Razmatrajući apelantove zahtjeve od 21. marta i 30. aprila 2013. godine za naknadu troškova koji su nastali tokom vođenja izvršnog postupka, vodeći računa o nužnim troškovima, Općinski sud je donio rješenje od 3. juna 2013. godine kojim je obavezao izvršenika da apelantu nadoknadi troškove izvršnog postupka u iznosu od 390,00 KM.
9. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je apelant uz prijedlog za promjenu dopuštenog sredstva i predmeta izvršenja dostavio i zemljišnoknjižni izvadak, na osnovu kojeg je uredujući sudija Općinskog suda utvrdio da je na izvršenikovoj navedenoj nekretnini već ranije izvršena zabilježba u Zk. uredu tog suda po Rješenju o izvršenju broj 218859, nakon čega je 3. juna 2013. godine zatražio od apelanta da predloži da se spis broj Ip 216190 11 pripoji spisu broj 218859 11 radi vođenja jedinstvenog postupka, s obzirom na to da se izvršenje vodi na istoj izvršenikovoj nekretnini i ne mogu se voditi dva odvojena postupka već jedinstven postupak u skladu s članom
73. Zakona o izvršnom postupku.
10. Nakon toga, Općinski sud je donio Zaključak o pristupanju broj 65 0 I 218859 11 I od 21. aprila 2014. godine kojim je usvojen prijedlog tražioca izvršenja Melihe Arnautović, pa je spis broj 65 0 I 216190 11 Ip pripojen spisu broj 65 0 Ip 218859 11 I, te je odlučeno da će se voditi jedinstveni izvršni postupak pod brojem 65 0 Ip 218859 11 I.
11. Iz odgovora na apelaciju također proizlazi da je u toku postupka Općinski sud dva puta zakazivao ročište radi utvrđivanja vrijednosti izvršenikove nekretnine, odnosno angažirao sudskog vještaka, i to 21. aprila i 17. juna 2014. godine, ali su navedena ročišta odložena jer se izvršenik nije nalazio na adresi iz prijedloga, pa je Općinski sud naložio apelantu i tražiocu izvršenja Melihi Arnautović da dostave izvršenikovu adresu. Nakon što je sudu dostavljena tačna adresa, Općinski sud je na ročištu održanom 3. septembra 2014. godine za utvrđivanje vrijednosti izvršenikove nekretnine angažirao stalnog sudskog vještaka građevinske struke Muju Isakovića.
12. U međuvremenu je Mehmedalija Huremović kao treće lice 3. septembra 2014. godine uložio prigovor na rješenje o izvršenju, a Općinski sud ga je nakon provedenog postupka zaključkom uputio da svoja prava vezano za vlasništvo na navedenom stanu koji je predmet izvršenja rješava u parnici (nije preciziran datum donošenja navedenog zaključka).
13. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je vještak pismenim podnescima od 4. marta i 16. jula 2015. godine obavijestio sud da se stan nalazi u stambenoj zgradi u ulici Kečina broj 30, te da je na licu mjesta utvrdio da je stan koji je predmet izvršenja, a koji je bio u vlasništvu, odnosno u pravu korištenja izvršenika, u postupku privatizacije stanova otkupila Atifa Avdispahić i da ona živi u stanu, te da zbog toga razloga nije mogao izvršiti vještačenje.
14. Nakon toga, što također proizlazi iz odgovora na apelaciju, u toku postupka Općina Stari Grad je Općinskom sudu dostavila kopiju ugovora o kupoprodaji spornog stana od 4. februara 1999. godine zaključenog između ugovornih strana, izvršenika kao vlasnika stana s jedne strane i Atife Avdispahić i Safeta Avdispahića kao nosilaca stanarskog prava.
15. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Općinski sud, imajući u vidu navedene činjenice, kao i teškoće u daljnjem nastavku izvršnog postupka na izvršenikovoj nekretnini, pozvao punomoćnika tražioca izvršenja da se izjasni na te činjenice, što je imenovani podneskom od 15. juna 2015. godine i učinio.
16. Konačno, Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je, imajući u vidu teškoće koje su se pojavile u toku izvršnog postupka na navedenoj nekretnini koja je predmet izvršenja, zakazao ročište za 25. novembar 2015. godine na kojem će pored stranaka pozvati i vještaka radi razjašnjenja navedenih činjenica, a vezano za izvršenikov stan koji je predmet izvršenja. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je zbog neprovođenja rješenja o izmjeni rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 Ip 216190 11 Ip od 13. marta 2013. godine prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu navedenog prava, te usvoji apelaciju i Općinskom sudu naloži da preduzme sve zakonom propisane radnje izvršnog postupka kako bi se hitno izvršilo pravosnažno rješenje o izvršenju od 13. marta 2013. godine, odnosno da Općinskom sudu naloži da izvršni postupka okonča u roku od tri mjeseca. Osim toga, apelant potražuje i novčani iznos od po 150,00 KM za svaku godinu vođenja postupka na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
18. Općinski sud se u odgovoru na apelaciju ukratko osvrnuo na hronologiju izvršnog postupka, koji je u skladu s dostavljenim podacima naveden u činjeničnom stanju, te je istakao da će, ukoliko se na ročištu zakazanom za 25. novembar 2015. godine ne razjasne činjenice vezane za vlasništvo stana koji je predmet izvršenja, sud će zaključkom naložiti apelantu da u određenom roku predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja, s obzirom na to da se izvršenje na predmetnoj nekretnini ne može izvršiti.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči. Član 73. st. 1. i 2.
Pristupanje izvršenju (1) Nakon upisa zabilježbe izvršenja u zemljišne knjige ne može se za namirenje drugog potraživanja istog ili drugog tražioca izvršenja na toj nepokretnosti provesti poseban izvršni postupak.
(2) Tražilac izvršenja za čije je potraživanje kasnije određeno izvršenje na istoj nepokretnosti stupa u već pokrenuti izvršni postupak.
VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
23. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje neizvršavanja pravosnažnog rješenja kojim je određeno izvršenje na osnovu pravosnažne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.
24. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
25. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
26. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od osnovnih principa Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku na osnovu pravosnažne sudske odluke, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.
28. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je neizvršenjem Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 Ip 216190 11 Ip od 11. novembra 2011. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud konstatira da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne provodi rješenje o izvršenju pravosnažne sudske odluke kojom je apelantu dosuđeno potraživanje protiv tuženog u iznosu od 7.490,30 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka. U pogledu tih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese pred sud ili tribunal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata „pravo na sud“ u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A- 209, str. 20, stav 59). Međutim, to bi pravo bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16˗18, st. 34˗36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383˗1384, st. 20˗24 i str. 1410. i 1411, st. 16˗20).
33. Navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda može se primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudske odluke.
34. Kada su nadležne vlasti obavezne da djeluju s ciljem izvršenja presude i kada one to propuste učiniti, njihova neaktivnost može pokrenuti pitanje odgovornosti države u smislu člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud je, također, u više svojih odluka ponovio da je na svakoj državi da sama usvoji (donese) pravne instrumente-sredstva koji su adekvatni i dostatni da osiguraju ispunjenje pozitivnih obaveza koje su joj nametnute, te da je jedini zadatak Evropskog suda da ispita da li su mjere koje je neka država preduzela, s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obaveze u konkretnom slučaju, adekvatne i dostatne.
35. Država, dakle, ima pozitivnu obavezu da organizira sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995. godina). Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da se prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84˗86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.
36. Dovodeći u vezu navedene principe s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da apelant posjeduje pravosnažnu sudsku odluku čije je prinudno izvršenje dopušteno rješenjem koje je donio sud prema njegovom prijedlogu. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava dužinu postupaka od podnošenja prijedloga za izvršenje 1. novembra 2011. godine, već isključivo ukazuje na dužinu trajanja postupaka od 13. marta 2013. godine kada je Općinski sud odredio izvršenje na novom predmetu – nekretnini. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na to da prema članu 31. Pravila Ustavnog suda pri odlučivanju, u pravilu, ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da se predmetno rješenje ne izvršava u periodu od oko tri godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u konkretnom predmetu postupao ažurno, odnosno da je bez odlaganja preduzeo niz procesnih radnji s ciljem izvršenja rješenja od 13. marta 2013. godine. Naime, nakon što je donio rješenje od 13. marta 2013. godine o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, Općinski sud je odlučivao o apelantovim zahtjevima za naknadu troškova postupka, kada je i donio rješenje od 3. juna 2013. godine. Nakon toga, Općinski sud je na osnovu zemljišnoknjižnog izvatka utvrdio da je na spornoj nekretnini već izvršena zabilježba u Zk. uredu po Rješenju o izvršenju broj 218859, nakon čega je 3. juna 2013. godine od apelanta tražio da predloži da se predmetni izvršni postupci spoje radi vođenja jedinstvenog postupka, sve u skladu s članom 73. Zakona o izvršnom postupku. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio zaključak od 21. aprila 2014. godine kojim je usvojio prijedlog tražioca izvršenja Melihe Arnautović za spajanje izvršnih postupaka. Općinski sud je nakon toga u dva navrata (21. aprila i 17. juna 2014. godine) bezuspješno zakazivao ročišta radi utvrđivanja vrijednosti izvršenikove nekretnine, da bi 3. septembra 2014. godine održao ročište i tom prilikom angažirao sudskog vještaka građevinske struke koji je podnescima od 4. marta i 16. jula 2015. godine obavijestio sud da je predmetni stan u postupku privatizacije otkupila Atifa Avdispahić, te da zbog toga nije mogao obaviti vještačenje. Konačno, Općinski sud je, imajući u vidu teškoće koje su se pojavile u toku izvršnog postupka na spornoj nekretnini koja je predmet izvršenja, zakazao ročište za 25. novembar 2015. godine. Dakle, Općinski sud je kao nadležan organ efikasno i zakonito obavio svoju funkciju, tj. u vrlo kratkom roku donio rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, zatim rješenje kojim je odlučio o apelantovom zahtjevu za naknadu troškova postupka, podneskom od 3. juna 2013. godine tražio je od apelanta da predloži spajanje već navedenih izvršnih postupaka, da bi zaključkom od 21. aprila 2014. godine izvršio spajanje, nakon čega je u dva navrata bezuspješno pokušavao zakazati ročište radi utvrđivanja vrijednosti izvršenikove nekretnine, potom je angažirao vještaka koji je obavijestio sud da je sporni stan otkupljen, nakon čega je zakazao ročište za 25. novembar 2015. godine, i to sve u roku od oko tri godine od dana kada je Općinski sud odredio izvršenje na novom predmetu – nekretnini.
37. Ustavni sud zapaža da je suštinski razlog neizvršavanja rješenja o izvršenju od 13. marta 2013. godine činjenica da je stan koji je predmet izvršenja, a koji je bio u vlasništvu, odnosno u pravu korištenja izvršenika, u postupku privatizacije stanova otkupila Atifa Avdispahić, i to 1999. godine, i da ona živi u predmetnom stanu, te da se zbog toga nije moglo obaviti ni vještačenje. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da izvršni postupak neopravdano dugo traje, s obzirom na to da se izvršenje na spornom stanu ne može provesti u skladu s odredbama ZIP-a prije nego što se razjasne činjenice vezane za vlasništvo na stanu.
38. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je apelantu formalnopravno onemogućeno izvršenje, ali da za to postoje objektivni i opravdani razlozi. Stoga, iako navedeni postupak traje oko tri godine, te iako se po domaćem zakonu radi o postupku hitne prirode, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovog „prava na sud“ kao jednog segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog neblagovremenog izvršenja pravosnažne sudske odluke.
Pitanje naknade nematerijalne štete
39. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se isplati naknada na ime nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu apelantovih ustavnih prava, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja apelantovog prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje zbog neprovođenja rješenja o izvršenju, apelantu ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.
VIII.Zaključak
40. Uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da nema povrede „prava na sud“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog neizvršenja pravosnažne sudske odluke, jer u ponašanju Općinskog suda nema ničega što bi ukazivalo na neopravdanu neaktivnost i odugovlačenje postupka.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman