Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4267/15 (S.S.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4267/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4267/15, rješavajući apelaciju S.S., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.S. podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 012122 15 Kž2 od 16.
juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
S.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Adnan Beganović, advokat iz Mostara, podnio je 11. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 012122 15 Kž2 od 16. juna 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo krivotvorenje novca iz člana 205. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da se žalbom tvrdi da je prvostepeni sud povrijedio apelantovo pravo na odbranu jer je dozvolio Tužilaštvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da izvede kao dodatni dokaz saslušanje T.P. na okolnost od koga je dobio spornu novčanicu. Naime, utvrđeno je da odbrana smatra kako je prvostepeni sud na ovaj način povrijedio apelantovo pravo na odbranu, jer se nije radilo o dokazu do kojeg je Tužilaštvo BiH naknadno došlo, već o dokazu koji je, prema mišljenju odbrane mogao biti i izveden ranije, a to je onemogućilo odbranu da se kvalitetno pripremi za izvođenje svojih dodatnih dokaza. Međutim, utvrđeno je da je svjedok T.P. predložen kao dodatni svjedok optužbe i to nakon što je isti, koji je prethodno bio saoptužen sa apelantom u ovom postupku, zaključio sporazum o priznanju krivnje dana 8. decembra 2014. godine sa Tužilaštvom BiH, koji je prihvaćen od strane Suda BiH i u odnosu na kojeg je doneseno rješenje da se razdvoji postupak dana 23. decembra 2014. godine od postupka protiv apelanta. Nadalje, utvrđeno je da je stav odbrane neosnovan, jer ovo lice nije moglo do vremena razdvajanja postupka u predmetu protiv apelanta, biti saslušano u svojstvu svjedoka, te da su se uslovi za to stekli tek nakon razdvajanja postupka. Prema tome, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je imao u vidu činjenicu da je svjedok T.P. ranije imao status optuženog, te da je tek nakon zaključenja sporazuma o priznanju krivnje i razdvajanja postupka, mogao zapravo imati status svjedoka u ovom konkretnom predmetu, jer je očigledno da u vrijeme kada je Tužilaštvo BiH izvodilo dokaze ispitivanjem svjedoka, nisu se bili stekli procesni uslovi za predlaganje ovog lica kao svjedoka, a što je bilo moguće tek u fazi izvođenja dodatnih dokaza. Najzad, utvrđeno je da je odbrani nakon predlaganja ovog dodatnog svjedoka, prvostepeni sud dao dovoljno vremena za pripremu odbrane i za predlaganje svojih dodatnih dokaza, te za pripremu unakrsnog ispitivanja ovog svjedoka Tužilaštva BiH. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je odbrana imala dovoljno i vremena i mogućnost da predloži svoje dodatne dokaze, ali i da se pripremi da ospori dodatni dokaz koji je Tužilaštvo BiH predložilo, pa je donio odluku kao u izreci presude.
U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman