Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1155/14 (M. P. i drugi)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanovi u privatnom vlasništvu
- Povrat u prijašnje stanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1155/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-1155/14, rješavajući apelacije Mitra Pavlovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mitar Pavlović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 001958 12 Uvp od 23. decembra 2013. godine;
Vaso Mandić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 012264 11 U od 25. februara 2014. godine;
Pero Govedarica, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 000983 12 Uvp od 29. januara 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1155/14
1. Mitar Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Teslića, podnio je 11. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 001958 12 Uvp od 23. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude nižestepenog redovnog suda kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa kojim je odbijen apelantov zahtjev za poništenje cijepanja predmetne parcele, i povrata u prvobitno stanje. U predmetnoj upravnoj stvari, odlukama nadležnih upravnih organa je utvrđeno da je R. M. stekao pravo vlasništva na predmetnim parcelama, presudom na osnovu priznanja, te da je iz iste vidljivo da je među tuženim bila i majka apelanta, kao i da su tuženi priznali tužbeni zahtjev tužioca R. M. kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik predmetnih parcela. Također je konstantovano da se organi uprave ne mogu upuštati u ocjenu zakonitosti sudske presude pa da je neosnovan apelantov zahtijev za poništenje cijepanja predmetne parcele. S obzirom na navedeno Vrhovni sud zaključuje da kako se promjene u katastarskom operatu na osnovu člana 20. Zakona o održavanju i premjeru katastra nepokretnosti, vrše na osnovu odluke suda, odluke nadležnog organa ili ugovora, te pošto apelant nije dostavio dokaz da je nezakonito izvršen upis R. M. na naprijed navedenim parcelama, ne postoje razlozi za poništavanje prijavnog lista kojim je izvršeno cijepanje predmetne parcele. AP-1318/14
2. Vaso Mandić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senija Poropat, advokatica iz Vogošće, podnio je 24. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 012264 11 U od 25. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznanje prava svojine na uzurpiranom zemljištu, bliže opisanom u dispozitivu prvostepenog rješenja. U predmetnoj upravnoj stvari, odlukama nadležnih upravnih organa je utvrđeno da je na predmetnom zemljištu upisan apelant kao posjednik, a kao vlasnik upisno je državno vlasništvo, te je utvrđeno da je predmetno zemljište uzurpirano prije 6. aprila. 1941. godine, a koje je apelant napustio 1994. godine i od tada nije u posjedu. S obzirom na navedeno, također je utvrđeno, da nije postignut kontinuitet korištenja predmetnog zemljišta, što je razlog da se apelantu ne može priznati pravo svojine na predmetnom uzurpiranom zemljištu, jer za to postoje smetnje prema odredbama Zakona o uzurpacijama (odredba člana 6. stav 1. tačka h. propisuje da se neće priznati pravo svojine na zemljištu koje je uzurpirano prije 6. aprila 1941. godine ako je to zemljište, između ostalog, uzurpant napustio).
AP-1960/14
3. Pero Govedarica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Haris Kaniža, advokat iz Travnika, podnio je 28. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 000983 12 Uvp od 29. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude nadležnog suda kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa kojim je odbijen apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog upravnog organa. Spornim rješenjem prvostepenog organa tužene, se provodi promjena u katastarskom operatu, tako što se vrši cijepanje predmetnih parcela. U svom obrazloženju Vrhovni sud navodi da su radnje formiranja građevinskih parcela u naravi tehničke radnje, kojima se obzirom na njihov karakter ne dira u prava vlasnika tih parcela. Vrhovni sud, također, navodi da na takav zaključak upućuje i činjenica da je u konkretnom slučaju, nakon formiranja predmetnih građevinskih parcela, došlo do promjene njihovog oblika i površine, na način kako je to navedeno u dispozitivu prvostepenoog rješenja, ali nije došlo do promjene u obimu prava njihovog posjednika, odnosno apelanta, jer je ukupna površina parcela ostala neizmijenjena. Vrhovni sud zaključuje da za izvođenje navedenih radnji s obzirom na njihov karakter i s obzirom da se prilikom njihovog izvođenja ne provodi ispitni postupak niti održava usmena rasprava iz odredaba 137. - 146. Zakona o upravnom postupku, pa nije bilo osnova za pozivanje apelanta da učestvuje u tom postupku. Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1155/14.
5. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na ličnu slobodu i sigurnost itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman