Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4816/14 („Globus travel services“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 17. 02. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Protek roka
  • Isplata duga
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4816/14

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4816/14, rješavajući apelaciju „Globus travel services“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3), tačka c), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija „Globus travel services“ d.o.o.

Sarajevo.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj 017- 0-Ip-06-000446 od 17. aprila 2007. godine.

Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da, u skladu s članom 62.

stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča izvršni postupak u predmetu broj 017-0-Ip-06- 000446, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, „Globus travel services“ d.o.o. Sarajevo u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na pristup sudu, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati „Globus travel services“ d.o.o. Sarajevo zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Globus travel services“ d.o.o. Sarajevo podnesena zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž- 490/05 od 22. marta 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Globus travel services“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-490/05 od 22. marta 2006. godine i zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-Ip-06-000446 od 17. aprila 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 15. januara 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je 22. januara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Parnični postupak

5. Apelant je 29. oktobra 2001. godine Općinskom sudu u Sarajevu podnio tužbu protiv Kick-boxing saveza Bosne i Hercegovine, Ilidža-Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate duga, vrijednost spora 20.000,00 KM.

6. Općinski sud u Sarajevu je donio Presudu broj Ps-196/02-B-I od 25. februara 2005. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime duga isplati iznos od 20.011,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počevši od 18. septembra 2000. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.960,25 KM.

7. Nakon toga, Kantonalni sud je donio Presudu broj Pž-490/05 od 22. marta 2006. godine kojom je odbio kao neosnovnu žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu.

Izvršni postupak

8. Apelant je 2. augusta 2006. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne presude Kantonalnog suda broj Pž-490/05 od 22. marta 2006. godine. U prijedlogu za izvršenje apelant je tražio da sud dozvoli izvršenje protiv Kick-boxing saveza Bosne i Hercegovine

– Bihać, Sportska dvorana „Luke“ (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi naplate duga u iznosu od 20.011,00 KM i troškova parničnog postupka u iznosu od 6.960,25 KM, i to pljenidbom novčanih sredstava na transakcijskom računu izvršenika u HVB Central profit banci i Raiffeisen banci d.d. BiH.

9. Općinski sud je zaključkom od 31. januara 2007. godine naložio apelantu da dopuni prijedlog za izvršenje na način da sudu dostavi izvršnu ispravu u originalu ili ovjerenom prijepisu. Apelant je postupio po nalogu suda 13. februara 2007. godine.

10. Općinski sud je donio Rješenje broj 017-0-Ip-06-000446 od 17. aprila 2007. godine kojim je određeno predloženo izvršenje.

11. Općinski sud je zaključkom od 11. septembra 2007. godine naložio apelantu da dopuni prijedlog za izvršenje na način da sudu dostavi tačnu adresu izvršenika. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je apelant postupio po nalogu suda 12. septembra 2007. godine.

12. Dalje, iz odgovora na apelaciju proizlazi da je primjerak rješenja o izvršenju Općinski sud 9. januara 2008. godine dostavio na provođenje HVB Central profit banci, koja je podneskom od 14. januara 2008. godine obavijestila sud da je transakcijski račun izvršenika ugašen.

13. Nakon toga, Općinski sud je rješenje o izvršenju 1. februara 2008. godine dostavio Raiffeisen banci d.d. BiH, drugoj banci naznačenoj u prijedlogu za izvršenje.

14. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je 16. aprila 2008. godine punomoćnik izvršenika Općinskom sudu dostavio prigovor u kojem je naveo da Kick-boxing savez Bosne i Hercegovine – Bihać, Sportska dvorana „Luke“, nije u obavezi isplatiti novčani iznos od 20.011,00 KM, već je to u obavezi Savez iz Sarajeva, Kick-boxing savez Bosne i Hercegovine, Ilidža-Sarajevo, koji nema veze sa Savezom iz Bihaća. Također, izvršenik je naveo da je tuženi Kick-boxing savez Bosne i Hercegovine Ilidža-Sarajevo, a tačan naziv izvršenika je Kick-boxing savez Bosne i Hercegovine Bihać, Sportska dvorana „Luke“.

15. Općinski sud je prigovor izvršenika dostavio apelantu 18. aprila 2008. godine.

16. Apelant je 28. aprila 2008. godine Općinskom sudu dostavio podnesak u kojem je, između ostalog, naveo da nisu osnovani navodi u prigovoru da je Kick-boxing savez Bosne i Hercegovine nastao udruživanjem dva saveza Federacije BiH i Republike Srpske, te je u prilogu dostavio i Odluku o udruživanju Kick-boxing saveza Federacije BiH i Kick-boxing saveza Republike Srpske.

17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da o prigovoru izvršenika nije odlučeno, s obzirom na to da je sud dopisom od 5. juna 2013. godine zatražio od Ministarstva pravde BiH dostavljanje Statuta udruženja Kick-boxing saveza Bosne i Hercegovine ili drugi osnivački akt, te da se izvrši provjera ko je bio registriran i pod kojim nazivom u vrijeme zasnivanja obaveze iz 2001. godine.

18. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da Ministarstvo pravde BiH Općinskom sudu nije dostavilo traženu dokumentaciju, već samo izjašnjenje od 15. februara 2013. godine na osnovu kojeg sud nije odlučio o prigovoru izvršenika.

19. Općinski sud je dopisom od 19. januara 2016. godine tražio izjašnjenje od Raiffeisen banke d.d. BiH, uz zahtjev da obavijesti sud o preduzetim radnjama po osnovu rješenja o izvršenju.

20. Općinski sud je dopisom od 19. januara 2016. godine od Ministarstva pravde BiH tražio dostavu podataka (Odluku o osnivanju udruženja Kick-boxing saveza Bosne i Hercegovine, Statut udruženja, Odluku o imenovanju lica ovlaštenih za zastupanje udruženja, Odluku o imenovanju članova upravnog odbora, Zapisnik sa osnivačke skupštine, te da se izjasni o tome da li je pravni sljednik udruženja Kick-boxing saveza Bosne i Hercegovine – Sarajevo).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan presudom Kantonalnog suda od 22. marta 2006. godine i izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u predmetu broj 017-0-Ip-06-000446 povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je opisao hronologiju postupaka, te istakao da je parnični postupak trajao ukupno šest godina, a izvršni postupak (do podnošenja apelacije) traje već šest godina, te da je poslije 12 godina suđenja upitno da li će uspjeti i naplatiti svoje potraživanje. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu navedenog prava i dosudi mu iznos od 5.000,00 KM na ime štete i duševnih bolova koje trpi zbog dugotrajnog postupka, kao i da naredi Općinskom sudu da u što kraćem roku okonča izvršni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

22. Općinski sud se u odgovoru na apelaciju ukratko osvrnuo na hronologiju izvršnog postupka, koji je u skladu s dostavljenim podacima naveden u činjeničnom stanju, te, između ostalog, istakao da o prigovoru izvršenika nije odlučeno.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči. VI.Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na parnični postupak

26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o dužini trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda broj Pž-490/05 od 22. marta 2006. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

27. Iako u spisu nema dokaza o tačnom datumu kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda od 22. marta 2006. godine, Ustavni sud zapaža da ju je apelant morao primiti prije 2. augusta 2006. godine kada je podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne presude, pa je Ustavni sud zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu odluku.

28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na izvršni postupak

29. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

30. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje neizvršavanja pravosnažnog rješenja kojim je određeno izvršenje na osnovu pravosnažne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.

31. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

32. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku, na osnovu pravosnažnog sudskog poravnanja, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.

35. Na osnovu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

36. Apelant smatra da mu je zbog neizvršenja Rješenja Općinskog suda broj 017-0-Ip-06- 000446 od 17. aprila 2007. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Ustavni sud konstatira da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne provodi rješenje o izvršenju pravosnažne sudske odluke kojom mu je dosuđeno potraživanje protiv tuženog u iznosu od 20.011,00 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 6.960,25 KM. U pogledu tih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo iznijeti pred sud ili tribunal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata „pravo na sud“ u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokrenuti postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to bi pravo bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16˗18, st. 34˗36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20˗24 i str. 1410 i 1411, st. 16˗20).

40. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje. Navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda može se primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudske odluke.

41. Kada su nadležne vlasti obavezne da djeluju s ciljem izvršenja presude i kada one to propuste učiniti, njihova neaktivnost može pokrenuti pitanje odgovornosti države u smislu člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud je, također, u više svojih odluka ponovio da je na svakoj državi da sama usvoji (donese) pravne instrumente-sredstva koji su adekvatni i dostatni da osiguraju ispunjenje pozitivnih obaveza koje su joj nametnute, te da je jedini zadatak Evropskog suda da ispita da li su mjere koje je neka država preduzela s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obaveze u konkretnom slučaju adekvatne i dostatne.

42. Država, dakle, ima pozitivnu obavezu da organizira sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995. god.). Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84˗86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.

43. Dovodeći u vezu navedene principe s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da apelant posjeduje pravosnažnu sudsku odluku čije je prinudno izvršenje dozvoljeno rješenjem koje je donio sud prema njegovom prijedlogu. Također, nije sporno da se predmetno rješenje ne izvršava u vremenskom periodu od oko devet i po godina. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud od podnošenja prijedloga za izvršenje, dakle 2. augusta 2006. godine, do podnošenja prigovora izvršenika 16. aprila 2008. godine bio relativno aktivan. Međutim, Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije odlučio o prigovoru izvršenika od 16. aprila 2008. godine, što je suprotno odredbama člana

5. Zakona o izvršnom postupku, ali i člana 15. istog zakona koji određuje rok za odlučivanje o prigovoru od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Osim toga, Ustavni sud primjećuje potpunu neaktivnost Općinskog suda u periodu od pet godina i mjesec dana, odnosno od 18. aprila 2008. godine, kada je Općinski sud apelantu dostavio primjerak prigovora, do 5. juna 2013. godine, kada je Općinski sud od Ministarstva pravde BiH tražio dostavljanje Statuta udruženja Kick-boxing saveza Bosne i Hercegovine ili drugi osnivački akt, te da se provjeri ko je bio registriran i pod kojim nazivom u vrijeme zasnivanja obaveze iz 2001. godine. Nakon toga slijedi ponovna neaktivnost suda u periodu od dvije godine i sedam mjeseci, odnosno od 5. juna 2013. godine do 19. januara 2016. godine, kada je Općinski sud tražio izjašnjenje od Raiffeisen banke d.d. BiH, te dostavu podataka od Ministarstva pravde BiH. Imajući u vidu navedeno, postupak još uvijek nije okončan, a potpuno je neizvjesno i kada će biti. Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje za ovako duge periode neaktivnosti.

44. Iz navedenog može da se zaključi da apelant u apelaciji osnovano ističe da je u konkretnom slučaju upravo postupanjem Općinskog suda koji je nadležan za provođenje rješenja o izvršenju onemogućen djelotvoran pristup sudu jer Općinski sud nije učinkovito i ekonomično proveo izvršni postupak.

45. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud neprovođenjem Rješenja o izvršenju broj 017-0-Ip-06-000446 od 17. aprila 2007. godine, u periodu od oko devet i po godina, povrijedio apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

46. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

47. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48˗51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

48. S obzirom na to da postupak traje oko devet i po godina, te da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 2.700,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom izvršnom postupku Općinski sud prekršio apelantovo pravo na pristup sudu kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog njegove nemogućnosti da naplati svoje potraživanje po pravosnažnom rješenju o izvršenju, što se u konkretnom slučaju može staviti na teret Općinskom sudu.

50. Na osnovu člana 18. st. (1) i (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4816/14 („Globus travel services“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio